piše: prof. Mila Grubišić
Nakon kratke uskršnje pauze nastavljamo s poviješću Dalmacije.
Grci su bili oduševljeni pobjedom Rima nad Ilirima toliko da su u znak zahvalnosti dopustili Rimljanima sudjelovati u Istmijskim igrama čime su priznali Rimljane za civilizirani narod.
Nova borba
To je ipak brzo uvidio Dimitros Pharosan, vladar nove države pod protektoratom Rima, pa je, pošto je ojačao svoju vojsku i mornaricu, sklopio savez s Antigonusom III. Dosonom. Antigonus III. Doson nastojao je, pod makedonskim vodstvom, uspostaviti jedinstvo svih Grka.
Istovremeno, Dimitros Pharosan je bio u dobrim odnosima sa Scerdilaidasom koi je bio najutjecajniji čovjek nove ilirske države, u kojoj je vladao Agronov sin Pinnes. Štoviše, Dimitros se “oženio” majkom ilirskog kralja, malodobnog Pinnesa Triteutom i postane Pinnesov skrbnik. Tako je Dimistros Pharosan, u neku ruku, stvorio neku vrstu personalne unije između svoje i Pinnesove države.
Kad je Dimitros mislio kako je došlo vrijeme za akciju, otplovi 220 godine zajedno sa Scerdilaidasom s velikom flotom od 90 brodova preko Lisse (Lezhë, Lješ, Albanija) na jug kršeći time sporazum s Rimom. U Rimu su uvidjeli kako treba brzo djelovati pa pozvaše Dmitrosa na opravdanje. Ljuti jer su oni stvorili Dmitrosovu državu kako bi uništili ilirsku, a on se sada sjedinio s tim istim Ilirima, štoviše zastupao je savez s Makedonijom koja mu je davala omogućnost izbacivanja Rimljana s istočnog dijela Jadrana i Balkana. Dimitros nije došao u Rim na razgovor, na što Senat 2019. godine protiv njega posla oba konzula: Lucija Emilija Paola i Gaiusa Liviusa Salinatora s kompletnom vojskom i mornaricom.
Međutim, Dimitros Pharosan se prevario u računici. Pomoć koju je očekivao od zajedničke navale s istoka i zapada na Rimljane nije bila onakva kakvu je zamišljao. Njegov saveznik Antigonus III. Doson umire upravo poslije Dimitosove ekspedicije u Egejsko more i makedonija nije ušla u borbu s Rimljanima. Hannibal je započeo svoju ofenzivu na Sagunt 219. Godine, ali je još bio daleko od Italije. Sam Dimitros bez Makedonije nije se mogao dugo odupirati snažnim rimskim legijama. Svejedno, dobro se spremio, učvrstio svoje gradove, a posebno Dimallum (danas Krotinë, Albanija), a sam je pošao s 6000 vojnika u Pharos kako bi sa osobno branio.
Rimski vojskovođe krenuše najprije u Dimallum, posjedoše ga i poslije sedam dana napada s odlučnom i motiviranom vojskom, izvježbanom u galskom ratu, uzeše ga na juriš. Sada se prestrašeni gradovi u okolici pokoriše rimskoj vojsci bez previše otpora, na što konzuli otplošive put Pharosa. Dimitros se bio spremio na očajničku obranu, ali upadne u klopku Rimljana koji mu vojsku pred očima poraziše do nogu, a njemu presjekoše povratak u grad. Vidjevši kako se ne može vratiti u grad, Dimitros pobježe u jednoj od brodova na susjedno kopno. Najvjerojarnije u okolicu Makarske, odakle pođe k mladom makedonskom kralju Philipposu V. (Filip V.). Kada su to doznali, Rimljani zauzeše Pharos i porušiše mu bedeme.
Padom Pharosa rat bijaše završen, a Rimljani osiguraše i učvrstiše svoju vlast u Dalmaciji, na Balkanu, te Jadranskom i Jonskom moru. Ali, Dimitros Pharosan, najveći neprijatelj Rima u tim trenucima, bijaše još uvijek živ i nepomirljiviji nego ikada do sada. Uspio je mladome, osamnaestogodišnjem Philipposu V. Makedonskom koji je i onako bio raspoložen krenuti stopama svojih prethidnika Antigonusom III. Dosonom, pojačati volju kako bi pošao slavnim putem najvećih makedonskih vladara i učiniti sve kako bi se Rimljani potjerali iz Dalmacije i s Balkana. Pod utjecajem Dimitrosa Pharosana poveo je tada makedonski kralj Philippos V. s Hannibalom i Syracusom za stvaranje velike vojne mediteranske koalicije protiv Rima, pa je nakon kartaške podbjede kon Canne 216. godine pr. Krista, došlo do formalnog sklapanja sporazuma i saveza između Hannibala i Philipposa 215. godine pr. Krista. Tim Sporazumom, Kartažani su se obvezali kako će pobjedama savezničke vojske Rimljanima oduzeti sve, ali baš sve što su ikad stekli na istočnoj obali Jadrana i na Jonskom moru te vratiti Dimitrosu Pharosanu cjelokupan posjed koji su mu Rimljani bili oduzeli.
