piše: Goran Marasović
Političari i dalje postupaju kao da je država njihova osobna prćija pa su poradi kupovine socijalnog mira u kući bez kontrole, potpuno mahnito, rasprodali banke, industriju, a danas rasprodaju poljoprivredno zemljište.
Ekonomisti ne kritiziraju paradigmu pod čijim se nebom sve to događa, nego političare koji loše gospodare privredom, kao da vrijeme gospodarenja nije minulo s feudalizmom i socijalizmom.
Građani se još nisu navikli sami organizirati vlastiti život i sami sebi proizvesti radna mjesta, nego histerično galame na političare optužujući ih da su lopovi i banda (izdajnička), umjesto da traže od njih da ih prije svega i iznad svega oslobode svojega lošeg gospodarenja, svojega nadzora i skrbništva, svojega paternalizma, toga ”najgoreg despotizma koji se može zamisliti” (Kant). U državama nastalima raspadom Jugoslavije nisu se još pojavili nikakvi ”kapitalistički lupeži”, nego samo oblaporni, nekompetentni tycooni*. A oni nisu nikakvi, u tržišnoj utakmici uspjeli, kapitalistički privrednici, nego politički protežirani arivisti.
Jesu li države nastale raspadom bivše socijalističke Jugoslavije, od Slovenije, preko Bosne i Hercegovine, do Makedonije, postale doista kapitalističke? Ne ulazeći potanko u povijest, može se reći da su od 1945. do 1990. živjele izvan sklopa moderne kapitalističke privrede, u tzv. socijalističkoj komandnoj ekonomiji.
Što je temeljna značajka socijalističke komadne ekonomije? To da politička elita kontrolira, regulira i posreduje cjelokupni životni proces. Privatno vlasništvo reducirano na je okućnice, sitno zanatstvo, slobodnu umjetnost, slobodni sport i ugostiteljstvo, a proizvodne snage, dakle rad, zemlja i ljudi, trgovina, nalaze se pod izravnom komandom političke elite koja se nasilno štiti od demokratskih procesa i gospodari svim izvorima života. Ona osigurava neposrednu reprodukciju na svom teritoriju, a odnose sa svijetom strogo kontrolira isključivo na temelju vlastitog rezona. Paternalistička država bavi se izvozom i uvozom, trgovinom, obrazovanjem, znanošću, kulturom i svim drugim odnosima sa svijetom. Stoga se i pokušaji autonomnih građanskih inicijativa u tim poljima stigmatizirani kao šverc, kriminal, ideološka aberacija i tome slično.
Na području bivše Jugoslavije nisu se još pojavili ”kapitalistički lupeži”, nego samo oblaporni, nekompetentni tycooni. A oni nisu nikakvi, u tržišnoj utakmici uspjeli, kapitalistički privrednici, nego politički protežirani arivisti kojima je ideal parazitski feudalni život u dvorcima i vilama koje su im poklonjene ili koje bespravno grade ili obnavljaju kao skrivenim rezervatima u kojima se štite od svakog stresnog poduzetništva i slobodnog ekonomskog prostora. Ekonomisti uglavnom slijede taj trend. Oni kao analitičari, kao dobro plaćeni savjetnici, kao komentatori, okrivljuju za stanje isključivo gospodare, naime državu koja navodno loše gospodari, a ne privrednike i tycoone koji se razumiju u kapitalističku privredu kao Marica u onu (mušku) stvar. Svemu ovome valja dodati i veliku dozu masmedijske kontaminacije što je javnost svakodnevno prima. Riječ je o psihotičnim halucinacijama nacional-klerikalaca i marxomana koji vide boje i čuju glasove kojih nema.
Jer, kakva je razlika između nacionalnog gospodarenja i kapitalističke privrede? Nacionalno gospodarenje implicira suverenu vlast na zatvorenom teritoriju koji je kadar neposredno reproducirati život stanovništva na svome teritoriju. Proizvodnja je organizirana tako da neposredno zadovoljava životne potrebe stanovništva i države, a izvozi se samo ono što preostaje kao višak, recimo viškovi žita, drva, sirovina, ljudi … Kada retencijske intelektualne i političke elite čuju da bi to i takvo stanje trebalo strukturalno reformirati, tada su stubokom osupnuti: pa kuda, zaboga, tranzicijom valja preći? Zar u kapitalizam? Potom slijedi zapjenjena kritika neoliberalizma kao ugroze ”našemu” gospodarstvu. Točno, liberalizam, ma kako ga odredili i određivali, ugrožava gospodarenje, prijeti gospodarima.
