Obračun sa svima
Piše: prof. Mila Grubišić
Kako bi se razumio položaj Dalmatina u Dalmaciji za vrijeme II. svjetskog rata i talijansko-ustaške okupacije, potrebno je proučiti zakonski okvir prema kojem se s Dalmatinima u tom razdoblju postupalo.
Taj zakonski okvir bili su zapravo Krivični zakonik Kraljevine SHS iz 1921. godine i Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije iz 1929. prateći zakonski i podzakonski akti koji su omogućavali njihovu provedbu. U razdoblju okupacije ovaj je Zakonik ostao na snazi u svom najvećem dijelu, promijenjeni su samo oni dijelovi koji su se odnosili na političke neistomišljenike, radi efikasnijeg obračuna sa pripadnicima pokreta otpora prema okupatoru. Krivični zakonik Kraljevine SHS od 28. lipnja 1921. godine stupio je na snagu 1. siječnja 1922. godine na cijelom prostoru države osim na prostoru Srbije i Crne Gore, dok je Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije od 16. veljače 1929. stupio na snagu 1. siječnja 1930.
U tim Krivičnim zakonicima postoje dvije odredbe koje se odnose na druge nacije, odnosno dva paragrafa u skladu s kojima je bilo efektivno moguće na efikasan način progoniti Dalmatine, § 385. i §387. pa ih treba navesti u cijelosti.
§ 385. glasi: „Za protivjužnoslovensko općenje između lica učinilac će se kazniti strogim zatvorom u koliko ta radnja ne prelazi u teže krivično delo”;
§ 387.glasi: „Ko javno opći govorom koji ne pripada jednom od južnoslovenih govora kazniće se zatvorom ili novčano do 50.000 dinara”.
Prema § 385, zanimljivo, nije kažnjivo samo dalmatinstvo, sama činjenica da je netko Dalmatin, već je kažnjivo općenje, kažnjiv je kontakt kojeg je zakonodavac okarakterizirao kao „protivjužnoslovensko”, što znači kako je prema ovom paragrafu bilo moguće kazneno goniti i osobe koje su sudjelovale bilo kakvoj komunikaciji, ukoliko provoditelj zakona (policija, tužitelj ili sudac) procijeni kako se radi o „protivjužnoslovenskom općenju” i to bez obzira na nacionalnost osoba. Povjesničar Jeffrey Weeks, sa Sveučilišta London South Bank, u svojim komentarima na odredbe Krivičnih zakonika iz 1921. i 1929. godine, o prirodi protivjužnoslovenskog općenja piše sljedeće:
“Protivjužnoslovensko općenje, o čemu govori § 385. ne obuhvaća samo terorističke, antidržavne, antisrpske ili slične radnje, već sve one radnje od razgovora u kojem se kritizira vlast preko planiranja sabotaža i terorističkih ataka do pokušaja pokušaja izvršenja ili samog čina izvršenja atentata na kralja i članova vlade, ako policija, odnosno žandarmerija, tužiteljstvo ili sudac ocijeni kako se radi o protivjužnoslovenskom općenju. U ovom kontekstu subjekt djela je bilo koja osoba koja je spremna kritizirati kralja i njegovu vladu, njihove postupke i načine vladanja, dok je objekt djela svaka osoba koja spada među južnoslavenske narode: Hrvati, Slovenci i Srbi. To nas navodi na zaključak kako bi počinitelji djela mogli biti samo Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Dalmatini i Makedonci Sve što se nalazi izvan granica južnoslavenskog ili je bilo nepriznato ili zabranjeno (nacije poput: Albanaca, Bošnjaka, Crnogoraca, Dalmatina i Makedonaca; nacionalnosti poput: Mađara, Talijana, Nijemaca, Židova, Slovaci, Česi, Rusi, Rusini, Ukrajinci, Bugari, Rumunji, Grci, Austrijanci, Turci...) stoga se svaki njihov razgovor, pa i onaj o cijenama ili o vremenu mogao protumačiti kao protivjužnoslavensko općenje i kazniti kao takvo.”
Pravni pojam „protivjužnoslavensko općenje”, koji se isprepliće sa pojmom „terorističkog čina” definiran je u § 389. Krivičnog zakonika: “Pod terorističkim činom u smislu ovog propisa podrazumijeva se svaka takva radnja kojom počinitelj ide na rušenje vlasti putem terora, prekomjerne uporabe sile i uz mogućnost većeg broja ljudskih žrtava.”
