Piše: Silvan Šverko
Navršilo se punih 29. godina od donošenja Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o područjima županija, gradova i općina, činova koji su praktično označio zabijanje posljednje brokve u lijes u kojem počiva Dalmacija.
Neo-klerofašističko režim u Republici Hrvatskoj, s Franjom Tuđmanom na čelu, zloupotrebljavajući evidentne probleme u društvu, u funkcioniranju jugoslavenske federacije, porast nacionalizma u Republici Srbiji, ali i u ostalim dijelovima zajedničke države, pod parolom za sređivanje stanja, a za jedinstvenu Republiku Hrvatsku stao je načelo ekstremnih, primitivnih i rušilačkih snaga velikohrvatskog nacionalizma i počeo na neustavan način, prisilno, mijenjati odnose u Republici. Organizirao je, uz pomoć, milicije, vojske, crkve, javnih glasila i dr. takozvane „mitinge istine” na kojima su prozivani, etiketirani, blaćeni, svi oni koji su se toj politici suprotstavljali. O njima su iznošene neistine i laži te je tražena njihova smjena, a veličano je rukovodstvo RH, posebno F. Tuđman, koji je predstavljan kao „zaštitnik povijesnih interesa hrvatskog naroda”.
Ključni elementi krize:
Tadašnje rukovodstvo SZO Dalmacije, i pored očitovanih slabosti i nesnalaženja, od samog starta jasno je identificiralo i rasvijetlilo ključne elemente krize:
1. ne radi o spontanim prosvjedima ljudi zbog stanja u društvu, prvenstveno zbog utjecaja Miloševićeve velikosrpske ideologije na građana SRH srpske nacionalnosti, već o zloporabi dobro organiziranih i režiranih grupa od strane rukovodstva HDZ-a za ostvarivanje svojih političkih ciljeva;
2. pored želje za drugačijim reguliranjem odnosa na relaciji SRH – SFRJ, a posebno prema Republici Srbiji te Republici Bosni i Hercegovini, žele se drugačiji odnosi u Federaciji;
3. jačanje ekstremnog nacionalizma, šovinizma, i oslanjanje vlasti u SR Hrvatskoj i SR Srbiji na njega neminovno će izazvati jačanje nacionalizma kod drugih naroda u zajedničkoj državi;
4. evidentno odstupanje od temeljnog načela na kojem se zasnivaju odnosi u Federaciji, a to je načelo ravnopravnosti svih njenih republika, pokrajina i regija dovodi u pitanje njen opstanak.
Te su ocjene dobile svoju potvrdu u kontaktima predstavnika Zajednice općina Dalmacija s tadašnjim čelnicima SFRJ i SRH. Ovdje se, prije svega, misli na razgovore s predsjednikom Predsjedništva CKSKJ Stipom Šuvarom, nekoliko dana prije drugog kruga općih izbora u RH koji se održao 6. svibnja 1990. g.. Zatim, s predsjednikom Predsjedništva SRH, Ivom Latinom i predsjednikom Republičkom izvršnog vijeća (Vlade) SRH Ivicom Račanom u Splitu u siječnju 1990..
Događaji koji su ubrzo uslijedili pokazali su međutim, kako su se odgovorni pojedinci u SRH kao i u većini republika, ponašali dvolično, neprincipijelno i nedosljedno. Na jedan način u razgovorima s predstavnicima Dalmacije, a drugačije u praktičnom djelovanju. Najočitiji primjer takvog ponašanja je odnos Stipe Šuvara u noći 4./5. svibnja 1990. za vrijeme predizbornog skupa HDZ-a u Splitu kad je Tuđman organiziranom skupu, najveći broj autobusima dovezenih iz Hercegovine, obećao hapšenje svih komunista i istjerivanje iz njihovih domova svih nehrvata i onih koji se tako osjećaju.
Očito je bila postignuta prešutna suglasnost među njima, pa se klerofašističko-kriminalnoj organizaciji HDZ-u prepustilo na neustavan, prisilan i rušilački način u skladu s lansiranim sloganima institucionalno i izvaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, zakonito i nezakonito izvrši udar na Dalmaciju politički ih okupira, sruši legalno izabrana rukovodstva, uspostavi marionetske režime, koji će dati suglasnost za promjenu Ustava RH koji će se dogoditi dva mjeseca poslije. Ova promjena, značila je praktično ukidanje Zajednica općina, što će posebno pogoditi Dalmaciju. To je u ovoj regiji, koja je i tada, kao i danas, generirala najviši BDP u Republici, značilo smjene, progon, zlostavljanje i raseljavanje na desetine tisuća ljudi kroz „čuvenu” diferencijaciju, te krvavi obračun s pripadnicima dalmatske nacionalnosti, njihovo praktično protjerivanje iz javnih institucija, u koje se oni nikada više nisu ni vratili. U gotovo svim dalmatinskim općinama, posebno tamo gdje HDZ nije dobio većinu, imenovani su prinudni organi, koje su činili Imoćani i Hercegovci, jer je poslušnih Dalmatina, poput Šuvara. bilo sve manje. Ovakva situacija će dovesti do osjećaja ugroženosti kod većine nehrvatskog stanovništva u Dalmaciji, što će u dijelovima s većinskim pravoslavnim/srpskim stanovništvom dovesti do “balvan revolucije” i početka rata.
