Piše: Zuane Orlandini
Dalmacija se suočava s velikim problemom koji je proistekao iz njezine tridesetogodišnje šutnje o problemima koji je muče i o političko-društvenom statusu koji ima.
Ova vladajuća garnitura, koja zadnjih trideset godina drma Dalmacijom (bez pravnog legitimiteta), spremna je za odstrel svih, po njih, nepoželjnih društvenih elemanata i u tu svrhu, sudeći prema izjavama, rekacijama i djelovanju vlasti i niihovih glasnogovornika – neće biraju se sredstva.
Ako smo išta naučili ili iskusili u posljednjih trideset godina javno-političkog života u Dalmaciji, onda je to činjenica kako ovdje vlasti nikada ne prijete „u prazno“. Sjetite se pretnji/obećanja pred postavljanje bombe u prostorije Dalmatinske Akcije… Vrlo je prepoznatljiv rukopis i shema kojom se strukture vlasti i njihova tijela sile i prisile (tajne i javne) koriste u rješavanju svojih protivnika , bilo da se radi o „neprijateljima“ iz opozicijskih političkih stranaka ili pak „špijunima i provokatorima“ iz domene „izdajničkih medija“ i NVO. Složnom i organizovanom kampanjom izabrana se žrtva ili žrtve mrcvari/mrcvare danima, tjednima, mjesecima, da bi onda, nakon političko-medijske provale histerije i mržnje, izabrani/a bio/bila laka meta za odstrel bilo kojem nacional-osvešćenom "patriJotu". Metafora o lovu na neprijatelje u Dalmaciji i nije neka metafora jer ovdje je lov doslovan i realan, a i oni koji su progonjeni lako mogu stradati „igrom slučaja“ jer ubojstvo u lovu se smatra nehotičnim, slučajnim i ne spada pod kaznenu odgovornost…
Zato pozive na „nestanke“ ili „završavanje u vrećama“ – koje ovih dana čujemo i vidimo od pojedinih zastupnika u županijskim i nižim lokalnim skupštinama po Dalmaciji, moramo shvatiti vrlo ozbiljno jer prelazak s riječi na djela ovisi samo o procijeni vlasti u Zagrebu kada bi se i kako trebao „nestanak ili završetak“ dogoditi. Nakon svih nerješenih ubojstava članova dalmatske zajednice, među kojima je bilo i svećenika, političara, drugih uglednika, (od 30. siječnja 1990. do 31. prosinca 1999. ubijeno je skoro 300 ljudi) za koja nismo doživjeli kraj kriminalističke istrage i sudski epilog, nismo od službenih izvora čuli imena nalogodavaca, možemo zaključiti da je kritika vlasti, s bilo koje osnove, u Dalmaciji visoko-riskantan posao i da ne znate kada će vas pojesti mrak – simbolički i doslovno. Postavlja se logično pitanje: Zašto je to tako i zašto se, i nakon trideset godina, ovo klatno strave i dalje njiše – štaviše ubrzava svoje smrtonosno kretanje s desna na "lijevo" i s "lijeva" na desno?
Neko će možda reći da je uzrok ovom zlu to što nismo promijenili strukturu vlasti na trećesiječanjskim izborima i što smo dopustili da ovaj stroj ostane u rukama ispolitiziranih braniteljskih moćnika. Moramo se složiti s ovim stavom jer stvarnost je već toliko puta dokazala da je „zlo“ još prisutno i da „ne spava“, tako da nam preostaje samo da sa žaljenjem konstantiramo da smo propustili priliku. Dalmatinska Akcija bila je jedina politička opcija koji se otvoreno konfrontirala s osovinom zla koja se uglavnom nalazi u državno- tajno-službenoj domeni, i za to je platila glavom dok smo se svi mi posakrivali u mišije rupe čekajući „osloboditelja“. Danas je inicijativa DDF jedina koja se suprostavlja istim tim ljudima, ali drugačijim sredstvima i na drugačiji način.
Oni koji drže, gore spomenutu, domenu u svojim šakama, iskorištavaju su našu zbunjenost, neodlučnost i pasivnot pa uvjek ponovo uspostavljaju takav mehanizam vlasti koji više neće dopustiti „greške“ tipa Dalmatinske Akcije, a građani su u tome ili direktno sudjelovali ili su pak neutralno zgađeni šutjeli – i suviše razočarani i ogorčeni zbog prevrtljivo-lažljivih političara. Trebalo im je samo tri godine da dignu protorije Dalmatinske Akcije u zrak, deset godina da brutalno pretuku jednog od koordinatora DDFa za Split, a dvadeset godina nakon demokratskih promjena 2000. da uspostave sustav vlasti koji će potpuno odgovarati njihovim potrebama da vuku konce iz tajnosti i pozadine, a guraju političare koji će manje ili više agresivno provoditi njihovu volju.
I tako smo došli do apsolutne vlasti HDZa u regiji u kojoj samo 12% glasa za tu kriminalnu organizaciju koja je metodom „tihog prženja tla“ ili pak laganog „kuhanja žabe“ u potpunosti uspjela očistiti javnu scenu od svih realnih ili nereaalnih neprijatelja i stvoriti takvu atmosferu u kojoj će lokalni zastupnici moći otvoreno pozivati na ubojstva i progone nepodobnih, a da za to ne da neće odgovoarati već će biti unaprijeđeni i avansirani za neke bolje i lukrativnije funkcije. Nažalost, u Dalmaciji ne samo da se nisu dogodile demokratske promjene, nego se nije ostvarila ni toliko isprozivana i popljuvana tranzicija – naprotiv, stare strukture vlasti su se vratile jače nego ikada sa armijom mladih i ambicioznih sljedbenika koji prepisuju diplomske radovove na fakultetima koje nikada upisali nisu.
Nas tek čeka tranzicija i borba s konzervativnim elementima društva koji ne dopuštaju bilo kakve suštinske promjene. Mi smo 2000. zakazali jer nismo izveli revoluciju, a i dopustili smo da nas izvaraju tzv. demokratski političari – čast izuzecima koji se mogu prebrojati na prste jedne ruke, a sada smo prestari, preumorni i suviše razočarani i ogorčeni da bismo ponovo krenuli u borbu za promjene. Zbog svega toga dobar dio odgovornosti za današnju situaciju snosimo mi jer smo vjerovali da će bolje društvo i pristojniju, reintegriranu regiju Dalmaciju izboriti neko drugi za nas. Rezultati naše šutnje, našeg zabijanja glave u salbun i indoletnosti su sada i više nego očiti…
A možda bismo mogli učiniti barem nešto za one koji su se odlučili boriti i ne šutjeti; za one čija imena danas vlast ispisuje na zidovima u Splitu, Zadru, Dubrovniku ili bilo gdje drugdje u ovoj nesretnoj i napaćenoj zemlji Dalmaciji; za one kojima danas postavljaju mete na leđa i na čela; za one koje današnja struktura lokalne vlasti optužuje za izdaju i sl.; za one koji ne pristaju biti tek članovi HDZa i SDPa ili njihovih satelitskih parastrančica; za one one koji se ne kriju iza botova i anonimnih troglodita po društvenim mrežama; za one koji se ne boje i ne čekaju da neko drugi odradi njihov posao; za nas; za našu djecu, naše unuke, praunuke....
Otpor i borba do kraja, inače će nam pljuvati na grobove i pamtiti nas kao one koji su izdali budućnost Dalmacije.
Comentarios