Ova odredba Krivičnog zakonika nije mogla biti šira i nepreciznija, što je otvaralo velike mogućnosti za proizvoljan progon onih koji bi se vlastima učinili sumnjivim, u prvom redu Albanaca i Dalmatina. Profesor Weeks pokušava razgraničiti pojmove protivjužnoslovenskog općenja i terorističkog čina, definirajući protivjužnoslovensko općenje prije svega kao verbalni delikt između dvije osobe, ali ta definicija ostaje neprecizna jer se u noveliranom tekstu Zakonika u njegovom objašnjenju spominju i ”druge moguće forme slične općenju”, dok je s druge strane pojam terorizma, iako u njega Weeks eksplicitno svrstava sve ono što danas znamo da terorizam jest, ostaje veoma neprecizan, odnosno podložan najširem tumačenju što zapravo u kontaktu između dvije osobe vodi prema iskazivanju nezadovoljstva s vladom, načinom vladanja i njenim efektima prema najširem sloju građana. Jedna od glavnih karakteristika § 385. Krivičnog zakonika je ta što djelo mora biti izvršeno s umišljajem, odnosno izvršeno sa sviješću o protivjužnoslovenskom karakteru djela. Ukoliko ta svijest postoji kod subjekata djela, pred zakonom bi odgovarali obojica, a ukoliko pak jedan od subjekata nije bio u mogućnosti shvatiti prirodu i značaj djela, usljed maloljetnosti, životnog neiskustva ili kakve druge okolnosti, umišljaja i odgovornosti nije bilo.
Kazna predviđena za kazneno djelo protivjužnoslovenskog općenja bila je kazna strogog zatvora. Iako § 385. ne predviđa točno kolika je bila vremenska dužina kazne strogog zatvora za počinjeno kazneno djelo, zakonik propisuje da strogi zatvor ne može trajati kraće od sedam dana ili duže od pet godina. Kazna strogog zatvora, ukoliko je trajala više od godinu dana, izdržavala se u posebnim kaznenim zavodima a ukoliko je bila kraća od godinu dana po pravilu u sudskim zatvorima. Isto vrijedi i za kaznu zatvora kojom je sankcionirano kazneno djelo iz § 387., odnosno kazneno djelo govorenja jednim od neslavenskih jezika, s tim što je umjesto kazne zatvora bilo moguće izreći i novčanu kaznu. Kazne lišavanja slobode su se izvršavale odvojeno prema vrsti i trajanju kazne, prema polu, dobu i prema osobnostima osuđene osobe, što je veoma važno naglasiti jer je zakonodavac imao u vidu mogućnost kako se zbog prirode kaznenog djela zbog kojih su osuđeni, Albanci, Dalmatini i ostali nađu na udaru ostalih zatvorenika. Kako je to izgledalo u praksi, odnosno kakve su bile muke onih koji su bili zatočeni zbog svoje nepriznate ili zabranjene nacionalnosti, ne znamo jer još uvijek nisu pronađena svjedočenja o tome.
Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije iz 1921. Koji se odnosio na sve dijelove Kraljevine osim za Srbiju i Crnu Goru, odnosno zakonske odredbe koje su se odnosile na kaznena djela protiv kralja i javne vlasti, izazvale su polemiku u javnosti - ne toliko u široj javnosti koliko u stručnoj, među pravnicima. Čak i u izrazito srbocentričnom i kroatocentričnom društvu, koje je bilo u ogromnoj većini spremno bez pogovora prihvatiti progon svih onih koji su u doživljavanju vlastite nacionalne pripadnosti bili drugačiji, javili su se glasovi otpora i kritike. Jedan od najglasnijih bio je splitski odvjetnik Iacob Brays, otac pjesnika S.I.Braysa, koji je dao iscrpnu analizu cjelokupnog Krivičnog zakonika i koji je pojedine njegove odredbe napadao s pozicija zapadnog racionalizma, progresivizma i neophodnosti zaštite privatnosti. Brays, koji smatra kako zapravo korpus kaznenih djela protiv južnoslovenskog općenja u biti predstavlja korpus kaznenih djela protiv kralja koji vodi u diktaturu, zalagao se za veliki oprez i smatrao kako je ova oblast pravne regulative jedan od najtežih i najkompliciranijih zakonodavnih zadataka onog vremena.
