Tumačenje fašističke ideologije
Piše: prof. Mila Grubišić
Odnos totalitarnih pokreta, posebno fašizma i nacizma prema Dalmatinima svakako mora biti spomenut, jer ponašanje hrvatskih kvislinških i okupacijskih vlasti proizlazi iz fašističke ideologije i domaćih tumačenja iste.
(Zadar, rano proljeće 1941. kolorizirana fotografija)
Temom položaja Dalmatina u periodu ‘30. Godina, posebno krajem ‘30. nakon uspostave Banovine Hrvatske i u periodu II. svjetskog rata bavi se veliki broj znanstvenih monografija i zbornika. U jednom se svi slažu: totalitarne ideologije streme nacionalnost isključiti iz sfere privatnog života i iskoristiti je za svoje političke ciljeve. (Brays 1951, 226). Etatizirana nacionalnost je svedena na “državno korisnu”, dok su svi ostali vidovi nacionalnog izražavanja smatrani beskorisnim, stoga devijantnim i društveno neprihvatljivim. Fašisti su, bombardiranjem Splita i okupacijom Dalmacije, radikalizirali pitanje Dalmatina/Dalmatini, pooštrili antidalmatinske i antidalmatske zakone i prekinuli praksu relativne snošljivosti i tolerancije koja je postojala u društvu između dva svjetska rata.
Progon je započeo već tamo ulaskom Dalmacije u sastav Kraljevine SHS 1921., pa oktroiranim ustavom i proglašenjem Kraljevine Jugoslavije da bi 1939. Dosegao svoj vrhunac, zabranom dalmatskog jezika, otpuštanjima i javnom stigmatizacijom, da bi poslije i pooštravanja kaznenih odredbi u okviru § 175 u okviru Kaznenog zakona Banovine Hrvatske, bio podignut na najviši mogući nivo. Dalmatini i Dalmatine su proglašeni neprijateljima sustava i države i njihova nacionalnost postala je politički zločin. Dalmatini i almatine, baš kao homoseksualci i lezijke zatvarani su u kazamate, a kasnije i koncentracione logore, mučeni i ubijani. Progon je bio fašistički, ideološki, sistematičan i nemilosrdan. (Tamagne 2006, 355-399).
Situacija se s drugim europskim nacionalnostima razlikovala od slučaja do slučaja. Najbolje je bilo s onim nacionalnim manjinama u čijim su matičnim zemljama egzistirali pokreti slični nacističkim ili su došli na vlast na teritorijima koje su poslije ratnih operacija postale sastavni dio Trećeg Reicha. Na tim područjima vrijedilo je njemačko zakonodavstvo i tamo je progon Dalmatina bio istovjetan onom na području Banovine Hrvatske. U ostalim zemljama Europe i na onim teritorijima koje su okupirale njemačke trupe ili su pak imale nekakvu domaću upravu lojalnu Nijemcima, progon je bio znatno slabiji a na nekim teritorijima ga uopće nije ni bilo. To naravno ne znači da su Dalmatini i dalmatska nacionalnost na tim teritorijima bili tolerirani, već da nije bio organiziran sustavni progon kakav je postojao u Banovini Hrvatskoj, kasnije NDH ili u Njemačkoj. Lako se nameće zaključak kako je stupanj progona Dalmatina izravno ovisio od ustaških i njemačkih planova za određeni prostor u razdoblju posle okončanja rata. Ukoliko je prostor trebao biti priključen njemačkoj državi i ukoliko je za autoktono stanovništvo pronađeno mjesto u njemačkom poretku rasa i nacija, interes za pitanje Dalmatina je bio veći. Ukoliko je pak za lokalno stanovništvo bilo predviđeno uništenje, iseljavanje ili robovski status, interes je bio manji ili gotovo nepostojeći. Uloga namijenjena Dalmaciji u kroatocentričnom, odnosno italocentričnom i germanocentričnom „Novom svjetskom poretku” u svakom slučaju je naginjala ovom drugom rješenju.
