piše: dr. Mila Grubišić
Dalmacija u brončanom i željeznom dobu
Oko 2000. godine prije Krista proširila se Bronca u Europu. Pronađena u današnjem Iranu, donesena u Sennaár i Egipat, ova je nova ruda, mješavina bakra i kositra, donosila onu prednost koja je bakru manjkala – čvrstoću.
Polovinom XV. stoljeća prije Krista bronca je već dobro poznata u Grčkoj i na Egejskom moru. Tu ona dominira sve do VII. stoljeća, i prisutna je cijelo homersko doba u ovoj kulturi, mada je tada i željezo već upotrebljavano.
U brončanom dobu udaraju, pored svih lokalnih razlika, u oči neki kulturni okruzi i tu možemo uočiti: egejski okrug (Kreta i Grčka), zapadnomediteranski okrug (Italija, Oksitanija, Katalonija), zapadnoeuropski okrug (Irska, Engleska, Nizozemska, Belgija), srednjoeuropski okrug (Austriija, Mađarska, Češka, Slovačka) i istočnoeuropski okrug (Ukrajina). Od ovih se okruga upravo ističe okrug Egejskog mora, gdje se u to doba do izuzetno visokog stupnja uzdiže kultura. Počelo je s mikenskom kulturom na Kreti koja se prvo proširila do susjednih otoka i dalje do obala današnje Grčke.
Prodirući, bez sumnje, s ovih obala u unutrašnjost Europe, putevima koje su pomno obilježavali: morima, rijekama, dolinama, ravnicama i gorskim prijelazima išlo je poznavanje bronce i brončane kulture prema sjeveru, zapadu i istoku utrtim putevima i najkasnije doprlo do Skandinavije gdje je onda najdulje potrajalo. Pojavu bronce na Egejskom moru možemo odrediti s godinom 2200. prije Krista, u Dalmaciji i njenim krajevima s 2100. godinom prije Krista, dok je u Srednjoj Europi bronca upoznata 1800. godine prije Krista, dok ju je Zapadna Europa upoznala oko 1000. godine prije Krista. Brončano doba razvijalo se i unutar spomenutih krugova u raznim zemljama ponaosob i različito. To je poprimalo poseban razvoj u svakoj zemlji. Posebno na Pirinejskom poluotoku, posebno na Apeninskom, posebno u Engleskoj itd.
Dalmatinski krajevi u ovo doba staju uz bok s najrazvijenijim zemljama poznatog svijeta – prvenstveno s Grčkom. Oni u ovo doba dolaze u uži izbor ne samo sa Srednjom Europom ili Balkanom, već prvenstveno s Grčkom i Italijom. Sudeći prema nalazima pojedinih brončanih predmeta, Dalmacija je u brončano doba slabo naseljena. Pravih naselja iz brončanog doba nema mnogo, dok su neka opstala i kasnije, u željeznom dobu uz veliki inventar brončanih predmeta starijega tipa. Brončani predmeti koje možemo uvrstiti u ovo doba našli su se u mnogim dalmatinskim mjestima, od kojih izdvajamo: Grabovac (Imotski), Čvrljevo (Ogorje), Mosor (iznad Žrnovnice), Kozina (Vrgorac), Banja (Vrgorac), Sitno, Žeževica, Podgrađe (Dolac), Kučišće, Dugopolje, Vrpolje kod Čačvine, Vučevica, Rogoznica, Vojnić (Sinj), Orahovišće, Katuni, Privaće (Muć), na otoku Hvaru (mnogi lokaliteti u okolici grada Hvara, Vrotca, Vira, Spile, Motohit i druga), na otoku Braču (Vičja Luka, Krug, Rat kod Bobovišća i Ložišća), na otoku Visu (Komoža, Oključna i drugo), na otoku Ugljanu, na otoku Pagu (Novalja), na otoku Korčuli (Blato). U splitskom arheološkiom muzeju nalazi se nekolikolijepih bončanih keltova za koje ne znamo gdje su se u Dalmaciji našli.
Dalmacija ovoga doba prednjači za ostalim regionalnim makro lokalitetima u Republici Hrvatskoj gdje je pravljenje brončanih predmeta lošije razvijeno. Kod njih je sada sve uvoz, skoro uvijek morskim putem preko Dalmacije, iz Italije i iz država oko Egejskog mora.