Iacob Brays kaže: “S jedne se strane tvrdi, kako je općenje, konverzacija, razgovor, kontakt između pojedinaca njihova privatna i intimna stvar i prema tome država se svojim represivnim aparatom treba što manje miješa u taj aspekt ljudskih života. Čovječanstvo je dugo patilo od miješanja religijskih, državnih i moralnih pojmova s pravnima, te su oni izvor političke paranoje koja vodi u genocid, nasilna provedba u život dvorskih ideala, pritisci na slobodu itd. Čak i u raj se ne treba ljude tjeraju toljagom i treba ih pustiti, da se u sferi vlastitog nacionalnog identiteta rukovode samo svojim uvjerenjima i glasom svoje savjesti.”
Poznati pravnik naglašava kako je osobna sloboda pojedinca, pa tako i sloboda nacionalnog identiteta, na udaru srbocentričnih i kroatocentričnih elemenata u društvu, prije svih na udaru obiju crkava, i one katoličke i one pravoslavne. Zadatak države je, prije svega, zaštita prava na privatnost i osobnost pojedinca, čak i u slučajevima kada se nečija nacionalnost i jezik kojim govori kosi sa općeprihvaćenim načelima nacionalne normalnosti.
Brays je tu jasan: “Prema jasnom tekstu našeg zakonika djelo iz § 385. postoji bez obzira na to je li bilo javno izvršeno ili ne, je li počinjeno s pristankom drugog subjekta ili bez, te jesu li izvršioci bili punoljetni ili ne. Već smo naveli zbog čega držimo bi bilo svrsishodnije i korisnije po društvo, da se Kazneni zakonik po primjeru više drugih europskih zakonika ograničio na gonjenjem gornjeg djela u njegovim težim formama i pod posebno teškim uvjetima. I zaista, ako se djelo vrši javno, nasilno i s ciljem nasilnog rušenja vlasti bez prethodnog upozoravanja žrtve činom izvršenja terora kako bi se dovelo do nevolje uporabom autoriteta ili vlasti možemo govoriti o teškim formama ili teškim uvjetima, ali pred sobom imamo obratan primjer zajedno s teškim ugrožavanjem prava osoba na iskazivanje vlastitog nacionalnog identiteta; osobne nacionalne karakteristike nisu vezane s povredom tuđih interesa i bezuvjetno se moraju brisati iz kaznenog zakonika i prestati kažnjavati. Gonjenje djela, koje ide preko ovih granica, prekomjerno proširuje kažnjavanje djela iz korpusa nacionalnog i identitetskog izjašnjavanja i uporabe nacionalnog jezika, a osim toga gonjenje djela koja nisu javno izvela s ciljem rušenja vlasti izaziva nezdravu radoznalost najširih krugova, stvara teren za razvijanje iznuđivanja, lažnih dostava i drugih vrlo nepovoljnih pojava. Ipak, ovaj zakonik je zauzeo drugo stajalište. Dura est lex, sed lex i sud ga mora provoditi u život, ali može paziti kod odmjeravanja kazne na gore spomenute okolnosti.
Iacob Brays se zalagao za ono što bismo danas nazvali „politikom svoja četiri zida“, odnosno za stav kako se država ne bi trebala miješati u odnose nacionalne prirode, ukoliko su oni tajni, dobrovoljni i ukoliko ne eskaliraju u neko teže kazneno djelo. Brays ne odstupa od hrvatske i srpske nacionalne superiornosti, ali ni od osjećaja što je ispravno za njegovu dalmatsku naciju i govornike njegovog dalmatskog jezika, od zgražavanja na misao o aktu “protivjužnoslovenskog općenja”, ali smatra kako je zaštita privatnosti i nacionalnih identiteta važnija od nečije tajne „moralne korumpiranosti“. Iako bi se gledano iz današnjeg ugla ovakav stav mogao smatrati dalmatofobnim, on zapravo predstavlja veoma liberalan pogled na nacionalizam na samom početku XX. stoljeća, pogotovo u srbocentričnoj i kroatocentričnoj sredini kakva je bila Kraljevnia SHS, odnsono Jugoslavija. Brays potpuno na liniji s brojnim progresivnim zapadnim pravnicima, filozofima i društvenim teoretičarima. Štoviše, potkrepljuje svoje stavove s tada u svijetu aktuelnim teorijama o nacionalnostima kao posljedicama prkosa jedne skupine ljudi da se izdvoji iz svoje matične skupine u formativnom periodu ljudskog života ili urođenih osobina.
