Željeznička postaja i vila Rosina
Piše: prof. Mila Grubišić
Izvjesno je kako najveći broj Dalmatina u okupiranoj Dalmaciji nije završavao pred tijelima gonjenja, već ih se odmah slalo u logore smrti.
Pošto se s izvjesnom sigurnošću može tvrditi kako su, formalno-pravno gledano, osjećaj pripadnosti dalmatskoj naciji, okupatorske sile, prije svega ustaška NDH, a zatim i nacistička Njemačka tretirali kao akt političke prirode, njemačka tijela sigurnosti i ustaška Specijalna policija procesuirali, treba utvrditi tko je u razdoblju okupacije i po kojim propisima bio dužan reagirati i vršiti policijski i sudski progon. Pretpostavka prema kojoj je zakonski progon Dalmatina bio povezan sa §285. Kaznenog zakonika Banovine Hrvatske, koji je u najvećoj mjeri u razdoblju okupacije ostao na snazi, uvidom u arhivske fondove sudskih organa, pokazala se kao točna. Prema ZKPu, progon prema §285. KZ, isto kao i u Banovini Hrvatskoj, bio je u nadležnosti tijela kaznene policije, odnosno državne, banovinske, okružne i općinske vlasti po službenoj dužnosti, ukoliko bi sami saznali za postojanje ovakvog kaznenog djela, odnosno ukoliko bi ih oštećeni ili svjedok obavijestili o izvršenom kaznenom djelu. Stjecajem okolnosti, arhivski fondovi koji su čuvali građu kaznene policije u Splitu za period od 6. travnja 1941. do 26. listopada 1944. godine uglavnom nisu sačuvani. Slično vrijedi i za ostale gradove u Dalmaciji i njihove odjele kaznene policije. S druge strane, sretna je okolnost što je u određenoj mjeri sačuvana arhivska građa Općinskog suda grada Splita, odnosno što su sačuvani upisni registri u koje su, po godinama, upisivani predmeti koji su dospjeli pred sud.
Uvidom u sudske registre za sve četiri godine rata, može se utvrditi kako je u tom periodu pred splitskim Općinskim sudom procesuirano ukupno 8.760 predmeta koji su se odnosili na set zakona iz tzv. korpusa kaznenih djela protiv čistoće hrvatskog naroda. Ova brojka je iznenađujuće visoka, obzirom na ukupan broj slučajeva koji je pred sudom procesuiran, koji je u prosjeku iznosio više od 2.500 godišnje i obzirom na to kako su u korpus kaznenih djela protiv čistoće hrvatskog naroda ulazila (čl. 269). O razlozima zbog kojih je bilo ovako mnogo sudskih procesa na području grada Splita koji su se odnosili na, uvjetno rečeno, krivce koji zagađuju hrvatski narod. Sasvim je jasno kako su glavnu riječ vodili špijuni koji su svoja zapažanja prijavljivali okupatorskim vlastima. Također, iz arhiviranih sudskih spisa može se vidjeti kako je za vrijeme talijanske okupacije veći broj predmeta odbačen, zbog agende Rima koja se svodi na asimilaciju Dalmatina u talijanski nacionalni korpus nakon potpune aneksije Dalmacije u sastav Italije.
U sudskim spisima Općinskog suda u Splitu, §285 je upisan samo dva puta, jednom u registru za 1942. godinu i jednom u registru za 1943. godinu. Spisi iz ovog drugog predmeta su zapaljeni, nakon što su pripadnici HDZ-a upali u gradski arhiv i počeli uništavati spise, već je samo u registracijskoj knjizi navedeno ime okrivljenog. Radilo se o izvjesnom Lessandru Miculinu, osobi muškog roda iz Vodica na radu u Splitu. Šturi podaci koji su o ovom slučaju sačuvani ne mogu baciti više svjetla na to je li se uopće radilo o progonu zbog toga što je bio Dalmatin, odnosno zbog okrivljenikove nacionalnosti, obzirom na to kako se sam §285 KZ Banovine Hrvatske ne odnosi isključivo na nacionalnost, već je fokus zakonskog paragrafa djelo protiv čistoće hrvatskog naroda, što god to značilo (Brays).
Promatrano iz tog ugla, vrlo je moguće kako se u tom predmetu uopće nije radilo ni djelu o nacionalnog karaktera ni o dalmatskom jeziku, odnosno nekom lokalnom idiomu, već npr. o tome što dotični nije išao u crkvu. Pošto ime oštećenog ili oštećene nije navedeno u registracijskoj knjizi, nije moguće utvrditi njegov ili njezin rod, stoga je ovaj slučaj za analizu bezvrijedan. S druge strane, jedan drugi predmet sačuvan je u Arhivu grada Splita.