„Bitni potezi” rukovodstva Republike Hrvatske
Stratezi velikohrvatske hegemonije, koje je F. Tuđman sa svojom klikom, sastavljenom većinom od kriminalaca, bio glavni izvršitelj osokoljeni ovim „uspjehom” ocijenili su kako je prava prilika za realizaciju plana o prekomponiranju SFRJ u „funkcionalnu federaciju”. Krenuli su s organiziranjem rušilačkih mitinga u drugim republikama SFRJ, prvenstveno u BiH, kako bi narodu tamo „pokazali kako njihovo rukovodstvo ne valja i kako ga treba mijenjati” a sve pod parolom „osiguranja hrvatskog stanovništva”. Lansirane su i tvrdnje kako su „Hrvati i Hrvatska neravnopravni u Jugoslaviji”; kako su oni „dobitnici u ratu, a gubitnici u miru”; istaknuti su i zahtjevi „kako svi Hrvati moraju živjeti u jednoj državi”; izražena je sumnja „mi s njima više ne možemo”, itd..., itd...
Radi istine i cjelovitog sagledavanja tadašnjeg ponašanja rukovodstva RH podsjećamo i na:
– upad HDZ-a u monetarni sustav RH 30. svibnja 1990.;
– uvođenje trgovinske blokade prema Crnoj Gori i Srbiji;
– osporavanje nadležnosti Predsjedništva SFRJ, sve dok na njegov vrh nije zasjeo Stipe Mesić;
– predaja oružja teritorijalne obrane Jugoslavenskoj narodnoj armiji od strane članova HDZ-a. Ono što JNA nije htjela ili mogla uzeti, prodano je ruskoj i mađarskoj mafiji;
– korištenje republičke milicije, kasnije policije, kao oružane snage hrvatskog naroda čime je pojačana represija nad svim nehrvatskim narodima koji žive u RH;
– dirigiranje javnim glasilima (naročito radiom i televizijom) i stvaranje klime opće konfuzije, destrukcije i rušenja;
– neposredno iniciranje, poticanje i organiziranje paravojnih formacija za djelovanje na prostoru bivše SFRJ;
– razvijanje teze i afirmacija prakse kako samo Hrvati imaju pravo oružjem braniti svoja ognjišta;
– sve je to bilo u skladu sa otvorenim ratnim poklicima izgovorenim na predizbornim skupovima i kampanjama, ali i u originalnom, nultom izdanju kinje “Bespuća povijesne zbiljnosti” u kojima se negiraju zločini u Jasenovcu i holokaust;
Naveden je samo dio onoga što je učinjeno u Republici Hrvatskoj u obrani hrvatskog naroda i sačuvalo njegovo jedinstvo. Ovo potvrđuje očiglednu odgovornost za napad HDZ-a na Dalmaciju, suodgovornost za rat između jugoslavenskih nacija, masovno raseljavanje ljudi sa svojih stoljetnih ognjišta, za etnička čišćenja, mnogo porušenih gradova i sela, velike ljudske žrtve.
U Dalmaciji je nova republička, uskoro državna vlast u to vrijeme učinila sljedeće:
– vara građana sa zajmovima za preporod nacije;
– pljačka građane preko raznih privatizacija i dosada nezabilježenom hiperinflacijom 1992.-1993. godine;
– prazne prodavaonice, nedostatak osnovnih životnih namirnica;
– ponižavajući redovi za crni kruh, osiromašenje, bijeda i gladovanje kod većine stanovništva;
– višesatne restrikcije struje i grijanja, prodaja naftnih derivata i svega što se ima u kući, na ulicama;
– pljačka poljoprivrede preko narušenih pariteta cijena na njenu štetu;
– potpuna centralizacija vlasti i imovine u zemlji;
– jačanje svih vidova organiziranog kriminala u kojem prednjače istaknuti pojedinci iz vrha vlasti;
– stalne prisilne mobilizacije vojnih obveznika i odvođenje u rat „u kojem Republika Hrvatska ne sudjeluje”;
– na tisuće poginulih i invalida s trajnim oštećenjima, kao rezultat „sačuvanog mira na ovim prostorima i mirotvorne politike”;
– na desetine tisuća mladih, obrazovanih i časnih ljudi, ne želeći sudjelovati u prljavom ratu za hegomonističke ciljeve neiživljenog diktatora, napustilo je Dalmaciju i otišlo u inostranstvo;
– u RH se slilo preko 500.000 izbjeglica iz BiH, od čega najviše u Dalmaciju;
– privreda je razorena i uništena, radnici ostali bez posla i osnovnih sredstava za život;
– nepriznavanje izražene volje građana, krađa i prekrajanje izbornih rezultata 1995. godine;
– hapšenje i ubijanje političkih neistomišljenika;
– hapšenje i ubijanje neovisnih novinara kao jedinog svjetionika slobode u mračnom razdoblju neo-klerofašističke diktature...
