piše: prof. Mila Grubišić
Vatinijevim zakon iz 59. godine pr. Krista, Gaius Iulius Caesar je dobio u posjed Galiju Cispalpinu i Ilirik kao svoje posjedovne provincije, pa je tako sada i Ilirk postao rimska provincija.
Pobjedonosna pobjeda protiv Rima
Prve dvije godine svoga prokonzulata Caesar nije podjetio svoju provinciju Ilirik, jer je u Galiji imao mnogo više posla. Tamo se, naime, borio protiv galskog plemena Averni kojeg je predvodio slavni Vercingentorix. Tek kada je Caesar pomislio kako je pokroio Averne i nakon što je pokorio Belge, istjerao Germane te porazio Serdune u bitci za Alpe, pošao je početkom zime u Ilirik.
Bio je to pravi državnički posjet upoznavanja plemena koji tamo žive i njihovih vođa. Na putu prema Iliriku boravio je u Aquileiji gdje ga posjetiše issejski poslanici. Caesar je Issejce lijepo primio i obećao im kako će, budu li oni ostali i dalje vijerni savezici Rima, on poštivati njihovu slobodu, njihovo područje. Zadovoljni takvim obećanjem svoga poslanstva, vratiše se Issejci svojim kućama na Issu i obavijeste svoje vijeće o Caesarovoj izjavi. Tim povodom, issejsko vijeće dade tu izjavu uklesati u kamen i postaviti je na javni trg (agora) u središnjem dijelu Isse, ali i u svojim kolonijama.
Jedan od ovakvih ploča nađen je i u Saloni nedaleko od gradskih vrata, takozvanih “Porta Caesarea” (Cezarova vrata). Ovo je jedan od najbitnijih dokumenata dalmatinske antičke povijesti. Iz njega doznajemo kakvi su odnosi vladali između Rima i Isse, pa tako i Salone u doba Gaiusa Iuliusa Caesara.
Još jednom je Caesar došao u Ilirik. Bilo je 54. godine pr. Krista kada je prisilio Piruste na mir. Nakon te druge posjete, Caesar je počeo uređivati porinciju Ilirik. Kako vanjske stvari, tako i unutrašnje stvari. U prvom redu, tim potezima pokušao je u nekoliko mjesta osigurati siguran oslovnac Rima u ovim krajevima.
S tim ciljem, dao je Caesar naseliti Salonu i Naronu (Vid pored Metkovića) izvjesnim brojem rimskih građana. Ti su doseljeni građani sačinjavali su u Saloni “salonitanski konvent”, a u Naroni “naronski konvent”. Ti rimski građani u spomenutim mjestima, a možda i u nekim drugima, još nisu bili proglašeni kolonijom, i nisu još imali pravi municipalni sustav, nego su samo neke svoje dužnosnike i službenike proglasili za “magiste” i “kvestore”.
50. godine pr. Krista ljuti Delmati, koji nisu htjeli trpiti da im Rimljani zapovijedaju, zajedno s drugim ilirskim plemenima napadnu rimske saveznike, liburnijski grad Promona (Promina) i osvojiše ju. U to su vrijeme Delmati znatno povratili svoju vlast nad ranije okupiranim područjima, i pored slobodnih 20 gradova priključili su sebi još šezdeset koji su bili pod okupacijom, bili od drugih ilirskih plemena bilo rimskih saveznika. Liburni se obrate svome prokonzuli Caesaru za pomoć koji pozva Delmate neka Liburnima vrate Promonu.
Tvrdoglavi Delmati, nevješti u diplomaciji, to odbiju, posla Caesar na njih jednu jaku vojsku koju oni poraziše i poubijaše do posljednjeg čovjeka, kako je zabilježio Appian iz Aleksandrije. Čitava jedna legija (oko 6.000 vojnika) porkije bojno polje. Caesar koji je upravo tada započeo rat s Pompejima, nije se mogao upustiti u daljnje borbe s Delmatima, a ovi brzo potražiše kontakt s ljudima Gnaeusa Pompeiusa Magnusa (Pompej Veliki).
U to se razmahao veliki građanski rat između Caesara i Pompeiusa. 49. godine prije Krista Caesar pošalje u sjevernu Iliriju Marcusa Antonia kako bi s te strane štitio Italiju. Međutim, Pompeusaovi legati: Lucius Scribonius Libo i Marcus Octavius napadnu Marcusa Antonija kod otoka Krka i potikoše ga do nogu. Tada je Libo otišao iz sjevernih dijela Jadranskog mora, a Octavius je ostao tamo te je osvajao one dijelove Dalmacije koji su bili vijerni Rimu, a s Delmatima i njihovim saveznicima sklopi vojno-političko-ekonomski savez.
Svakako je trebalo osigurati istočnu obalu Jadranskog mora. Octavius zaista pridobije, nešto prijetnjama, nešto obećanjima, mnoge delmatske gradove za Pompeiusa. Među njima je bio najodličniji grad u ovim krajevima, Issa. Dogodilo se to zato jer je Issa bila uvrijeđena time što su rimski građani u velikom broju bili u njezinoj koloniji Saloni i uzimali maha, oslanjajući se na Caesara i ne vodeći računa o ranije utanačenom dogovoru između Caesara i issejskih poslanika.
Ti se rimski građani u Saloni nisu nikako dali odvratiti od Caesara i odlučiše braniti grad koju je Octavius zaposjedne. Vidjevši kako se Salona odlučno brani i kako je neće moći zauzeti prije kraja godine, Octavius se povuče iz Salone i otplovi u Dyrrachium (današnji Drač u Albaniji) k Pompeiusu.