Taj predmet nije obiman; riječ je od svega šest sačuvanih dokumenata. Već na prvi pogled uočljivo je kako predmet ili nije sačuvan u cijelosti ili sudski proces nije izveden do kraja. Štoviše, prema sačuvanim dokumentima, proces uopće nije došao do suda, naime, posljednji dokument je, kronološki gledano, nalog općinskog tužitelja pokretanje istraga o slučaju. Zatečeno stanje građe navodi na dva moguća zaključka: ili je tužilac poslije provedene istrage odustao od kaznenog gonjenja ili je do sudskog procesa došlo, a sami spisi o procesu nisu sačuvani. Prva varijanta djeluje logičnije, mada bi u tom slučaju morala postojati odluka o odustajanju. U svakom slučaju, kakav god epilog bio, riječ je o sačuvanom predmetu iz razdoblja okupacije, koji nam govori o progonu po optužbi za ugrožavanje čistoće hrvatskog naroda. Stoga je izuzetno dragocjen i treba ga detaljno prezentirati, ali i istovremeno biti veoma oprezan i ne izvoditi opće zaključke o položaju Dalmatina u okupiranoj Dalmaciji. Ovi spisi mogu biti indikativni ali svi postulati historiografske metodologije i logičkog zaključivanja nalažu kako se ne može kao apsolutna zakonitost uzeti ono što je bazirano na samo jednom izvoru.
Ovaj slučaj otvoren je 26. veljače 1942. godine kada je R.K., četrdesetpetogodišnji željeznički činovnik sa stanom u Splitu dao iskaz kojim je teretio izvjesnog D.Q. kako je nagovarao njegovog maloljetnog sina M.K. na vješanje dalmatinske zastave. Zanimljivo je kako se R.K. prvo obratio ustaškoj komandi u Splitu, a tek onda talijanskoj prokuraturi. Službenik ustaške komande zabilježio je iskaz i proslijedio dalje upravniku policije talijanske prokurature. Iskaz R.K. donosimo u cijelosti:
Moj sin M.K., bio je pozvan od D.Q., kojeg osobno ne poznajem, da mu bude gost za vrijeme božićnih praznika. I zaista je prvog dana Božića otišao, gdje ga je D.Q. opio. S 31. prosinca na 1. siječnja moj sin M. otišao je od kuće i navodno je tu noć prenoćio kod prijatelja, bio je to D.Q. u calla de Bosnia (Bosanska ulica), kod kojeg je prenoćio još 3-4 noći. Ja sam moje dijete pronašao u stanu tog čovjeka mislim 17. siječnja i odveo kući gdje je ostao sve do 16. veljače, kada je nestao, pa sam ga pronašao pomoću jednog mog prijatelja ponovo u stanu D.Q. na dan 24. ovoga mjeseca. Prilikom ponovnog pronalaska djeteta čuo sam kako ga D.Q. nagovara na to da izvjesi dalmatinsku zastavu na zvonik sv. Dujma. Upitao sam sina zašto je stalno biježao D.Q. on je rekao kako imaju iste poglede na život. Još mi je rekao kako je spavao s njim te kako se želi za njega vjenčati kao što su to učinili sin dr. Rubija (Rubića) i mali Bonaci (Bonačić) prije par godina, te kako ga nitko nije nagovarao da stavlja zastavu na sv. Dujma, već je to njihova zafrkancija koja znači nešto drugo. Ipak, tužim D.Q. i molim vlasti nek’ s istim postupe prema zakonu. To je sve što imam reći. Ispis mi je pročitan i sve su moje riječi u njemu točno ubilježene.