No, moramo znati razliku između ekonomskog liberalizma i neoliberalizma. Liberalizam je bio hvalevrijedan pokret koji je oslobodio kmetove iz feudalističkog ropstva i uveo ga u građansko društvo (Francuska revolucija 1789.), dok je neoliberalizam (početak XX. st.) kao i poslije neo-neoliberalizam, poznatija i kao shock doktrina Chicaške škole Miltona Freemana (od kraja 1970. do danas) opet vratio građane u položaj modernih kmetova, koji taycoonima donose ekstraprofit dok radnici doslovno gladuju. No, ne mora biti tako, postoje divni primjeri neoliberalističkih društava, kao što su skandinavsko-nordijske države (Danska, Finska, Island, Norveška, Švedska); Kanada, Nizozemska, Austrija ili pak Izrael, u kojima država služi kao socijalni trampolin onima koji iz nekog razloga, privremeno, duže vrijeme ili stalno ne mogu brinuti za sebe.
Kapitalistička privreda pak funkcionira drukčije od narodnog gospodarenja. Cilj kapitalističke privrede nije neposredno zadovoljavanje životnih potreba proizvođača, nego proizvodnja dobiti. U kapitalističkoj privredi ponajprije valja zadovoljiti tuđe potrebe, potrebe drugog, potrebe potrošaća, i tek kad su one zadovoljene ostvaruje se dobit kao izvorište zadovoljenja životnih potreba proizvođača, dakle vlastitih potreba. Najprije treba proizvesti i prodati neki proizvod i zadovoljiti nečije tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga zadovoljile vlastite. Pekar najprije mora prodati ispečeni kruh da bi tek onda svojoj djeci kupio kruh. On ne prodaje višak kruha, nego peče kruh za druge, kako bi sebi i svojima mogao priuštiti barem neki kruh. U kapitalizmu dakako nisu na tržištu samo gotovi proizvodi rada, nego i same pretpostavke proizvodnog procesa, dakle rad, zemlja i sredstva za proizvodnju. A to je stanje sušta protivnost logici i etici gospodarenja.
U državama bivše Jugoslavije svi su dakako protiv tržišne rasprodaje prethodno nacionaliziranih ili podržavljenih preduvjeta kapitalističke proizvodnje: naše zemlje, našeg rada i naših industrijskih sredstava za proizvodnju. Komercijalizacija tih preduvjeta dramatično se naziva rasprodajom obiteljskog srebra i smatra se izdajom nacionalnih ekonomskih interesa. Tako se globalizmu ili neoliberalizmu, svjesno ili nesvjesno, suprotstavljaju merkantilizmom 18. stoljeća. Radnu snagu pak ne rasprodaju, ona najkvalitetnije obrazovana u svim je tim državama otišla i odlazi sama, odlazi u razvijene kapitalističke zemlje, bez ikakve naknade. Energično su protiv kupnje strane radne snage (pogotovo visokokvalificirane, recimo sveučilišnih profesora i znanstvenika) kako se ne bi ugrozila ”domaća” radna mjesta, ali se mirne duše, recimo, prodaju nogometaši ili kupuju inozemni.
Summa summarum, odgovor na ishodišno pitanje glasi: države nastale raspadom bivše Jugoslavije nisu još kapitalističke zemlje. Ne funkcioniraju kao kapitalistička privreda, nego poglavito kao gotovo feudalna domaćinstva (economia domestica), u stilu svima omiljene parole: svoj na svome!
Dakako, kapitalistička privreda koju smo tipski suprostavili nacionalnom gospodarstvu u razvijenom zapadnom svijetu uglavnom više ne postoji. Još manje je Marxovo i marksističko učenje ključ razumijevanja suvremenog svijeta. Marx je istina imao u vidu industrijsku transformaciju kapitala (za njega je tokarski stroj bio vrhunac i dovršenje radne paradigme), ali nije mogao imati u vidu radikalne promjene koje je izazvala informacijska tehnologija kao proizvod znanstvenog rada. Mikroelektronska revolucija dovela je u krizu klasični kapital koji je živio od eksploatacije rutinske, jeftine, poluobrazovane ili priučene radne snage. Klasičnom kapitalu ta radna snaga ne proizvodi više dovoljno profita da bi se mogao permanentno inovirati u skladu s posljednjim rezultatima istraživačke znanosti. Klasični kapital zato propada, a novi post-kapitalistički ili neo-neokapitalistički sustav reprodukcije ne stvaraju samo golemu nezaposlenost rutinski školovane radne snage, nego i strahovitu nekompetentnost intelektualnih i političkih elita. One ne prate strukturalne transformacije u današnjem svijetu i zato gube orijentaciju, u svojem brlogu buncaju otrcane nacional-etatističke i social-populističke klišeje, ne znajući kako svoje države izvući iz krize.