Nešto poslije dogodi se bitka kod Pharsalusa. Bitka se završila teškim porazom Pompeiusa. Caesar se uputi za Octaviusom u Dyrrachium, a u Iliriku ostavi Quintusa Cornificiusa, kao kvestora propretorea kako bi umirio pobunjene Ilire i upravljao provincijom. Sposobni Cornificius uspije umiriti mnoga pobunjena mjesta u Iliriku, punom buntovnika i opustšenom brojnim neprestanim ratovima. Godine 48. pr. Krista okupiraše on Pronomu.
Poslije poraza Pompeiusa kod Pharsalosa (današnja Farzala u Grčkoj), povuče se Octavius s velikom mornaricom na istočni dio Jadranskog mora. S druge strane, dolazili su u Ilirik kopnom mnogi ratnici i stanovništvo koji su od rimskog terora, poslije bitke kod Pharsalosa, pobjegli iz Makedonije u Dalmaciju. Zbog toga, Caesar naredi Aulusu Gabiniusu neka s novounovačenim legijama krene u Dalmaciju i tamo se ujedini s Quintusom Cornifuciusom i neka mu, ako bude trebalo, bude od pomoći, a ako ne neka krene na Makedoniju.
U zimu s 48. na 47. godinu prije Krista Gabinius se teško provlačio kroz primorje istočne obale Jadrana, u neprestanim okršajima s lokalnim stanovništvom. Nakon dosta gubitaka približio se Saloni u nadi kako će mu se čete tamo odmoriti. Međutim, upravo pred Salonom, pored Synodiuma (Balina Glavica, selo Umljanović, Drniš) zaskočiše ga Delmati i u potpunosti ga poraziše. Tom prigodom, Delmati su porazili 2000 vojnika, 37 centuriona, 4 tribuna koji pokriše bojno polje, a slavne rimske orlove ponesoše pobjedonosni Delmati u svoje gradoe. No, Gabinius se uspije pobjeći i skloniti se u Salonu.
U takvim okolnostima nadao se jadni Octavius kako će uspiti pridobiti Ilirik na svoju stranu, jer je Cornificius bio ostao bez velikog broja svoje vojske, a ovaj ostatak bio je preslabo opskrbljen. U toj svojoj nevolji obrati se bijesni Cornificius političaru Publiusu Vatiniusu koji se nalazio u Brundisiumu (današnji Brindisi, Italija). Vatinius, iako se ni sam nije nalazio u najboljim prilikama, pohita Cornificiusu u pomoć i krene na Ilirik.
U to vrijeme, Octavius je posjedao Epidaurus u kojemu se nalazila Caesarova posada, ali kad je čuo za dolazak Vatiniusa s mornaricom, uzmakne prema sjeveru i zaustavi se u luci Mostir na otoku Taurisu (Šćedro), s južne strane otoka Hvara. Vatinius s flotom krene za njim i kod samog Taurisa, u kanalu između Taurisa i Hvara. Dođe do velike pomorske bitke u kojoj Vatinius pobijedi, a Octavius se s nekoliko brodica skloni na Issu. nakon par dana, otplovi Vatinius na Issu i uđe u njezinu luku. Tamo više nije bilo Octaviusa, a Issa se predate pobjedniku na milost i nemilost. Kako je zabilježio Plinium, ovim činom Issa prestade biti rimski saveznik i postane obični rimski minicipium, pod nazivom “Issa civium Romanorum”.
U ovakvim prilikama, pokore se sva Ilirska plemena pa i Delmati. 46. godine prije Krista, Prokonzulom Ilirika postane Vatinius. Pođe on tamo uvjeren kako ide u područje u kojemu neće moći mirno upravljati provincijom, jer nije vjerovao kako su Delmati zbilja odlučili mirovati. Zbog toga, povede Vatinius sa sobom tri legije i dosta konjanika. Po dolasku začudi se mirnoći Delmata te za svoje sjedište uze on Naronu (Vid kod Metkovića).
No, Delmati koji su smatrali kako su uvjeti za mir koje im je Caesar nametnuo preteški, ne htijahu ih ispuniti, pa se odlučiše oduprijeti Rimljanima ako odlučiše doći u njihove krajeve. No, stvari će se prema pismima koje je Vatanius razmjenjivao s Ciceronom odvijati drugačije.
Kad je Vatinius pridobio za sebe Vardejce i time osigurao kako neće biti napadnuti s leđa, krenu oni zajedno iz Narone na Delmate. 45. god. pr. Kr. zauzme Vatinius šest delmatskih gradova i napadne sedmi, najjači, kojega dobrim dijelom i osvaoji, ali ga onda kiša, snijeg i hladnoća prisiliše neka odgodi daljnje operacije i vrati se u Naronu. Za taj je grad, priznaje Ciceron, bilo karakteristično kako je bio najveći i glavni grad Delmata stoga je bilo bitno zauzeti ga. Prema ovome opisu može se zaključiti kako se radi o Delminiumu (Duvno, odnosno Tomislavgrad u Bosni i Hercegovini).
Sljedeće godine, 44. pr. Kr. Caesar biva ubijen, pa Vatinius pođe sa svojom vojskom na jug, u Dyrrachium. Međutim, rimski Senat postavio je za prokonzula makedonije, Ilirika i cijele Grčke Marcusa Iunusa Brutusa Caepiusa, kako bi sve te provincije štitio, branio i čuvao. Ali, Brutus je imao isuviše drugog posla u borbi sa svojim imenjakom Marcusom Anatoniusom kako bi se mogao baviti Ilirikom i administrativnim poslovima, a najmanje borbama protiv Delmata. Rimska vojska, koja je još uvijek bila ostala u sjevernim dijelovima Ilirika, morala se poslije Vetiniusova uzmaka povući na dalmatinske otoke. Pobjednici Delmati napadnu Salonu i vrate je u svoj posjed.
Commenti