Otac navodno oštećenog je u iskazu ustaškoj komandi, a kasnije i talijanskoj prokuraturi htio prikazati kako je njegov sin otet i kako ga je D.Q. nagovarao na kazneno djelo, ali su pojedini dijelovi samog iskaza veoma kontradiktorni. Pažljivom analizom mogu se uočiti pojedine nelogičnosti koje upućuju na to kako R.K. ili nije bio u potpunosti upoznat s tim što se s njegovim sinom događalo u razdoblju od dva mjeseca ili saznanja koja je imao nije istinito prenio službeniku ili je, zbog nekog razloga, namjerno htio usositi D.Q.. Osnovni segmenti koji su u ovom iskazu nelogični su sljedeći: R.K. tvrdio kako ne poznaje D.Q. iako su živjeli udaljeni samo tri ulaza; R.K. je tvrdio kako je njegov sin bio pozvan da bude gost za božićne praznike kod D.Q., što djeluje veoma čudno ako se nisu poznavali; Neobično djeluje to što R.K. nije inzistirao na saznanju što se događa s njegovim sinom dok je u prvom navratu boravio kod D.Q.; R.K. tvrdi kako je čuo kako D.Q. nagovara njegovog sina na postavljanje zastave na zvonik sv. Dujma što njegov sin negira već kaže kako se radi o internoj šali; na kraju, veoma neobičnom se čini tvrdnja kako se M.K. otvorio svome ocu i rekao kako se želi vjenčati za D.Q..
U svakom slučaju, iskaz R.K. je za policijske vlasti bio dovoljno uvjerljiv pa je D.Q. uhićen istog dana. Pri uhićenju i pretresu nije pronađeno ništa što bi osumnjičenog dodatno inkriminiralo, niti je on pružao otpor hapšenju. Narednog dana je u sjedište doveden i M.K. i od njega je uzeta izjava. Iskaz M.K. se u velikoj mjeri razlikovao od iskaza koji je njegov otac ranije dao policiji:
Ne sjećam se točno datuma, ali mislim kako je to bilo na par dana pred Novu godinu. Otišao od kuće uslijed neslaganja između oca i mene. Otac je htio da se oženim za onu ružnu Antonellu iz Varoša, a ja sam to odbio. Tom prilikom otišao sam kod mog dugogodišnjeg prijatelja D.Q., slastičara i trgovačkog pomoćnika, oko 14 sati i tom prilikom ja sam mu rekao kako sam napustio kuću i pitao mogu li prespavati kod njega. Poslije ovoga našeg razgovora pozvao me je na večeru u hotel „Rosina”. Nakon toga mi je rekao ako ne riješim nesuglasice s ocem mogu prespavati kod njega, kao toliko puta do sada, pa sam mu rekao kako ću prvo ići vidjeti može li me brat primiti, a ako ne doći ću kod njega i tu smo se rastali. Kako me bratova žena nije htjela primiti, jer ne želi svađe s mojim ocem otišao sam kod spomenutog D.Q. u stan. Poslije izvjesnog vremena vratio sam se kući, gdje me je otac istukao jer se "brinuo za mene", pa sam opet pobjegao kod D.Q.. Nije me nagovarao ni na što pa tako ni na to da spavam s njim niti na postavljanje zastave na sv. Duju, već je taj izraz naša zafrkancija. Staviti zastavu na sv. Duju značilo bi vezati onu mušku stvar da dulje možemo voditi ljubav.
Istog dana kada je izjavu policiji dao M.K., saslušan je i ranije privedeni D.Q.. Dvadesetpetoogodišnji trgovački putnik D.Q. u svom je iskazu istražnim organima potvrdio riječi M.K. i izjavio kako su njih dvojica već nekoliko godina skupa.
Posve su neistiniti navodi iznijeti u prijavi R.K. kako sam nagovarao njegova sina. M.K. i ja smo skupa od naše 18. godine, dakle već punih sedam godina. Priznajem kako je imenovani M.K. dva puta po nekoliko dana noćio kod mene jer se posvađao s ocem koji ga uporno želi oženiti za onu ružnu Antonellu iz Varoša, a on se želi vjenčati za mene. Oba puta sam ja obavijestio njegove kako je on kod mene u stanu i jednom prilikom je njega njegov otac odveo kući iz moga stana. Ja sam imenovanog primao u moj stan kako iz ljubavi tako i iz sažaljenja jer mi se isti žalio kako ga njegovi roditelji tuku. Što se tiče zastave na sv. Duji to je interna šala za vezivanje penisa kako bi ljubavni čin trajao što dulje. Pristajem da me vlast podvrgne pregledu pa ako se ustanovi kako lažem neka sa mnom postupi sukladno zakonu. To je sve što imam reći u svoju obranu. Ispis mi je pročitan i zapisan kako sam i govorio.
