Nakon što je Sabor Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, a 8. listopada 1991. godine i Odluku o raskidu državno-pravnih sveza sa SFRJ, na današnji dan prije 29 godina Hrvatska je postala međunarodno priznata država. No, gdje je tu problem...?
Da bismo vidjeli gdje je problem, zanimljivo je usporediti rast BDP-a od 1952. do 1990., s rastom od 1990. do 2020., kad su nas debelo pretekli i razvijeniji i nerazvijeniji.
Nakon završetka II. svjetskog rata Narodna Republika Hrvatska je već 1948. uspjela premašiti realni BDP po stanovniku iz 1939. Isto je uspjelo i Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Poražena strana u ratu, Njemačka, oporavljala se bitno sporije, Austrija je BDP po stanovniku iz 1939. dostigla tek 1953., a SR Njemačka tri godine kasnije - 1956.
Rumunjska, koja je uz Albaniju bila najsiromašnija europska država 1952. godine, uspjela je bez obzira na rigidan, a u zadnjoj fazi toga razdoblja i neostaljinistički tip vladavine, ostvariti najbrži gospodarski rast u Europi, višekratno veći od najrazvijenijih članica Varšavskog pakta, Mađarske, Čehoslovačke i Poljske. Očito da državno vlasništvo i plansko gospodarstvo nije previše odmoglo iznimno brzom gospodarskom rastu u nerazvijenoj i očajno siromašnoj Rumunjskoj, ali je suspregnulo razvoj u bitno ekonomski naprednijim državama poput Poljske i Mađarske ili visokorazvijene Čehoslovačke.
Ranglista prema kojoj su najveći razvojni profiteri bivše države i njenoga poretka SAP Vojvodina, SR Hrvatska i SR Slovenija neće se dopasti nikome. Oni koji dovoljno dugo pamte sjećaju se brojnih napisa iz jugoslavenskih vremena u kojima se dokazivalo upravo suprotno. Viđeniji predstavnici svih triju federalnih jedinica, ovisno o razdoblju i političkoj konjunkturi te ostvarenome pravu na slobodu govora i pisanja, komunisti i antikomunisti, pismeni i poluobrazovani, upinjali su se kako bi dokazali da je upravo njihov narod i njihova republika ta koja najviše ekonomski gubi u Jugoslaviji.
E sad, ispada da su Vojvodina, Hrvatska i Slovenija bile „balkanski tigrovi“ kao što su u isto to vrijeme zbog svog brzog gospodarskog rasta Tajvan, Singapur, Hong Kong i Južna Koreja dobili titulu „azijskih tigrova“, a Irska je zbog istih razloga desetljeće kasnije postala „keltski tigar“. Samo što „balkanski tigrovi“ nisu htjeli ni tada ni sada, ni samima sebi, a kamoli nekome drugome priznati kako je njihovo „tigrovsko doba“ ostvareno i završeno u zajedničkoj autoritarnoj državi ograničenih ljudskih prava poznatoj po originalnome socijalističkom društvenom modelu.
Republika Hrvatska je u socijalizmu bila zemlja visoke zaposlenosti i niske nezaposlenosti, dok je – otkako je prešla na neoliberalni kapitalizam – postala zemljom izrazito niske zaposlenosti i izrazito visoke nezaposlenosti. Davne 1952. zaposlenih je bilo oko 500.000 osoba, a nezaposlenih samo 14.000 osoba, dok su mnogi drugi tada bili u seoskim, obiteljskim gospodarstvima, ili u oružanim snagama. 1971. godine nezaposlenih je u Hrvatskoj bilo samo 40-ak tisuća (jer su mnogi posao nalazili i na »privremenom radu« u inozemstvu), a 1989. broj nezaposlenih je bio 50.000. Godinu dana poslije, u godini prvih višestranačih izbora, 1990., RH je završila sa »samo« 160.000 nezaposlenih osoba. Danas, dok ovo pišem, u samostalnoj, demokratskoj, proeuropskoj i tržišnoj Republici Hrvatskoj SLUŽBENI broj nezaposlenih je 164,787 osoba, a REALAN broj nezaposlenih je oko 420.000.
Danas 29 godina nakon proglašenja svete hrvatske države imamo 750.000 stanovnika manje, 62% nezaposlenih više, 380% siromašnih više. 890% beskućnika više... Javni dug kao da smo izgradili još dvije države, broj JLS se sa 115 popeo na 555, Republika Hrvatska je sestra blizankinja s Venezuelom što se tiče korupcije, a po protoku kokaina s Bolivijom.
Nitko u javnim institucijama, počevši od vrtića i škola preko policije, vojske i bolnica te javne i lokalne uprave do Sabora Vlade i Ureda predsjednika ne rade svoj posao. Srbija je 40 mjesta ispred Republike Hrvatske po pravosuđu, Slocenija više od 100 mjesta bolja. Ista ta Slovenija ima niže cijene hrane i skoro dvostruko veću minimalnu plaću, Ali zato Republika Hrvatska ima 350.000 lažnih "branitelja".
Uz 555 jedinica lokalne samouprave, Republika Hrvatska je najcentraliziranija država u Europi i među deset najcentraliziranijih država na svijetu. Građani se guše u smradu deponija, a voda nije za piće. Nestalo je 700.000 radnih mjesta, ljudski kapital je devastiran otpuštanjem i nasilnim umirovljenjem. Ukupna zaduženost prekoračila je svotu od 65 milijardi €. Razvojno, gospodarstvo je unazađeno za nekoliko dekada. To je tragična bilanca razdoblja hrvatske neovisnosti.
Razlozi takve, u našoj povijesti nezabilježene, negativne razvojne bilance mogu se svesti na sljedeće: primjena neoliberalnog ekonomsko-socijalnog koncepta; diletantski koncept privatizacije temeljen na feudalnom modelu vladarskih lena; poticanje pseudopoduzetništva i spekulativnog poduzetništva; demotivacija proizvodnog poduzetništva; otvaranje nepripremljenog gospodarstva stranoj konkurenciji; nekontrolirani ulazak stranog kapitala u neuralgične sektore (bankarstvo); rasprodaja profitabilnih fiksnih fondova strancima; stihijnost ukupnih gospodarskih procesa; nesposobnost i nebriga za zaštitu strateških interesa države. Sve su to pokazatelji koji daju naslutiti da RH nije država za koju smo se borili i ginuli. Tko je za to kriv?
Za ovakvo stanje nije kriv rat, kako nas to najčešće pa i danas 25 godina nakon rata, žele hrvatski političari, pogovoo oni s desne strane političkog spektra, žele uvjeriti. Za ovakvo stanje kriva je jedino ciljana kriminalna politika koja je, s ciljem uništenja društva te stvaranjem 200 bogatih obitelji, krenula u dogovoreni rat.
Comentários