Piše: Ines Čelar
Pitanje se shvaća radikalno, štoviše, besmisleno pred realnošću evidencije povijesnih i suvremenih rasprostranjenih pretpostavki kako Dalmacija postoji i kako se, manje-više precizno, zna što je ona danas.
Nitko razuman ne smije sporiti geografsku, političko-pravnu i ustavno-pravnu činjenicu kako je Dalmacija dio triju država koje su nastale raspadom Jugoslavije (Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore) ili još određenije, u vokabularu koji sadrži cijeli koncept ideoloških i vrijednosnih odnosa prema Dalmaciji, – „južna Hrvatska“. No, činjenice su ambivalentne stvari. Postoje i kad se opozivaju razlozi njihovog postojanja.
Upravo je prvi „demokratski“ Ustav Republike Hrvatske, onaj iz 2001. godine po starim navikama „uredio“ pitanje postojanja Dalmacije, ali i u bitnom smislu relativizirao njezino postojanje kao autonomne regije u političko-pravnom i ustavno-pravnom smislu, jer je ostavio županije kao viši oblik lokalne samouprave. Na indirektni način dalmatinsko građanstvo, reklo je što misli o takvom obesmišljavanju činjenice kako Dalmacija postoji – tako što nisu izišli na ulice i nisu izazvali masovne prosvjede. Iz duha svijesti o privremenom okupiranom području, prema kojem se predugo postupa upravo kao prema okupiranom području, mogla se roditi samo ideja o ustavnoj reglementaciji Dalmacije kao trajno okupiranom području. Zamjena uvjerenja o privremenosti uvjerenjem o trajnosti okupacije u bitnom se smislu nije izmijenila, već je u potpunosti potvrdila generalno uvjerenje kako u Republici Hrvatskoj Dalmacija ima smisla i može postojati samo kao ono što je okupirano i što se drži pod okupacijom na način da se cjepka na dijelove.
Taj je Ustav, u potpunoj ilegitimnosti i ilegalnosti procedure donošenja, rođen iz centralističkog duha i programa većine metropolitanskih stranaka, kojima se politički vidokrug prema jugu završava na aerodromu Pleso i velikogoričkim krovovima, ali im se zato kontinuirana kleptonacionalistička ambicija proteže do Galijule, točnije Punta Oštra do Žabnika i od Bašanije do Donje Savudrije, a nerijetko prelazi te ekstremitete i zaposjeda i dijelove BiH. Vladajuća ideologija i praksa tih stranaka, koje određuju pravce i načine ispoljavanja vodeće političke volje u Republici Hrvatskoj, prije i poslije donošenja izmjena Ustava, jednako je slijedila centralističku i organicističku koncepciju države kao jedinu moguću. Prema toj koncepciji, u jedinstvenom organskom tijelu države, kao u kakvom političkom i pravnom kvazaru, trebaju nestati sve specifičnosti i razlike. Ponajprije, treba nestati Dalmacija kao velika povijesna razlika, postojanje koje je neshvatljivo za „političku filozofiju“ hrvatskih profašističkih političkih elita od 1861. godine, jednako kao što joj je neshvatljivo bilo kakva decentalizacija javne vlasti, fiskalnog prometa, proračunske potrošnje, politike održivog razvoja, planiranja obrazovnih, zdravstvenih i kulturnih potreba etc.
Relativizacija postojanja Dalmacije predstavlja najnoviji misaoni rezultat te „političke filozofije“. U njemu je sadržan ključ odgovora političke elite republike Hrvatske na povijesnu otvorenost pitanja o postojanju Dalmacije kao takve. Bit toga odgovora sadržana je uvjerenju te političke elite kako se gordijski čvor velikog dalmatinskog povijesnog kondicionala može presjeći jednim odlučnim i brzim rezom „definitivnog rješenja“. Pitanje postojanja Dalmacije mogao bi se sažeti u jednom stavu: Ako nema nekog određenog oblika autonomije (dakle, samozakonodavstva jedne povijesne cjeline, samouprave kao načina uspostavljanja čvrstine države iz elasticiteta odnosa njezinih dijelova i odnosa tih dijelova prema cjelini, pokoravanja svojim vlastitim zakonima koji se donose iz uvida u neposrednost potreba građanstva, relativne autonomnosti od centralnih državnih vlasti) u reintegriranoj regiji, onda nema ni Dalmacije kao regije iz koje permanentno stiže zahtjev za političkom autonomijom.