Međutim, ni Philippos V. ni Kartažani taj Sporazum nisu popratili jasnim i iskernim akcijama. Da su to učinili, zasigurno bi bili poduprti od Grka na Siciliji, točnije u Syracusi i u Italiji, te bi uspjeli u svome naumu. Philippos V. nije poslao vojsku u Italiju, vjerojatno stoga što bi tada trebao prepustiti svoje vojnike na zapovijed Hannibalu. Štoviše, nije pomogao ni Syracusi ni onda kada ga je molila neka im odmah pomogne. Umjesto velikih pozeta, Philippos V. se zadovoljavao manjim napadima na Rimljane na istočnoj obali Jadranskog mora i Jonskog mora, što nije moglo doprinijeti velikoj stvari.
Nasuprot tome, Rimljani su odmah veoma dobro shvatili kolika im opasnost prijeti od Philipposa V., pa su uspjeli paralizirati njegovu akciju. 2011. godine pr. Krista, Rimljani su sklopili savez s Etolcima, a malo zatim i s pergamskim kraljem Attalosom I., s lakedemonijancima s Peloponeza te s ilirskim vladarima Scerdilaidisom i Pleuratom II., Scerdilaidisovim sinom. Okružen tako mnogobrojnim neprijateljima te vidjevši kako će u Italiji Rim sigurno pobijediti, sklopi Philipoos V. s Rimljanima Mir iz Foinicasa, na Epiru (na današnjim Cipru) 205. godine pr. Krista. Državši se tog mira, vrati Philippos V. RImljanima sve što je osvojio na jadranskoj obali, a Rim mu za uzvrat prizna Atintaniju, područje između Epira i Ilirije.
Rim nipošto nije mislio ostvariti stvari ovakvima. Za njih je Makedonija i dalje bila prijetnja, jer je bila previše jaka, a Philippos još nije napustio veliku ideju ujedinjenja slobodne Grčke i Ilirije. Zato je rimski Senat odmah poslije postignutog mira s Kartagom 201. god pr. Krista pristupio obračunu s Philipposom V. Nakon nesretnog rata, morao je Philippos Mirom u Tempi 197. godine prije Krista predati Rimu sve ono što mu je priznato Mirom iz Foinicasa 205. Godine. Rim se na ovaj način duboku utvrdio na Balkanu. Njegovo je područje dopiralo duboku u unutrašnjost sve do Ohrida, Makedonija, a ono što nije bilo pod njegovom dubokom vlašću na Jadranu, bilo je pod kraljem Pleuratom II., rimskim namjesnikom.
Rimu je još jednom zaprijedila pogibelj zbog Makedonske ideje o ujedinjenju s Balkanom i istočnim obalama Jadranskog mora. Naime, Makedonski kralj Perseo, sin Philipposa V., naslijedio je od oca ideju, želju i volju o oslobađanju Balkana i istočnih obala Jadranskog mora od Rimljana. Zato je nastojao stvoriti veliku vojnu koaliciju protiv Rima koja bi se protezala od Nila do Jadraskog mora. Kada je Rim to saznao počeo je stvarati koaliciju protiv Perseja Makedonskog. Kada je Rim konačno 171. god. pr. Krista navalio na Perseja uz Rim su stajali Numidija (kralj Masinissa), Pergamo (kralj Eumeno) i Syria (kralj Antiocho IV. Epiphano) i brojni grki polisi, pa i sama Kartaga. S druge strane, bio je Perseo sam s Tračanima.
Posljednji ilirski kralj, kojega Rimu prijateljski raspoloženi Polibio ne opisuje nipošto kao idealnog čovjeka, Gentio prihvati savez s Persejem i 166. započe rat s Rimljanima. Ali, Gentijeva vojska, ni izdaleka nije bla dorasla rimskoj, u roku od 30 dana biva potučena do nogu od strane vojskovođe Luciusa Aniciusa Galla, kojega je Senat poslao na Ilire. Kada je Ilirska vojska kod Scodre (današki Skadar, Albanija) bila potučena, bila je zapečačena i Gentijeva sudbina, pa područje od Epira do Neretve pala pod vlast Rima. Uskoro je i Perseova vojska bila poražena, pa Rim okupira cijelo područje Makedonije. Tao su posljednji napori za oslobođenje Balkana bili slomljeni.
Rim na ovaj način podčini sebi i svojoj volji cijelo ilirsko područje od Neretve do Egejskog mora. No, sjeverno od Neretve ostane slobodno područje na kojem su živjeli Ardijejci i Delmati koji su se rasprostirali od rijeke Krke do rijeke Neretve i od mora do današnje granice Bosne s Hercegovinom. Područje neukrotivog kamena i škrte zemlje.
Comentários