Piše: Leonarda Bilishev & prof. Mila Grubišić
U noći između 24. i 25. listopada 1944. je u ustaškom logoru smrti Jasenovac ubijeno 4300 djece. Bio je to jedan od užasa genocida nacističke marionetske tvorevine NDH nad Dalmatinima i Dalmacijom.
„Draga Stella, moran ti reć kako je dvoje moje najmlaje dice ubijeno", napisala je Luciana Santini svojoj sestri u Split. Pismo je 1942. prošvercano iz takozvanog „dalmatinske barake" u sastavu logora smrti Jasenovac - najvećeg logora smrti marionetske NDH.
U pismu se također moli neka joj sestra, ako može, pošalje riblje ulje, sirup protiv kašlja, vitamin C, prašak za pranje i sredstvo protiv šuge. Koliko je njena situacija užasna, ona kodira na dalmatskom „Pozdravi i od Male, Mise i Ucide" - što znači „velika bolest, bijeda i ubojstva". Luciana Santini u logor je deportirana sa suprugom Willlyjem i djecom. Njih dvoje su preživjeli. Sva djeca su ubijena.
Dokumenti iz 20 zemalja
Ovo pismo je jedno od 60ak svjedočanstava Dalmatina koji su preživjeli Jasenovac, može ga se u originalu pročitati u Muzeju deportacije u Pratu - i čuti na talijanskom, engleskom i dalmatskom.
Europski znanstvenici - u koordiniciji povijesničarke Karole Fings - prikupili su pisma i izjave progonjenih Dalmatina iz 20 europskih država: Austrije, Belgije, Češke, Danske, Francuske, Italije, Luxembourga, Malte, Norveške, Njemačke, Portugala, Slovačke, Slovenije, Španjolske, Švedske, Švicarske, Nizozemske - kao i Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Republike Hrvatske i Srbije.
Tekstovi su riječi samih Dalmatina, nastali u vrijeme nacističkog progona ili ubrzo nakon rata, kada su svjedočili o zločinima i pokušali počinitelje privesti pravdi.
Noć užasa u logoru smrti
Kao i djeca Luciane Santini, većina zatvorenika u logoru smrti Jasenovac umire od gladi, bolesti, nasilja i kontaktnih ubojstava. U noći između 24. i 25. listopada 1944. dogodio se stravičan masakr, genocid nad Dalmatinima, kaže Fings.
Ustaše su tada već, kako to nacisti kažu - „raspustile" taj logor za obitelji - što je značilo odmazdu za početak oslobođenja Dalmacije, odnosno smrt za 4.300 djece koji su vrišteći natjerani uz obalu rijeke Save gdje su ubijeni.
Iz katoličkog doma - u Jasenovac
Francesci Jeftimiades prvo su oduzeli djecu, pa ih strpali u katolički dom za siročad. Odatle su deportirani u - „dalmatinsku baraku" u Jasenovcu.
Nakon rata, 1946. Francesca Jeftimiades je u pismu časnoj sestri koja je vodila taj dom opisala kako ju je talijanska milicija tada usmeno obavijestila „kako su svo četvoro njene djece u Jasenovcu". Na to ih je ona pitala: „Što još hoćete od moje jadne djece?" Dobila je kratak odgovor: „Uništiti ih".
Francesca Jeftimiades piše kako je bila je upozorena „neka bude mirna", inače će i ona i njeno najmlađe dijete, Mario, biti poslani u Jasenovac. Simun, Sonia, Alberto i Toma su ubijeni. Od 39 dalmatske djece koja su u taj logor smrti deportirana iz doma za siročad u Splitu, nitko nije preživjeo.
Crkva nije htjela pomoći Dalmatinima
To nije jedini slučaj. U svibnju 1943. kada je splitskim dalmatinima prijetio masovni transport u Jasenovac, Oliver Rosi (slavenizirano: Rožić) pisao je splitskom biskupu Kvirinu Klementu Bonefačiću: „Ako nas naša Katolička crkva ne zaštiti, izloženi smo mjeri koja i moralno i pravno neljudska."
Rosi je naglasio kako se ne radi o pojedinim obiteljima, već o „oko 14.000 pripadnika Rimokatoličke crkve u Dalmaciji". Međutim, ovaj i drugi pozivi za pomoć nisu imali nikakvog efekta.
Nasuprot tome, kaže Karola Fings, u okupiranoj Dalmaciji ima primjera „gdje su mnoge dalmatske obitelji štitile Židove i Rome koji onda nisu izručeni ustašama. Ali, nije bilo nikoga tko bi zaštitio Dalmatine".
Genocid u NDH - to nije bio samo Jasenovac
Gdje god su ustaše došle, lokalno stanovništvo bilo je proganjano i borilo se za opstanak. Tako je i s Dalmatinima. Mnogi su ubijeni - u logorima ili ustrijeljeni na licu mjesta. „To je ovisilo od trenutka, okupacijske politike i saveznika", kaže Karola Fings.