Katastrofalna i štetočinska politika Tuđmanovog režima kulminirala je ratom s Bošnjacima, a zbog nesposobnosti pronalaženja zadovoljavajućeg i obostrano prihvatljivog mirnog rješenja, a potaknuto željom za odcjepljenjem onoga što se privremeno zvalo “Herceg Bosna” i priključenjem Republici Hrvatskoj. To je, kao i dugogodišnje tihe međunarodne sankcije, najviše pogodilo narod u Dalmaciji, čiji su uvjeti života znatno pogoršani i postali gotovo neizdrživi. Istovremeno, ne mali broj onih s vlasti, oko F. Tuđmana, raznim su zloprabama i kriminalnim radnjama stekli ogromno bogatstvo.
Iznevjerena očekivanja posle 2000. godine
Zato su promjene 2000. godine masovno podržane, dana je gotovo bezrezervna podrška koaliciji okupljenoj oko SDP-a, programu za raskid s dotadašnjim sustavom i praksom, a za brze i sveobuhvatne demokratske reforme kako bi Republika hrvatska uhvatila priključak u razvoju s ostalim državama bivšeg istočnog bloka, koji su u deset godina tuđmanizma, od propalih nacija se počele uzdizati u bogate i snažne države te pešišale RH po BDP-u i po zajamčenim ljudskim pravima i slobodama.
Međutim, zbog nedosljednosti, nepoštovanja danih obećanja i zacrtanih ciljeva, neprincipijelnih nagodbi s ostacima starog režima i dr. izražena energija i polet nepovratno su izgubljeni, a razočaranje je sve više uzimalo maha. Izostalo je utvrđivanje pune odgovornosti istaknutih nositelja štetočinske politike i prakse ranije vlasti, za počinjena nedjela. Nije se dogodila ni obećana regionalizacija i decentralizacija RH - što je bio jedini razlog zašto su stanovnici Dalmacije dali povjerenje Ivici Račanu i ekipi.
Nisu sankcionirani ni kazneno gonjeni počinioci zla i nedjela za koja se sudi po slovu našeg vlastitog ustava i zakona. Nije okončana suradnja s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Nije provedena neophodna lustracija. Izostala je politička, moralna i javna odgovornost za negativne pojave i štetne radnje, što je pripadnike starog režima, kao i sadašnje nositelje vlasti, ohrabrivalo na nova neprihvatljiva i štetočinska ponašanja.
Ni mi u Dalmaciji nismo jasno postavili pitanje odgovornosti za one pojedince koji su se od 1985.–2000. godine „proslavili” neustavnim ukidanjem Zajednice općina Dalmacije, pljačkom i uništavanjem njenih resursa, općim sunovratom, dovođenjem njenih građana u stanje punog ekonomsko-socijalnog siromaštva i beznađa, širenjem mržnje među njenim narodima, poticanjem ratnih sukoba i slično. A, među njima je bilo i predsjednika vlade, ministara, guvernera i drugih dužnosnika od kojih je ne mali broj na tome, stekao enormno bogatstvo.
Zato je na nama, živim svjedocima toga vremena, obaveza da na tome i dalje ustrajno inzistiramo. To je naš dug prema Dalmaciji i svim njenim građanima, a naročito prema mlađim generacijama.
Odnos vodećih političkih snaga u Rh prema gore navedenim pitanjima, kao i prema Dalmaciji, potvrđuje kako nije iskreno osuđena i odbačena politika vođena do 2000. godine, posebno u odnosu na nju samu, nasilnoj promjeni Ustava RH 1990. godine, ukidanju regionalizacije i decentralizacije te potpunoj centralizaciji države. To će biti glavni teret i ograničavajući faktor za daljnji, brži, svestraniji demokratski razvoj RH i njeno istinsko uključivanje u sve europske tijekove.
Republika Hrvatska je danas članica NATO saveza, Europske Unije i drugih bitnih međunarodnih institucija, ali su izostale mentalne promjene u glavama cjelokupne hrvatske nacije kako bi se poboljšala slika nacije. I dalje očekujemo hoće li nam se nešto udijeli, umjesto da se sami izborimo za ono što želimo. To najzornije pokazuje primjer što nema masovnih prosvjeda izazvanih ekstremno lošom ekonomsko-socijalnom slikom u Dalmaciji iako ova regija generira najviši udio BDP-a države te najviše uplaćuje u državni proračun. I dalje nitko u Dalmaciji (izuzev DDF-a i DK) ne pritiska javnu vlast, onu na Markovom trgu u Zagrebu, zbog neisunjavanja obveza iz Pristupnog ugovora s EU u kojem piše kako će RH biti devoluirana država s pet autonomnih regija.
Comments