piše: prof. Mila Grubišić
Slomon Gentijeve ilirske države riješili su se Rimljani ljutog protivnika koji je obitavao južno od rijeke Neretve i ne sluteći kakav im je neprijatelj ostao slobodan sjeverno od Neretve.
POGLAVLJE IV.
STOPEDESET GODINA BORBE DELMATA PROTIV RIMA
Prvi ratovi
Bili su to Delmati - slobodan ilirski narod - koji su za vrijeme kralja Pleurata bili dio velike ilirske države. Bijahu se Delmati nakon Pleuratove smrti odcijepili od Ilirije, osamostalili se, dobili vlastiti suverenitet i podvrgli sebi neke svoje susjede. Na taj su način krenuli u svoju ekspanzivnu politiku.
Unutar delmatskog područja nalazili su se i neke issejske kolonije: Tragurion (trogir), Epetion (Stobreč) i Salona (Solin). Delmati nisu baš nešto poštivali issejsku snagu i oni su od vremena do vremena napadali issejske kolonije, u prvom redu Tragurion i Epetion. Vidjevši to Issejci, slali su u Rim više puta svoja poslanstva želeći se na Delmate. Isto su se tako potužili na Delmate i Daorse, ilirsko pleme koje je nastanjivalo lijeve obale rijeke Neretve na području današnje Zapadne Hercegovine.
Napokon je rimski Senat, kao je shvatio kako je došlo vrijeme za intervenciju, poslao 158. god. pr. Krista snažno izaslanstvo kojemu je na čelu bio Gaius Fannius. To je izaslanstvo trebalo proučiti prilike i odnose Delmata i issejskih gradova te zatražiti od Delmata neka Issejcima daju zadovoljštinu. Rimljani su mislili kako će sve to lako riješiti, ali su se prevarili. Kad je Fannius došao k Delmatima, oni ga tvrdoglavi i ne baš inteligentni nisu htjeli saslušati, nego su mu poručili kako oni nisu u sukobu s Rimljanima pa s toga on tema što tražiti među njima te neka se vrati odakle je i došao. Oni nisu čak ni htjeli primiti ga u goste niti pogostiti rimsko izaslanstvo, već im čak oduzeše konje i napali ih. No, Rimljani se na vrijeme povuku.
Ovo ponašanje Delmata prema rimskom izaslanstvu Rimljanima je dobro došlo kao izlika za rat protiv Delmata, što su već ranije namjeravali. Naime, Rim je htio proširiti svoje granice na istočnoj obali Jadranskog mora i na Balkanu, ali nije znao kako. Kako piše Polibio, Rimljani su sami namjeravali pokernuti novi rat kako bi na bojište ponovno uputili svoje čete koje su se ulijenile, omlohavile i udebljale od dugog razdoblja mira koji je trajao već predugih dvanaest godina.
Rimska invazija na Delmate, koja bi se danas okarakterizirala kao kršenje Međunarodnog ratnog prava, odnosno kao agresija, započeo je 156 god. pr. Krista Gaius Marcius Figulus. U prvom sukobu Figulus bješe potučen i povuče se u Naronu, a onda, kada je ponov o provalio u delmatsku zemlju nemilice je opustoši. Popali im glavni grad, Delminium (Duvno, odnosno Tomislavgrad). Rat je okončao njegov nasljednik, konzul Publius Cornelius Scipio Nasica. Cornelius Nasica zauzeo je Delminium, a pored njege i mnoga druga delmatska mjesta i gradove što je konačno prisililo Delmate na mir.
U to vrijeme, Rimska vlast na istočnoj obali Jadranskog mora nije bila organizirana i nije se mogla nametnuti tamošnjim ilirskim plemenima nekim trajnim nadzorom. Na ušću Neretve u more i na području današnjeg makarskom primorju još uvijek je živio dio starog i moćnog ilirskog plemena Ardijejaca. Počeče Ardijejci, stari i dobro poznati gusari, ponovno izlaziti na otvoreno more bračkim, hvarskim i Pelješkim kanalom te pljačkati lađe na koje bi se namjerili. Jadransko more opet je postalo nesigurno, a posebno su stradali Issa i njezine kolonije.
Zbog opetovanih tužbi Issejaca i Itala, pogotovo njihovih trgovaca, povedoše Rimljani 135. god. pr. Krista rat protiv Ardijejaca i njihovih saveznika te susjeda Plerejaca. Konzul Servius Flavius Flaccus potuče Ardijejce, a Rimljani kako bi se zauvijek riješili ardijejskog gusarenja, preseliše ih na obale u unutrašnjost i prisiliše ih neka obrađuju zemlju. Mešutim, taj je novi kraj, u koji su Rimljani preselili Ardijejce, područje današnje istočne Hercegovine, “bio opor, neplodan i ne baš pogodan za poljoprivredu, tako da su oni uskoro propali i brzo izumrli,” kako je zabilježio Strabon. Narod vičan otvorenom, širokom i dubokom moru i lakom životu, nije se mogao priviknuti životu u kotlinama između zatvorenih gora, u magli, snijegu, hladnoći i teškom radu. U Plinijevo vrijeme bilo je sve skupa dvadesetak deccuria Ardijejaca (1 deccurija = 10, dakle 200ak Ardijejaca), znači veoma malo.
Sljedećih godina Rimljani su bili zaposleni ratovima na sjeveroistoku Jadranskog mora, protiv Histra i Iapoda. Godine 129. krenuše konzul Gaius Publius Sempronius Tuditanus protiv Iapoda, i poslije početnih neuspjeha porazi on Iapode, a za njima i Histre. Svladavši Iapode, pošao je dalje na Liburne i doprio do rijeke Krke. Desert godina poslije rata sa zapadnim Iapodima bijehu pokoreni i oni kod Siscije (današnji Sisak). Godine 119. Krenuše oba konzula: Cornelius Lucius Aurelius Cotta i Lucius Quintus Caecilius Metellus Macedonicus na sjeverne Iapode i osvojiše Sisciju. Poslije zauzeća Siscije, krenu konzul Metellus u Dalmaciju.
Zašto je Metellus krenuo u Dalmaciju ne zna se, ali se zna kako mu se Delmati ne opriješe, nego su ga čak lijepo primili, te Metellus prezimi u Saloni. Uz sve to, opljačka Metellus Dalmaciju i od opljačkanog plijena podigne hram u Castoru, nedaleko od današnjih Ploča. Štoviše, Metellus je proslavio triumf nad Delmatima i dobio naslov Delmaticus.
Godine 117. Scodresci (Skadrani) protjerani od Cimbara, krenuše prema rijeci Vardar i Solunu. Jedan dio njih prodre do Delfa i opljačka hram., a drugi dio krene prema Jadranskom moru, a treći u Trakiju. Rimljani koji su bili moćniji i bolje opremljeni, uspiju suzbiti skordeške izbjeglice. Sada je cijeli balkan bio bačva baruta koja je samo čekala eksplodirati. Uz to počeli su nadirati barbari sa sjeveroistoka. Neka ilirska plemena priljučiše se barbarima, što dobrovoljnim savezom, što silom pa tako sudjelovahu pri novoj pljački Delda 85. god. pr. Krista.
U takvim okolnostima Delmati se oslobodiše Rima i vrate natrag Salonu. No, 78. god. pr. Krista, Rim posla svog prokonzula Gaiusa Cosconiusa protiv Delmata. Dvije godine je Sosconius ratovao protiv Delmata, opet im oduzeo Salonu i dio područja, ali ih ne uspije pokoriti.
Comments