Piše: Laura Bašić
Pitanje se čini prilično radikalnim, pa i besmislenim s obzirom na evidentnu realnost povijesnih i danas raširenih pretpostavki kako Dalmacija postoji i kako se manje-više preciznije zna što je ona danas.
Nitko zdravog razuma ne bi poricao geografsku, političko-pravnu i povijesno-pravnu naviku doživljavati Dalmaciju kao dio Republike Hrvatske ili, još preciznije, kako se to izražava rječnikom koji sadrži cijeli koncept ideološkog te vrijednosni odnos prema Dalmaciji kao “Južnoj Hrvatskoj”. Međutim, poznato je kako su navike ambivalentne. One postoje čak i kad se negiraju razlozi za njih. Upravo se to dogodilo s prvim “demokratskim” Ustavom Republike Hrvatske, onim iz 1990. koji je u dogovoru sa starom snagom navike “riješio” pitanje postojanja Dalmacije, zapravo suštinski relativizirao njeno postojanje kao Zajednice općina u političko-pravnom i ustavno-pravnom smislu. Promjenama Ustava S. R. Hrvatske ukidaju se Zajednice općina (svojevrsne regije) I uspostavlja ekstremna centralizacija.
Neizravno, dalmatinski građani svojim su odlučnim izazovom koji bi doveo do apsolutnog neuspjeha mogućeg referenduma svojim ustavnim konceptom pokazali što misle o pretvaranju ovih navika u nešto što je besmisleno. Misao koja je Dalmaciju doživljavala I još uvijek doživljava kao privremeno zaposjednuti teritorij, kojom se dugo upravljalo kao privremeno zaposjednutim teritorijem, mogla bi iznjedriti samo ideju o ustavnom uređenju Dalmacije kao trajno zaposjednutog teritorija. No, kako bi se to dogodilo, građani Dalmacije trebaju početi razmišljati o Republici Hrvatskoj kao kolonizatoru, a ne kao domovini.
Promjene Ustava 1990. donesene kroz postupke koji su bili apsolutno nelegitimni i nezakoniti, imao je korijene u centralističkom duhu i programima većine metropolitanskih stranaka čiji politički pogledi prema Dalmaciji i Istri, Slavoniji i Lici završavaju na krovovima Novog Zagreba i Sesveta, ali njihove kontinuirane klepto-kleronacionalističke ambicije sežu dalje od Vitaljine, Iloka, Savudrije, Dvora na Uni i Virovitice.
Vladajuća ideologija i praksa stranaka koje stoluju u Zagrebu, koje određuju pravce i načine izražavanja vodeće političke volje u Republici Hrvatskoj, kako prije tako i poslije promjena Ustava početkom 2000., dosljedno slijedi centralistički i organizmički državni koncept kao jedini mogući. Prema tom konceptu, u jednoj organskoj državi, kao u nekom političkom i pravnom kvazaru, mora nestati sve što je specifično i različito. Prije svega Dalmacija kao jedna velika povijesna nesličnost čije je postojanje bilo izvan pojma 'političke filozofije' hrvatskih političkih elita od 1861. godine, kao što su izvan njihova pojma decentralizacija javne vlasti, proračunska potrošnja, politika održivog razvoja, obrazovni, zdravstveni i kulturni razvoj, građanska prava itd.
Relativiziranje postojanja Dalmacije najnoviji je rezultat ove velikohrvatske, da ne kažem nacističkem 'političke filozofije'. Sadrži ključni odgovor političke elite u Republici Hrvatskoj na povijesno i otvoreno pitanje o postojanju Dalmacije kao autonomne regije. Bit ovog odgovora je uvjerenje političke elite u Republici Hrvatskoj kako se gordijski grop velikog dalmatinskog povijesnog uvjetovanja može presjeći samo jednim odlučnim i brzim potezom koji se zove 'definitivno rješenje'. Dalmatinski postojeći kondicional može se sažeti u jedan stav: Ako nema određenog oblika autonomije (dakle samozakonodavstvo jedne povijesne cjeline, samouprava kao način uspostave snage države iz elastičnosti međusobnih odnosa njezinih dijelova i odnos tih dijelova prema cjelini) nema ni ekonomskog rasta i razvoja, nema ni zadovoljnih i sretnih građana.