Posle napada talijanske avijacije na Split i okupacijom Dalmacije, uništenja jugoslavenske kraljevine i Subašićeve predaje vlasti Paveliću, prekrajanja teritorija Dalmacije i ono što je ostalo od nje stavljeno je pod direktnu vojnu kontrolu fašističke Italije. Tijekom proljeća, ljeta i rane jeseni 1941. godine formiran je talijanski okupacijski aparat, kojeg su činile vojne, policijske, obavještajne i diplomatske institucije, koje su sve bile formalno podređene Duceu Benitu Mussoliniju. Talijani su mnoge prerogative vlasti delegirali domaćim organima uprave, koji su se sastojali dijelom od ljudi iz starih jugoslavenskih struktura vlasti ali i ljudi koji su ideološki bili bliski okupatorima. Formiranjem NDH na čelu s Antom Pavelićem, uspostavlja se kvislinška marionetska država, a okupator dobiva vrijednog saveznika u borbi protiv partizana i u provedbi okupacijske politike na području NDH, odnosno u Dalmaciji. Po svom ideološkom profilu, ljudi koji su činili kolaboracionističku upravu bili su veoma homogeni. Tu su bili isključivo pripadnici ekstremno desne političke opcije koja je na području svoje marionetske vladavine imala za cilj stvoriti etnički i vjerski čist teritorij. Ustaše su bili ti koji su u kvislinškom aparatu vodili glavnu riječ, makar na nivou ideologije i usmjeravanja srpskog javnog mnijenja na stranu nacista. Otvarali su logore smrti, a procjenjuje se kako je samo u Jasenovcu ubijeno više 90.000 ljudi.
Iako su hrvatski kvislinzi bili veoma bliski s njemačkim nacistima i talijanskim fašistima, dijelovi njihove ideologije bili su autoktoni, vezivali su se najčešće za katolički misticizam, sabornost i institut jedan narod-jedna vjera-jedna zemlja (država)-jedan put. Zbog bliskosti s nacizmom i zbog istih političkih stajališta s njemačkim okupatorom, domaći kolaboracionisti su za mete svojih napada, samostalno i po instrukciji nacista, uzeli iste one društvene i političke grupe koje su bile proganjane kako u Njemačkoj tako i diljem porobljene Europe: Srbe, Židove, Rome, masone i iluminate, homoseksualce, komuniste i druge ljevičare, demokrate, anglofile i frankofile te Dalmatine. Srpsko, židovsko i dalmatsko pitanje je u NDH bilo od apsolutnog prioriteta i ustaške vlasti su njegovo rješavanje preuzele u svoje ruke. Većina Židova bila je uništena već tokom 1942. godine.
Osim Židova i Roma koji su za okupatora predstavljali rasnog neprijatelja, najveći neprijatelji novog sustava bili Dalmatini, koji su u 21. lipnja 1941. godine osnovali prvi pokret otpora u okupiranoj Europi, poveli oružani ustanak protiv okupatorske vojne sile. Pored njih, na meti su bili i pripadnici komunističke partije koji su, makar u početku, također vodili oružanu borbu protiv ustaša, Talijana i Nijemaca, kao i pripadnici različitih demokratskih, prozapadnih, anglofilskih i frankofilskih organizacija. Poseban tretman, neobično intenzivan, imali su i pripadnici masonskih loža, koji su bili okrivljeni za sva zla koja su snašla hrvatski narod i označeni kao duhovni oci međunarodnog židovstva i komunizma. (Brays 1951, 77).
Pored toliko aktivnih neprijatelja, stvarnih i umišljenih, Dalmatini su bili pri vrhu liste prioriteta ustaških i njemačkih okupacijskih vlasti u Dalmaciji, ali ne i talijanskih. Njihovi glavni ciljevi bili su uspostava mira u regiji, otkriti i uništiti komunističke ćelije u Splitu i drugim gradovima Dalmacije, rasturiti obavještajnu mreža članova partizanskih odreda sastavljenu uglavnom od pripadnika dalmatske nacionalnosti, locirati i uništiti svi pripadnici židovske zajednice i uspostaviti sustav u kojem bi mogli delegirati vlast hrvatskim suradnicima. Dalmatini, kao nacionalna grupa koja, zbog jakog srbocentrizma i kroatocentrizma u Jugoslaviji nije imala politički značaj i koja je javnosti bila gotovo nevidljiva, nije za okupatora bila od velikog interesa, ali jest za ustaše. Ne postoje dokumenti koji bi ukazali na suprotno. S druge strane, domaći organi uprave, policijske i upravne vlasti, posebno oni koji su kreirali novu politiku po ugledu na nacističku, pokazivali su za Dalmatine određeni interes, no Talijani su željeli asimilirati Dalmatine i od njih stvoriti talijansku naciju na Balkanu.