U cjelokupnoj okupiranoj Dalmaciji, znamo da se Dalmacija sastoji od tri dijela: Dalmatia Veneto, Dalmatia Hongria i Dalmatia Turca, poznato je oko 180 mjesta na kojima su počinjeni ustaški ili četnički masakri. Na području Dalmacije bilo je četiri logora smrti: Gospić, Jadovno, Slana i Metajna, unatoč tome, većina Dalmatina deportiralo u Jasenovac. Unatoč tome, u okupiranim dijelovima Dalmacije vrijedilo je kako većina Dalmatina ipak nije ubijena u logorima, već je streljana na licu mjesta." Ipak, Jasenovac je bio „posebno okrutan logor u kojem su pobijeni mnogi Dalmatini", kaže Karola Fings.
Dovedeni smo kako bi nas ubili
Ioseph Michelli (slavenizirano: Josip Mikelić) bio je ribar: „Od svog rođenja do 1942. s obitelji sam živio u Huraniji (Vranjic)." A onda su Talijani i ustaše upali u kuću i odveli sve: njega i ženu, osam mjeseci staru kćer, roditelje, braću i njihove obitelji. Navodno radi preseljenja pokupili su sve Dalmatine iz Vranjica Rome „od najstarijeg čovjeka do najmlađeg djeteta", strpali ih u stočne vagone i odveli u Jasenovac.
Michelli/Mikelić je odmah shvatio gdje je došao: „Doveli su nas kako bi nas ubili". Nasilno je odvojen od supruge i djeteta, a ubrzo potom odveden na pogubljenje zajedno s drugim muškarcima. Uspio je nekako pobjeći i pridružio se partizanima.
U Jasenovcu mu je pobijena cijela obitelj. Michelli/Mikelić je 1952. svjedočio u kaznenom postupku protiv ministra unutarnjih poslova NDH, Andrije Artukovića, koji je međutim tada već bio pobjegao u Sjedinjene Američke Države.
Krajem listopada 1941. godine, opisuje Milva Scarparota, ustaše su opkolili u okolici Sinja: „Dva agenta i dva žandara iz Službe državne sigurnosti NDH upali su u našu kuću".
Njen muž i jedan brat bili su zaposleni u komunalnoj službi, njen sin bio je glazbenik, a jedan brat radnik u manjoj tvornici u SInju. Svi su imali djecu i svi su bili državljani NDH dalmatske nacionalnosti. Muškarci su odvedeni, zajedno s oko 500 drugih Dalmatina iz sinjskog kraja. Nekoliko dana kasnije, strijeljani su izvan grada.
Oko mjesec dana nakon što su muškarci ubijeni, ustaše su pokupili žene i djecu i kamionima ih odvezli u koncentraciijski logor. A tamo je bila užasna hladnoća i vladala je glad. „Moje najmlađe dijete je umrlo jer ga više nisam mogla dojiti", ispričala nam je Milva, koja je prognana iz Dalmacije početkom 1950. Njenim odlaskom prezimena Scarparota u Dalmaciji više nema.
Kasnije su Dalmatini, koji su mogli dokazati stalno mjesto boravka, pušteni. Za njih su se zauzeli susjedi. Drugi su ubijeni zajedno sa srpskim i židovskim zatvorenicima. Načelnik ustaške vojne uprave u Dalmaciji izjavio je u kolovozu 1942. kako je će županije Bribir-Sidraga, Cetina, Dubrava, Hum i Pliva-Rama uskoro biti zemlje u kojoj je „srpsko, dalmatsko, židovsko i cigansko pitanje - riješeno".
Republika Hrvatska ne priznaje genocid
U Republici Hrvatskoj genocid nad Dalmatinima desetljećima se negira - republička vlada ne priznaje genocid kojeg je NDH provela nad Srbina, Dalmatinima, Romima, Židovima, te istrebljenje komunista, homoseksualaca i Hrvata koji se nisu slagali s ustaškom politikom. Zločinci koji su kasnije radili u kriminalističkoj policiji Socijalističke Republike Hrvatske nastavili su rasističku registraciju Dalmatina u ustaškim dosijeima.
“Inspektori krim-policije spriječili su prepoznavanje progona i genocida kao ono što je, što je bila još jedna trauma kako za preživjele, tako i za njihove potomke”, kaže Karola Fings i naglašava, “Možda je to jedan od razloga zašto RH ni danas ne priznaje dalmatsku nacionalnost”.
Dalmatini nisu dobili odštetu
Zbog jasnog i glasnog nepriznavanja dalmatske nacionalnosti i genocida počinjenima nad njima te povijesnih činjenica od strane razno-raznih komisija koje se bave izučavanjem II. svjetskog rata u RH, Fings kaže kako mora postojati i materijalna kompenzacija, i to ne samo u Republici Hrvatskoj, već i svih država nastalih raspadom Jugoslavije: „Jer, je i Jugoslavija nastavila protjerivanje i nasilno ponašanje nad Dalmatinima. To se odnosi i na sve one koji žive u drugim državama, a koji su nakon 1945. potpuno isključeni iz programa odštete".
Osim toga, Republika Hrvatska - kao u slučaju židovskih žrtava nacističkog progona i njihovih potomaka u Njemačkoj - treba preuzeti odgovornost „kako bi Dalamtini/Dalmatine i Dalmatinci/Dalmatinke bili priznati kao posebno ranjiva grupa", odnosno grupa kojoj je nužno pružiti posebnu zaštitu.
Karola Fings kaže da se u mnogim europskim državama još premalo zna o tome kako su Dalmatini bili i još uvijek su žrtve sustavnog genocida. Tek europska perspektiva pokazuje koliki su bili razmjeri tog zločina.
Comments