Ako se politički i ustavno-pravno delegitimira zahtjev za političkom autonomijom, onda takozvano dalmatinsko pitanje ne postoji. A ako takozvano dalmatinsko pitanje ne postoji, onda je ono ukinuto prije nego što je i riješeno! Ako je ono ukinutu, onda je suštinski ukinuta Dalmacija kao i politički i ustavno-pravni pojam. Dakako, zagrebačka „politička i ina elita“ još nije spremna na tako otvoreno radikalno i cinično ukidanje Dalmacije, dijelom zbog straha od mogućnosti kako bi to moglo izazvati autonomnu političku energiju, a dijelom zbog straha kako bi to moglo dovesti do internacionalizacije dalmatinskog pitanja. Stoga je zagrebački nacistički režim 1992. pribjegao stvaranju županija s ciljem uništavanja cjelovitosti Dalmacije i razbijanja jedinstva njenih stanovnika.
Zato Dalmacija kao politički i ustavno-pravni pojam ostaje u svom himeričnom stanju. Kao što je himera subjektivni oblik percepcije sa svojom objektivnošću i racionalnošću, tako je i možebitna autonomija Dalmacije negativna subjektivno-objektivna himera, dakle nešto što na svaki mogući način objektivno ne postoji, ali je popunjeno svim mogućim bitnim političkim i pravnim sadržajima koje odbijaju njene građane od borbe za ono što po svim prirodnim i pravno-političkim zakonima trebaju imati. Objektivnost postojanja Dalmacije kao obrnute političko-pravne himere leži u činjenici kako ne postoji neka vrsta regionalne nomenklature 'vlasti', odnosno imamo četiri županije koje su u biti politički i pravno lišene vlasti i bez ovlasti, ali je zato privilegirana kako može živjeti od parapolitičkih 'namještanja atrakcija'. Takva politička nomenklatura, po količini moći koju ima i po svojim realnim mogućnostima autonomnog organiziranja vlasti u dalmatinskom društvu, čak i u obliku “najmanje državnosti” je bez temeljnog smisla vlastitog postojanja.
Niti jednim elementom vlastite ustavne i zakonske ovlasti ova nomenklatura (čitaj: županije) ne može ispuniti bilo koji dalmatinski regionalni, društveni, gospodarski, politički, pravni, nacionalni, kulturni, znanstveni, demografski, identitetski i drugi interes dalmatinskog društva. Nadalje, ne predstavlja niti prijenos središnje državne političke volje na nižu razinu. Jer, prijenos znači kako se dio pokretljivosti i energije moći prenosi s jedne istance na drugu po vertikalnoj liniji. Dakle, u svim svojim interesima ova se skupina svodi na vlastiti nomenklaturni interes, na svoje samoodržanje kao sinekura nomenklature. Zagrebačka politička elita spremna je platiti ovu sinekuru kao najnižu cijenu koju treba platiti kako bi se ostvario koncept nestanka Dalmacije. Metropolitanska instalacija takve 'provincijske' nomenklature svodi se na jedinstvenu lukrativnu formulu: 'Provinciji' ne dati ništa kako bi provinciji oteli sve! Ili drugim riječima: Dajte županijskim nomenklaturama veće ovlasti kako regije ne bi više postojale! Dajte županijskim nomenklaturama više novca kako regije ne bi više postojale!
Dalmacija danas nije ni ovamo ni tamo! Visi između činjenice neuspjelog pokušaja ostvarivanja svoje pune slobode od strane Dalmatinske akcije, zagrebačkog trajnog fingiranog rješenja tzv. dalmatinskog pitanja i vlastitog srozavanja na geografski koncept. Činjenica kako je Ustav propao nije pokrenula nikakvu artikuliranu političku energiju nove zahtjeve za autonomijom, ako se izuzme inicijativa DDF. Glumljeno rješenje kao 'definitivno rješenje' može trajati samo onoliko koliko takva rješenja inače traju, dakle privremeno. Jedino je sigurno kako će Vojvodina opstati kao geografski pojam. Silom navike!
No, budimo realni, za to nisu krivi političari koji stoluju u Zagrebu, već isključivo stanovnici Dalmacije koji zabijaju glavu u pijesak i ne žele se boriti za pravednu stvar.
Ukoliko se želite boriti za pravu stvar, učlnanite se u jedinu prodalmatinsku opciju - DDF - putem linka:
Comments