Prije no što je odlučeno kako postupiti po prijavi R.K., saslušan je i svjedok, radnik C.D., kojeg je za svjedoka predložio osumnjičeni D.Q.. C.D. je živio u neposrednoj blizini i oštećenog i osumnjičenog, kretao se u istim krugovima i u biti potvrdio priču osumnjičenog kako su M.K. i D.Q. u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi, no kako nema govora o postavljanju zastave na zvonik sv. Dujma, jer M.K. nije fizički spreman to napraviti, a i boji se visine. Svaki puta kada pogleda kroz prozor svoje sobe, koja se nalazi na katu, padne u nesvijest.
Zabilješki o drugim saslušanjima po ovom slučaju nema. Policijska uprava grada Splita, na osnovu tužbe, saslušanja i svjedočenja, podiglo je službenu optužnicu protiv D.Q. za počinjenje kaznenog djelo nagovaranje na oskvnavljenje čistoće hrvatskog naroda, po §285 KZ i proslijedilo ju Odjelu Kaznene policije Uprave grada Splita. Ovim aktom cio slučaj podignut je na viši nivo. U optužnici se navodi kako je nepobitno utvrđeno postojanje navedenog kaznenog djela i kako je utvrđeno kako je za njegovo izvršenje odgovoran D.Q..
U optužnici također stoji kako je odgovornost utvrđena iskazima oštećenog i njegovog oca kao i djelomičnim priznanjem osumnjičenog. Također se iznosi mišljenje kako ne treba vjerovati iskazu osumnjičenog kako vješanje dalmatinske zastave na sv. Dujma znači išta drugo do li samo to i ništa drugo osim toga. Optužnicu je Odjel kaznene policije odmah proslijedilo tužitelju za grad Split s napomenom istražnom sucu neka povede istragu protiv D.Q. zbog povrede §285 i §256 KZ Banovine Hrvatske. Šef odjela nalaže istražnom sucu neka uputi oca oštećenog R.K. na testiranje istine, te istovremeno pusti osumnjičenog D.Q. neka se brani sa slobode. Cijelu ekipu, uključivši i D.Q. još je jednom saslušao istražni sudac. Svi su osim R.K. ponovili priču od ranije, koji je sada izostavio detalj o zastavi na sv. Duji. D.Q. je i dalje bio ustrajan u negiranju bilo kakve krivnje i tražio je od istražnog suca da ga sud pusti na slobodu, te natuknuo kako je sve ovo možda jer je shvatio kako R.K. surađuje s ustašama te špijunira ljude zbog čega su mnogi nedužni ljudi završili po logorima.
Zapisnik o saslušanju okrivljenika je posljednji dokument koji je sačuvan u ovom predmetu. Nije poznato kako je proces okončan i je li D.Q. izveden pred sud ili je optužnica odbačena. Elementarna pravna logika navodi na zaključak kako je optužnica odbačena, ali u svakom slučaju u dossieru nedostaju razna izvješća, npr. testiranje R.K. na laž. Također, ukoliko je došlo do odbacivanja optužnice, u dossieru nedostaje službena Odluka o odbacivanju i nalog kojim se D.Q. pušta na slobodu.
Ovaj slučaj ne daje dovoljno podataka kako bi se točno utvrdilo što se zapravo dogodilo, je li se radilo o djelu protiv čistoće hrvatskog naroda ili nečemu drugom. Iskazi obje strane - i R.K. i D.Q. - obiluju logičkim nedosljednostima i očiglednim pokušajima svaljivanja krivnje na onog drugog, s tim da je iskaz osumnjičenog potvrdio i sin R.K. i još jedan svjedok.
Ukoliko pretpostavimo kako se radilo o nečemu drugom, a ne o stvarnom izvršenju kaznenog djela, mogu se izvući određeni zaključci o tome kako je izgledao život Dalmatina u Splitu pod okupacijom, uz veliku ogradu kako se radi o samo jednom slučaju i to atipičnom. Izvjesno je kako najveći broj Dalmatina nije završavao pred tijelima progona, već ih se odmah slalo u logore smrti. U okolnostima rata i okupacije uvijek dolazi do procvata trvljenja među susjedima i pokušaja vraćanja istome za nešto što se davno dogodilo (Brays, 181-193). Kao i većini zemalja u periodu kada se realna nacionalnost i diverzantske akcije protiv okupatora nisu tolerirale, određena mjesta i lokacije, najčešće željezničke stanice, pojedine kavane i restauranti, parkovi i sl., služili su kao sastajališta i mjesta upoznavanja onih koji su bili aktivisti.
Sudski spisi daju nam sliku o takvim mjestima u okupiranom Splitu: to je bila glavna željeznička stanica, hotel Rosina, restaurant Matić, te slastičarna Kirigin.
Comments