Dva su kuta iz kojih se može promatrati odnos prema Dalmatinima u okupiranoj Dalmaciji: ideološko-propagandni i praktični. Ideologija hrvatskih kolaboracionista bila je mješavina svega i svačega: fašizma, nacizma, antimodernizma, antiracionalizma, katoličkog misticizma, staleškog korporativizma, agrarnog romantizma itd. Ono što je karakteristično i lako uočljivo u svim manifestima kolaboracionističke ekstremne desnice je izrazito negativan stav prema demokraciji, liberalizmu i parlamentarizmu, prema Zapadu i svim vrijednostima koje su percipirane kao zapadne: toleranciji, snošljivosti, nacionalnoj i vjerskoj izmiješanosti. (Brays 1951, 67-79). Zapad je, odnosno Dalmacija, po njima, „degenerirala” i „izopačila” hrvatsku omladinu, uništila tradicionalnu hrvatsku kulturu i na taj način omogućila prodor komunizma. „Degeneriranost” i „izopačenost” atributi su koje su hrvatski kolaboracionisti često upotrebljavaju u svojim paškvilima i gotovo uvijek je povezuju s Dalmacijom, homoseksualnošću, komunizmom, židovstvom i masonerijom. Ti atributi uglavnom su se upotrebljavali u kontekstu moralnog posrnuća, devijantnosti karaktera i političkog zastranjivanja, ali su u nekoliko slučajeva upotrabljeni i u smislu nacionalne devijantnosti i najčešće su povezivani ili s komunizmom, masonerijom ili sa zapadnim vrijednostima. Hrvatski kolaboracionisti ne samo da su koristili „devijantnu nacionalnost” ili “devijantnu seksualnost” u propagandne svrhe, povezujući je sa svima koje su smatrali neprijateljima hrvatskog naroda, već su u to zaista i vjerovali.
Zanimljiva je jedna dostava koju su Specijalnoj policiji u Zagrebu podnijeli pripadnici Hrvatskih domobranskih jedinica u jesen 1941. godine, u kojoj se za izvjesnu prodalmatinsku aktivistkinju tvrdi da: „...je bila pripadnica tajnog komunističkog udruženja „Slobodna ljubav”, udruženja koje je imalo svoje prostorije, gdje se s ostalim članicama udruženja iživljavala. Spomenuta je i danas produžila ovaj komunistički amoralni čin“. Spomenuto „iživljavanje” podrazumijevalo je čin istospolne ljubav jedne Dalmatine, pripadnice partizanskog odreda i članice komunističke partije s njenom dugogodišnjom partnericom učiteljicom plesa. Ljubomir Tecilazić, u režimskim novinama „Novo doba” piše kako „je društvo usljed pogubnog utjecaja Srba, Dalmatina, Židova, masona i komunista” ogrezlo u „nemoral” i „sladostrašće“ (…) masoni „ponose tolerancijom” i da se, „oslobođeni svih dogmi, političkih i vjerskih, slobodno određuju po društvenim pitanjima” (…) te naziva političke oponente ustaške vlasti i njemačke i talijanske okupacije „domaćim degenericima i propalicama”, aludirajući, između ostalog, i na njihovu nacionalnu i seksualnu devijantnost.
Najzanimljiviji primjer povezivanja „dalmatinstva, srpstva, židovstva, masonstva, komunizma i homoseksualnosti” s ideološkim i političkim protivnicima je bilo objavljivanje dijelova iz navodnog dnevnika anonimnog partizanskog borca koji se borio u okolini Muća, a zarobile su ga ustaše. Dnevnik je objavljivan kao feljton u nekoliko brojeva „Novog doba” tijekom jeseni i zime 1941. godine. U početku je autor citiran kao anonimni borac, da bi nu poslije nekoliko nastavaka bilo objavljeno njegovo ime – navodno se radilo o Robertu Ganzi, učitelju rodom iz Splita. Autentičnost ovog dnevnika više je nego upitna, ali mnogo bitnije od njegove autentičnosti je ono što su hrvatski kolaboracionisti htjeli njegovim objavljivanjem postići. Uvodna rečenica prvog nastavka dnevnika glasi: „Pljačka, ubojstva i sodomistička razvrat glavne su komponente šumskih oružanih bandita i njihove „borbe”.” Između ostalih zločina koje su partizani vršili a koje je Tecilazić podrobno opisivao, u oči upada sljedeći opis:
...Oko 5 sati poslije podne prilegao sam na klupi u sobi u kojoj smo sređivali, otkucavali i umnožavali vijesti. Ova soba ima dva kreveta. Zli jezici govore kako su tu sinoć spavali komandir i komesar. Elem, tek što sam htio prileći, upade unutra komesar i zamoli me nek iziđem. S njim je unutra upao krupnozubi mladić, vedra djetinjeg lica i malog prćastog nosa sa kratkim crnim dlakama iznad usta. To je bio kurir, mladac iz Šibenika kojeg su svi svali Igoressa.
