piše: prof. Mila Grubišić
Dalmacija u Bakrenom dobu
Čistog bakrenog doba nije uopće nikada ni bilo iako su neki znanstvenici smatrali kako bi ga trebalo biti pa su vrijeme od pojave bakra do pojave bronce nazvali Bakreno doba.
Bakreni su predmeti, sve do otkrića bronce, uvijek bili u nerazmjernoj maloj količini naprema kamenim i glinenim predmetima. Zbog svoje mekoće bakar nikada nije mogao imati neku veliku i važnu ulogu. Bakar nikada i nigdje nije bio materijal koji bi prevladavao, pa ni u krajevima u kojima ga je bilo u izobilju. Stoga je još manju važnost imao u Dalmaciji u kojoj bakrene rude u prirodi nema, pa se morala uvoziti.
Bakar je u Dalmaciju stigao iz zemalja Istočnog Sredozemnog mora, gdje je već u IV. tisućljeću prije Krista bio poznat, i gdje su, u Egiptu, već u prvoj trećini četvrtog tisućljeća prije Krista egipatske žene farbale kosu malahitom, odnosno zelenim oksidom bakrene kovine. Sve do XII. dinastije u Egiptu nije bila poznata mješavina bakra i cinka, dakle nije se poznavala bronca. Tako sva golema egipatska kultura od tog vremena do 2000. godina prije Krista, znači kultura piramida, sfinge i mastaba, spada u eneolitsko doba.
Jedini centar produkcije bakra nalazio se već u četvrtom tisućljeću prije Krista na visoravni Taurus, odakle je širio svoje proizvode i svoj utjecaj na zapad, istok, sjever i jug: u Troju, u Egipat, u Susu i u Anau (u današnjem Turkmenistanu), gdje se, u Susi našlo bakrenih predmeta koji su stariji od egipatskih. Kad se u trećem tisućljeću razvila trgovina po Sredozemnom moru, došlo je tim, morskim, putem do upoznavanja bakra i u Dalmaciji. Istini za volju, jedini bakreni predmet koji možemo sa sigurnošću datirati je narukvica, točnije armilla koju su arheolozi našli u Grapčevoj spilji na otoku Hvaru. Ovu armillu datiramo u oko 2000 godinu prije Krista, ali je, nema sumnje, davno prije toga bakar bio poznat u dalmatinskom primorju.
Bakrenih predmeta se, koje je teško datirati, našlo u ostaloj Dalmaciji veoma malo, i to ne unutar slojeva kao u Grapčevoj spilji, nego osamljeno. Istina, nisu ni Bosna ni krajevi Hrvatske koji se nalaze između rijeka Drave i Kupe, a ni slavonski krajevi koji se nalaze između Save i Drave naročito obilovali bakrenim predmetima, ali ih se tamo našlo razmjerno više nego u Dalmaciji. Tome je uzrok to što je Dalmacija bakar primala morskim putem, dok su drugi balkanski krajevi primali bakrene predmete i već pripremljenu bakrenu rudaču i iz srednjoeuropskih rudnika, kad je tamošnje stanovništvo, upoznavši uvezene bakrene predmete i naučivši kako se do bakra dolazi, počelo iskorištavati svoje rudnike. Drugi razlog tome je pljačka dalmatinskih naselja iz brončanog doba od strane onih koji su živjeli u Bosni, Hrvatskoj, odnosno Slavoniji. Treći razlog je to što su arheolozi krali dalmatinske arheološke lokalitete te predmete nađene u Dalmaciji postavljali u nove lokalitete koji se nalaze izvan Dalmacije. Na taj način, Dalmacija je postala siromašna predmetima izrađenima u bakreno doba.
Međutim, u kasnijem odjeku ovog vremena, dok su starija nalazišta bakrenih predmeta primala bakar iz vana, to jest iz krajeva izvan civilizirane Europe: Bobota, Griča, Kutjevo, Mikleuš, Orolik, Tešani, Laktaši, Mačkovac, Nemila, Orašje i Travnik. Možda su predmeti nađeni u ovom postjugoslavenskim nalazištima izrađeni na ovom području, ali je neobrađeni bakar iz kojih su oni izrađeni uvezen. To su klinovi i sjekire, katkad masivno salivene iz otvorenih kalupa i onda okivanjem izrađeni. Poslije ovog prvog doba, kad se bakar uvozio u Europu, počeo se i u Srednjoj Europi dobivati sirovi bakar. Tada je nastao jači uvoz bakrenih predmeta i neobrađenog bakra kopnenim putem u dalmatinske krajeve.
Najpoznatija nalazišta bakrenih predmeta u Dalmaciji su: okolica Vrlike (pola sjekire s čekičem), Muć (jedna plosnata sjekira), Vinjani (okolica Imotskog), Grabovac (okolica Imotskog), Čvrljevo (okolica Drniša), Slivno (okolica Metkovića), Dugopolje (solinsko zaleđe), Rogoznica (okolica Omiša), te otoci Brač i Hvar. Osim toga, u splitskom arheološkom muzeju nalazi se jedna široka svedena sjekira, a u zbirci D. Savo u Splitu tri sjekire s čekićem i jedna zavojita uska sjekira za koje se bakrene predmete ne zna na kojem su mjestu u Dalmaciji pronađeni.
Ako usporedimo ove rijetke nalaze bakrenih predmeta u Dalmaciji s obiljem neolitskih naselja, vidimo kako ih je veoma malo. Ipak, nema sumnje kako je u Dalmaciji bilo kudikamo više naselja ovoga eneolitskog vremena i kako je i preko dalmatinske obale prolazio transport bakra s Istočnih obala Sredozemnog mora u Srednju Europu i zapadni dio Balkanskog poluotoka. Dolina rijeke Neretve, kasnije toliko važan put s obale u unutrašnjost, bila je bez sumnje i u ovo doba iskorištena, upravo onako kako je to bila i dolila rijeke Cetine te doline rijeka Vardar i Morave za Srednji Balkan i Podunavlje.
Pored bakrenih predmeta karakteristična je za zadnje razdoblje eneolita pojava nakita iz školjke spondylus koja je dolazila s obala Crnog mora. Međutim, mi smo pronašli samo nekoliko primjera školjke spondylus u naslagama Grapčeve spilje na Hvaru. Prema tome, i Jadransko more, posebno dalmatinska obala Jadranskog mora, dolazilo je u obzir u pogledu uvoza ove školjke na Balkan i Podunavlje. Iako je za slavonske i vojvođanske krajeve Crno more vjerojatnije, ne može se isključiti ni mogućnost uvoza školje spondylus ni putem Jadranskog mora, odakle su vodili riječni putevi na sjever i na istok Balkanskog poluotoka.
Comments