Zanimljiv je pasus iz jednog od njegovih komentara: “Komplikacije u vezi s priznanjem dalmatske nacionalnosti dolaze i zbog toga, što je napredak filozofije, posebno pravne filozofije osvijetlilo novom svjetlošću čitav niz pojava u nacionalnim životima ljudi u Dalmacija, koja se otklanjaju od norme, i pokazalo se, kako se čitav niz ružnih djela i ekscesa u toj sferi ne javlja često puta kao posljedica moralne iskvarenosti, već kao posljedica urođenih osobina, odgoja i društva u kojem se osoba kreće. Biti Dalmatin nije posljedica moralne ili nacionalne iskvarenosti, već posljedica urođenih osobina koje je osoba kao mala naslijedila od svojih roditelja tijekom trudnoće i rođenja, te kasnije kao čin usmjeravanja djece od strane njihovih roditelja.
Primjer prvog: ako je dijete rođeno od dvoje ljudi koji za sebe tvrde da su Dalmatini logična je posljedica kako će i ono biti Dalmatin, tu svoju nacionalnost iskazivat će mržnjom i netrpeljivošću prema Slavenima od najmlađih godina. Ta će mržnja i netrpeljivost rasti sve više i više, kako fizičkom zbližavanju s drugim pripadnicima dalmatske nacionalnosti. Primjer drugog: ukoliko je osoba odgajana u dalmatskom duhu logična je posljedica kako će govoriti dalmatskim jezikom, podržavati dalmatske ideje, biti dio i istaknuti član dalmatske zajednice i činiti sve na dobrobit Dalmacije. Ta će osoba gajiti pozitivne osjećaje prema Dalmaciji, a negativne osjećaje, mržnju i netrpeljivost prema Slavenima, ali neće pasti toliko nisko kako bi počinila teže kazneno djelo prema pripadnicima nekih drugih naroda. Primjer trećeg: osoba ne mora biti rođena kao Dalmatin ili biti odgajana u dalmatskom duhu, ali ukoliko se druži s Dalmatinima te podržava dalmatske ideje i želi učiti i govoriti dalmatski jezik također će biti dio dalmatske zajednice. Kao takav, gajit će pozitivne osjećaje prema Dalmaciji i dalmatskom rodu, negativne osjećaje prema Slavenima, ali neće sebi dopustiti počinjenje kaznenog djela protiv bilo kojeg pripadnika nedalmatske nacionalnosti."
Zakonski okvir koji je kraljevini omogućio kažnjavanje a društvu progon Dalmatina, donijet je 1921. godine i zamijenio je stari austrougarski zakon koji je bio na snazi skoro sedamdeset godina, prema kojemu je dalmatska nacionalnost bila ravnopravna s austrijskom, ugarskom, češkom, slovačkom, slovenskom i drugim nacionalnostima koje su bile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Ovaj zakon je vrijedio je do 1930. kada je na snagu stupio novi Kazneni zakonik u kojem je još više stegnuta omča oko Dalmacije. Taj novi zakon ostao je nepromijenjen do protupravnog uključivanja Dalmacije u sastav Banovine Hrvatske kada je donesen novi, po Dalmaciju i Dalmatine još restriktivniji zakon koji će dijelom ostati i za vrijeme cijelog razdoblja fašističke okupacije Dalmacije. Pojedini kritični glasovi profesionalaca, pravnika prije svih, čuli su se ali oni nisu bili dovoljni za nove izmjene zakona kako bi se uspostavilo društvo koje bi promoviralo barem elementarnu snošljivost prema Dalmaciji i Dalmatinima. Dalmatini su, u očima društva i države, bili nacionalni prijestupnici, nemoralne i devijantne osobe, drznici koji su se usudili govoriti romanskim, dalmatskim jezikom, koji su isticali dalmatinstvo i koji su kvarili društvo od čega se ono moralo zaštititi. U takvoj atmosferi nesnošljivosti i netolerancije prema Dalmaciji, dalmatska zajednica je, ako uopće možemo govoriti o takvoj zajednici, ostala nevidljiva i pasivna do početka II. svjetskog rata kada su osnovali prvu antifašističku jedinicu u okupiranoj Europi. Činjenica kako je kaznenih slučajeva prema § 385. Krivičnog zakonika bilo veoma malo, barem prema arhivskoj građi sudova u dalmatinskim gradovima, ne govori u prilog tome kako je Dalmatina bilo malo, već o tome kako je izuzetno represivan zakon postigao svoj cilj: Dalmatini su bili nevidljivi, u dubokoj ilegali, a slavenska većina (Hrvati i Srbi) slobodna uživati u vlastitoj „nacionalnoj superiornosti”.
Komentarze