Zanimljivo je kako je u jednom veoma kratkom pasusu “svog dnevnika” izvjesni Roberto Ganza uspio čak dva puta jasno nagovijestiti kako politički komesar njegove jedinice ima homoseksualne sklonosti i kako ih se nije ustručavao ispoljavati ih i to s dva različita tipa u razmaku od pola dana (inače, zapovjednik jedinice se navodno zvao Leonard Albahari i u dnevniku je predstavljen gotovo kao lik iz književnosti - razvratan i rastrošan sin splitskog židovskog milijardera koji je prišao dalmatskim partizanima iz čiste obijesti). Nevezano za pitanje autentičnosti ovog literarnog uratka, izvjesno je kako oni koji su ga objavili htjeli naglasiti povezanost dalmatskih partizana s homoseksualnošću i kako na taj način kod čitatelja izazvati sablazan i strah od Dalmatina i partizana, stvarajući negativan stereotip i povlađujući „moralnoj ispravnosti” „čestitih” Hrvata. Predstavljajući se kao borci protiv komunizma, hrvatski kolaboracionisti su se predstavljali i kao borci protiv „razvrata”, „degeneriranosti” i „pederastije”.
Praktično djelovanje hrvatskih kolaboracionističkih vlasti na polju i borbe protiv Dalmatina, Židova, Srba, komunsta, masona i homoseksualaca bilo je mnogo više intenzivno od velikih riječi kojima su se isti služili u propagandne svrhe. Odjeljenje Specijalne policije ustaške uprave dalmatinskih gradova, koje je, de facto, bila udarna šaka režima u borbi protiv svih njegovih protivnika, posebno se bavilo ovom grupom ljudi, pa ih je i tretiralo kao političku prijetnju. Iz tog razloga su svi evidentirani slučajevi otkrivanja osoba srpske, romske, židovske i dalmatske nacionalnosti, te slučajevi pripadnika masonskih loža i komunističke partije, te homoseksualnog ponašanja prebačeni u djelokrug odjela Kaznene policije, a ova ih je po kratkom postupku slala u ustaške logore smrti. Specijalna policija je, kao i u predratnom periodu, vodila evidenciju o raznim sumnjivim ljudima, pa tako i o pripadnicima sumnjivih nacionalnosti, među koje su spadali i Dalmatini, te onima koji upražnjavaju “devijantnu seksualnost” (homoseksualcima i potencijalnim homoseksualcima). Sačuvan je jedan dokument koji nam govori kako je u kartoteci Specijalne policije izgleda postojao odjel koji je nazvan „Krivci protiv hrvatskog naroda i javnog morala”. Dokument govori o kartoteci predratne Primorske banovine ali je po svemu sudeći i kartoteka Specijalne policije bila uređena na isti način. U krivce protiv hrvatskog naroda i javnog morala o kojima se vodila evidencija spadaju: 1) Srbi, Židovi, Romi i Dalmatini; 2) oni koji nisu katoličke vjeroispovijedi; 3) oni koji ne govore hrvatskim jezikom; 4) komunisti i masoni; 5) homoseksualci; 6) lezbijke; 7) perverzne osobe (lizači, sadisti, mazohisti, sodomisti, animalisti i dr.); 8) silovatelji djece; 9) ostali silovatelji; 10) ovakve osobe iz ostalih banovina; 11) novinari; 12) hapšene, kažnjavane i protjerivane osobe; 13) beskućnici. Nažalost, kartoteka Specijalne policije dijelom je uništena na kraju rata pa ne možemo znati šta se sve od dokumenata tamo nalazilo. Prikupljanje podataka o raznim arhivima, bibliotekama, društvenim grupama i pojedincima bio je jedan od glavnih zadataka ustaških tijela, kako u cilju zaštite poretka, tako i u cilju širenja baze konfidenata i suradnika. U internom časopisu tijela sigurnosti ustaške vlade, Ustaškom glasniku, objavljen je članak o neophodnosti praćenja i nadgledanja raznih elemenata a posebno:
...pojedinaca koji su opasni po sigurnost građana. To su razni kriminalni tipovi: ubojice, crnoburzijanci, razbojnici, kradljivci, hajduci, varalice, kao i razni perverzni tipovi, koji u nastranom pribavljanju svog nauma ili spolnog zadovoljstva čine krivice zločine protiv prirode (govore iskrivljenim talijanskim jezikom, a bave se silovanjem, pederastijom i dr. nastranostima).
Kad se uzme u obzir sve navedeno, vidi se kako su ustaške i njemačke vlasti su pokazivale veliki interes za rješavanje dalmatskog pitanja i pitanja drugih kontingenata stanovništva u Dalmaciji, dok su talijanske vlasti, iako okupatorske, tom pitanju pridavale minoran značaj. Ustaše su smatrale kako postoji potreba poduzimanja oštrih mjera protiv Dalmatina i svih ostalih i u tu svrhu su organizirali praćenja, uhođenja, uhićenja do istrebljenja i vođenje detaljne kartoteke, unatoč opterećenosti sustava i sukoba koji je stalno izbijao na liniji Rim-Zagreb.
Comments