piše: Prof. Mila Grubišić
Prvi otpor prodiranju s mora
Da proširi zonu svoga utjecaja, Dionysio je 385. godine prije Krista (IV. stoljeće) pomogao nekim stanovnicima s otoka Parosa u Egejskom moru kako bi se preselili na otok Pharos u Jadranskom moru.
Parani su tako, uz pomoć Dionysia iz Syracuse u vezi sa stvaranjem njegova kolonijalnog carstva i pod njegovom zaštitom osnovali svoju koloniju na otoku Pharosu (Hvaru) i to su novo naselje odmah i utvrdili.
Starosjedioci na Pharosu, koji u prvi mah nisu priječili grčkim kolonijalistima naseljavanje na njihovom otoku, možda zbog nemogućnosti opiranja Dionysijevoj vojsci koja je uvela kolonijaliste na otok, a možda zato što su odmah na početku pristali na naseljavanje, počeli su se nešto poslije buniti protiv stranaca. Iz svoga utvrđenoga položaja gledali su oni nerado kako se diže i utvrđuje grčki grad i, kad je njihovo neraspoloženje prema došljacima i strancima bilo na vrhuncu pozvaše svoje suplemenike Ilire sa suprotne strane kanala, one između Cetine i Neretve da im pokušaju pomoći otjerati Grke. Iliri se odazvaše pozivu i sa stotinama malih brodica dođoše njih 10.000 u pomoć hvarskim starosjediocima. Oni napadoše Grke, neke poubijaše, neke zarobiše, a grad im opsjednu. Bilo je to 384. g. prije Krista.
U toj nevolji hvaranski Grci dojaviše Dionysiju, točnije njegovom namjesniku, eparhu na Issi (Visu). U poruci je stalo kako su ih nepoznati divljaci napali i opkolili. Nije prošlo dugo, odmah su krenule Dionysijeve trijere iz Isse, napadoše male ilirske brodice, potapajući ih, zarobljavajući ih bez velike muke. Diodorus Siculus nam govori kako je u tom sukobu poginulo najmanje 5.000 Ilira, a zarobljeno ih je najmanje 2.000.
Bio je to prvi otpor domaćeg stanovništva – Ilira protiv stranaca što nam je povijest zabilježila. Otada do danas vodila se neprestana borba između domaćeg stanovništva i raznih prodiranja s mora. To ilirsko divljaštvo i nerafiniranost, taj bestijalni nagon protiv progresa i kulture srž je cijele dalmatinske i balkanske povijesti kroz stoljeća i tisućljeća sve do današnjih dana. Bilo je razdoblja u povijesti kada su se stranci, dolazeći bilo s kopna bilo s mora, uspjeli ustaliti, ali ga je domaće stanovništvo malo po malo, ali stalnim pritiskom, uspio potisnuti i asimilirati. I tako je bilo sve do kraja II. sv. rata kada su došljaci u Dalmaciju, nakon protjerivanja Dalmatina i Talijana asimilirao Dalmaciju po svome divljačkom narativu.
Pobjeda nad Ilirima na Pharosu i oko njega učvrstila je Dionysijev ugled i moć na Jadranu. Nasljednik Dionysija iz Syracuse, koji je umro 367. godine prije Krista, njegov sin Dionysio Mlađi nikada nije nastavio vladati u duhu svojega oca.
Na početku, Dionysio Mlađi zadržao je kolonijalno carstvo što mu ga je otac ostavio u nasljedstvo, ali je već rano nestalo onog straha koji je ulijevao njegov otac Ilirima i gusarima svojom diktatorskom vladavinom, pa su se neka plemena na južnom Jadranu i u okolici Otrantskih vrata ponovo dala na gusarenje u tolikoj mjeri da se trgovci nisu usuđivali ploviti u Jadransko more.
Bình luận