Ovo je doba velikih moreplovaca iz Egejskog mora, prvenstveno s Krete, koji na svojim brodovima obilaze po cijelom Sredozemnom moru, idući putevima kojima su u Dalmaciju i u ostale dijelove Jadranskog mora donijeli poznavanje bakra i njegove legure s kositrom – bronce. Kroz Jadransko more išle su još u neolitu brodovi koji su krenuli s Krete i kretali se kroz Egejsko more kako bi preuzeli jantar koji je stizao s obala Sjevernog i Baltičkog mora Labom u današnju Češku pa preko Dunava u istočne Alpe, pa dalje preko dinarskih Alpa u Dalmaciju i na Jadransko more. Tim su istim putevima odvozili jantar, a dovozili u zamjenu drugu robu egeokretske, odnosno mikenski brodovi i u ovo brončano doba.
Jesu li stanovnici istočne obale Jadranskog mora, točnije Dalmacije svojim brodovima u i ovo doba obilazili Sredozemno more, kako su to, bez sumnje, činili u neolitu, ne može se točno potvrditi, ali svjetski povjesničari tvrde kako jesu. No, unatoč tome, nedostaje dokaza. Nedostaje onakvih dokaza kakav nam je u vrijeme neolita dala slika brodice na jednoj glinenoj posudi koja je otkopana u neolitskim slojevima Grapčeve špilje. Plovidba u mlađe kameno doba kretala se uz obalu, pa su brodovi, koje su iz zemalja istočnog Sredozemlja išle po jantar u sjeverni dio Jadranskog mora prolazile uz dalmatinsku obalu, sidrili se u dalmatinskim lukama, a dalmatinski otoci su im bili najbolji putokaz, onako, kako su otoci Egejskog mora služili za plovidbu između južnog dijela Balkanskog poluotoka i Male Azije.
Samo se po sebi razumije kako su ti brodovi morali često pristajati u razne luke, bilo za oluja, bilo zbog punjenja zaliha hrane i vode. Tako je dalmatinska obala bilo tranzitno područje za trgovinu jantarom još u neolitu što se nastavilo u brončanom dobu. Iako kultura istočne obale Jadranskog mora ne samo što nije bila više onako visokom stupnju kao u neolitu, nego i poprilično primitivna, Dalmacija je ponosno stajala uz bok regionalnim lokalitetima Grčke, Krete i Italije.
Dalmacija u željeznom dobu
Oko 1000. godine prije Krista, kada je bronca stigla u Zapadnu Europu, stanovnici Dalmacije upoznali su željezo. Ono je k njima dolazilo morskim putem, iz Grčke.
Neki znanstvenici smatraju kako je željezo u Dalmaciju stizalo i iz Italije, jer nam to svjedoče brojne brončane i željezne fibule tog doga čisto italskog stila. One su nađene u velikom broju na brojnim arheološkim lokalitetima, od kojih izdvajamo: Goricu (Posušje) koje se nalazi na današnjoj dalmatinsko-hercegovačkoj granici, Rogoznica (Omiš), Podgrađe (Dolac), Dugopolje, Kučišće, Podstranje (Imotski), Grabovac (Imotski), Bobovišća (Brač), Ložišća (Brač), cijeli otok Vis, cijeli otok Hvar, cijeli otok Korčula, Vrpolje (kod Čačvina), Imotski, Zgradina (imotski), Prahulje (Nin), Vojnić (Sinj), Nin, Bokanjac (Zadar), Čvrljevo (Ogorje), Banja (Vrgorac).
U ovim se nalazištima našli predmeti koji nas većinom upućuju na starije željezno doba. U nalazišta kasnijeg željeznog doba ubrajamo: Zasiok (Dicmo), Dugopolje, Podstranje (Imotski), Grabovac (Imotski). U nalazištima: Podgrađe (Dolac), Kučišće (Omiš) i Rogoznica (Omiš) našlo se predmeta i iz starijeg i iz mlađeg željeznog doba.
Stanovnici Dalmacije u brončano i željezno doba
Tarioti su bili ilirsko pleme koje je živjelo na jadranskoj obali Dalmacije. Smatraju se dijelom Dalmatae. Tariote u klasičnoj literaturi spominje samo rimski pisac Plinije Stariji.