Ako se politički i ustavno-pravno delegitimira zahtjev za političkom autonomijom, onda dalmatinsko pitanje ne postoji. Ako dalmatinsko pitanje više ne postoji, onda je ukinuto prije nego što je riješeno! Ako je ukinuto, onda se u bitnom smislu ukida i Dalmacija kao politički i ustavno-pravni pojam. Dakako, tako radikalna i cinična otvorenost ukidanja Dalmacije od strane zagrebačkih političkih elita dogodio se u ljeto 1990. Izmjenama Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, kada su ukinute Zajednice općina (svojevrsna forma regionalizma), ali ona još uvijek nije definitivna unatoč novogodišnjem Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi, te Zakonu o područjima županija, gradova i općina od 27. prosinca 1992., dijelom zbog toga što bi se konačnim ukidanjem imena Dalmacija potaknula uspavana autonomaška politička energija, dijelom zbog straha od internacionalizacije dalmatinskog pitanja. Zbog toga, Dalmacija kao politički i ustavno-pravni pojam ne postoji, ali postoji kao himerična, mitska, davna zemlja o kojoj se može čitati u revidiranim udžbenicima iz povijesti. Kao što je himera subjektivni oblik percepcije koji ima svoju objektivnost i racionalnost, tako je i Dalmacija subjektivno-objektivna himera, dakle, ono što objektivno nekako postoji, ali ispražnjeno od svakog bitnog političkog i pravnog sadržaja.
Objektivnost postojanja Dalmacije kao političko-pravne himere sastoji se u činjenici kako postoji nekakav naziv Dalmacija koja se može čuti u pjesmama na Splitskom festivalu, o njoj se uči na satovima povijesti, a koja je u bitnom smislu politički i pravno razvlaštena i neovlaštena, ali zato rascjepkana na mnogo dijelova kako se nikada više ne bi složila u jedno biće. Političke nomenklature u razjedinjenim dijelovima Dalmacije, prema kvantumu vlasti koju posjeduje i realnim mogućnostima autonomne organizacije državne vlasti u dalmatinskom društvu, makar i na način „najmanje državnosti“, nema osnovni smisao vlastitog postojanja. Ni jednim elementom vlastitih ustavnih i statutarnih ovlaštenja ta nomenklatura ne može zadovoljavati bilo koji regionalni, socijalni, ekonomski, politički, pravni, nacionalni, kulturni, znanstveni, demografski, sigurnosni, obrambeni etc. interes dalmatinskog društva. Štoviše, ona nije ni transmisija centralne državne političke volje. Da bi nešto bilo transmisija, na njega se mora prenijeti nešto od motorike.
Zbog toga je u svim svojim interesima ona svedena na vlastiti nomenklaturni interes, na održavanje sebe kao grupacije sinekurnih nomenklatora. Zagrebačka politička elita spremna je plaćati tu sinekuru, od sredstava koje u najvećem postotku plaća Dalmacija, jer je to najniža cijena koju mora platiti u realizaciji koncepta nestajanja Dalmacije. Metropolitanska instalacija takvih županijskih i gradskih, odnosno općinskih nomenklature svodi se na jednostavnu lukrativnu formulu: Dati Dalmaciji ništa, kako bi se od nje uzelo sve, kako bi se Dalmaciji oduzela njena autonomija! I ne samo autonomija, već i želja za autonomijom. Ili drugačije rečeno: Dati nomenklaturi lokalnih saouprava u Dalmaciji ombudsman-odluke, kako autonomije Dalmacije ne bi bilo!
Dalmacija je danas „čardak ni na nebu, ni na zemlji“. Lebdi između činjenica kraha svijesti o uspostavi reintegrirane autonomne regije, zagrebačkog permanentnog fingiranja rješenja tzv. dalmatinskog pitanja i vlastitog svođenja na geografski i povijesni pojam. Činjenica kraha svijesti nije pokrenuo nikakvu artikuliranu političku energiju novog zahtjeva za autonomijom, osim u slučaju inicijative DDF. Fingirano rješenje kao „definitivno rješenje“ može trajati samo onoliko koliko ta rješenja i inače traju, dakle, privremeno. Jedino je izvjesno da će Dalmacija trajati kao zemljopisni i povijesni pojam ukoliko ne dođe do masovnog podržavanja ideje autonomije DDF-a.
Commenti