Države nastale raspadom bivše Jugoslavije morat će se kad-tad strukturalno reformirati i preobraziti iz tycoonskog gospodarenja u kapitalističku privredu, uz istodobnu modernizaciju koju klasični kapital više ne može financirati. Morat će sve svoje raspoložive snage upregnuti u moderne istraživačke znanosti i s mladim nadarenim i kompetentnim ljudima najposlije započeti graditi društva koje neće živjeti od prodaje prahistorijskih proizvoda, nego društva koja žive od prodaje najskupljeg proizvoda u današnjem svijetu, dakle novoga znanja i kompetencija. I to u bilo kojoj djelatnosti, od umjetnosti preko sporta do znanosti. Drugim riječima, započeti graditi (postkapitalističko) inovativno društvo ili društvo znanja koje se reproducira unovčavanjem inovacija kao najvećeg suvremenog resursa i izvora političke i socijalne moći. Klasični kapitalizam preselio se u nerazvijeni svijet gdje na klasičan način eksploatira radnu snagu, a razvijeni svijet se bogati proizvodnjom i unovčavanjem novoga znanja i kompetencija, čija vrijednost raste proporcionalno s rastućom nekompetencijom ostalog svijeta.
Suvremena proizvodnja inovacija više se ne bakće radnicima i sindikatima, nego investira u školovanje inovativnih pojedinaca koji su sposobni za proizvodnju novog znanja kao najunosnijeg proizvoda na tržištu. U tom sudaru paradigmi ne pobjeđuje onaj koji je po starim mjerilima konkurentniji, jer u kraćem vremenu proizvodi neko konfekcijsko dobro, nego onaj koji je kompetentniji i kreativniji u rješavanju nekog konkretnog životnog pitanja, poput zdravlja, prehrane, stanovanja, komunikacije, novih izvora energije i slično. Kako je već rečeno, od nezaposlenosti kao popratne pojave kapitalističke proizvodnje pogubnija je nekompetencija izazvana brzim inovacijama. Sve što je osobno, originalno, kreativno, inovativno predstavlja humani kapital koji je neizmjerno unosniji od prodaje radne snage na tržištu. Michel Foucault je u predavanjima o rođenju biopolitike 1978-1979. godine inovativnog pojedinca zgodno nazvao ”kompetentnom mašinom” (compétence-machine) koja proizvodi dohodak, odnosno ”radnik se samom sebi pričinja kao neka vrsta poduzeća”. Pred očima očito ima inovatora (umjetnika, sportaša, znanstvenika, poduzetnika…) koji svoj jednokratni život upotrebljava kao izvor bogatstva. ”Ako postoji inovacija, to jest ako pronalazimo nove stvari, ako otkrivamo nove oblike produktivnosti, ako se ostvaruju tehnološke invencije, onda to nije ništa drugo nego prinos određenog kapitala, naime humanog kapitala (capital humain), to jest ukupnosti investicija koje su ostvarene na razini samog (kompetentnog) čovjeka”.
Kad je Sokrat započeo ”kvariti atensku mladež” Atenom su ”ideološki” dominirali nepismeni proroci, vidovnjaci, sibile i rapsodi. Ti moćni analfabeti okomili su se na pismenog Sokrata koji je logičkim i gramatičkim argumentima i protuargumentima učio mladež vrlinama, dovodeći u pitanje tradiciju koju su prenosili i njome upravljali deklamatori mitova, vidovnjaci i sibile. Sokrat je polemizirao s entuzijastima koji svoje znanje nisu argumentirali logički, nego dosluhom s muzama i bogovima, dakle egzaltirano, padajući doslovno u ekstazu ili afan pri ritualnom obredu općenja s višim silama. Situacija u kojoj se našao Sokrat paradigmatična je za sve buduće slučajeve promjene odnosa prema znanju i tradiciji koje je proizveo europski čovjek.
I zato nas je Goethe u svom Faustu zavazda upozorio: ako prezremo um i znanost, tu najvišu snagu čovjeka, i dopustimo da nas (ideološkim) opsjenama i (mas-medijskim) čarobnjaštvom osnažuje duh laži, đavo će nas bezuvjetno odnijeti.
Comments