U Plinijevoj Prirodoslovlju teritorij Tariota se naziva Tariota i spominje se kao antička regija (Tariotarum antiqua regio), dok se njihov grad zove Tariota, a opisan kao castellum, tj. utvrda. Tariona se nalazila između rijeke Krke na sjeveru i rta Ploča na jugu, uz obalno područje.O teritoriju Tariota svjedoče i dva granična natpisa iz vremena rimskog carstva, koji su pronađeni na području Marine, pored Trogira. Ti se natpisi odnose na granice pašnjaka koje je koristilo pleme Tariota. Odlomak u Libri Coloniarum ("Knjiga o kolonijama") Gromatici Veteres, koji vjerojatno datira iz V. stoljeća nove ere, također se smatra da izvješćuje o imenu plemena, zajedno s imenom Sardeati.
Tarioti su naselili Tariotu, područje nastalo nakon pada Scardone (Skradin), šireći se neposredno južno od Liburnije. Tariotanska granica tekla je otprilike sredinom poluotoka kojeg rimski izvori nazivaju Hyllus. Ovaj najzapadniji rt drevne dalmatinske obale leži između zaljeva Morinje (kod Šibenika) na sjeverozapadu i Kaštelanskog zaljeva na jugoistoku, zaklonjen u svom zaleđu brdima.
Na poluotoku Hyllus pronađene su brojne gradine i pripadajući tumuli, a većinom su intenzivnije naseljeni od kraja drugog do sredine prvog tisućljeća prije Krista, dok dokazi upućuju na naseljavanje poluotoka tijekom kasnog brončanog doba i starijeg željeznog doba. Od sjevera prema jugu poluotoka na kratkom potezu dominiraju velika utvrđena naselja (današnji: Grad, Domazeti, Kosmač, Drid i Oriovščak), okružena nizom manjih gradina smještenih na istaknutijim uzvisinama, a utvrđena suhim kamenim bedemima, sve vizualno povezano. Obično su podizane radi nadzora pomorskih i kopnenih komunikacija, ali i radi nadzora nad pojedinim pašnjacima, na što ukazuje i njihov prostorni raspored, kao i susjedne liburnske gradine.
Gospodarstvo Tariota, kao i ostalih sličnih primorskih delmatskih plemenskih zajednica, uglavnom se temeljilo na stočarstvu, što je odgovaralo gradinskom načinu života koji će se održati i nakon početka rimske dominacije Dalmacijom. Povijesne prilike, a time i uloga gradina mijenjaju se dolaskom Rimljana u Dalmaciju. Nisu više bile obrambene utvrde koje su branile od napada neprijateljskih lokalnih plemena, niti uporišta za otpor rimskoj vojsci. U to vrijeme Rim se umiješao u sukobe lokalnih plemena i te su gradine izgubile svoju vojnu ulogu, ali su zadržale svoju ekonomsku ulogu prvenstveno kao mjesta za čuvanje stoke.
Za razliku od liburnskih naselja, gradinska središta na starom teritoriju Tariota neće nastaviti postojati tijekom cijele antike. U Liburniji su u rimsko doba nastavili postojati centri kao što su Nedinium (Nadin), Asseria (Podgrađe, kod Benkovca), Iadera (Zadar), a Liburni su pod Rimom zadržali svoju etničku posebnost, dok se to nije dogodilo na susjedni poluotok Hyllus. Međutim, pojedine tariotske gradine opstale su i tijekom I. stoljeća nove ere, a u njima je pronađeno mnogo rimskog materijala, uglavnom posuda koje ukazuju na intenzivnu trgovinu između autohtonih Tariota i novopridošlih Rimljana koji su se naselili u Pretoriju (Grebaštica), Marinu i Tragurium (Trogir). Iako su tariotske gradine doživjele arhitektonske inovacije tijekom I. stoljeća prije Krista i nakon Krista, zadržale su uglavnom ekonomsku ulogu već tijekom II. stoljeća nakon što je pax Romana utvrdila površna. U to vrijeme život se postupno usmjerava prema Pretoriju i drugim rimskim središtima, dok će gradine služiti kao skloništa za stoku i ljude od grabežljivaca. Čak i danas neki od njih služe toj funkciji.
Opmerkingen