Govore nam preko zagrebačkih medija kako se u Dalmaciji živi dubro, kako Dalmacija uživa u plodovima zagrebačke vlasti, te da su se svi u Dalmaciji obogatili od turizma. No, očigledno je da prosječan Dalmatin slabo vidi, jer nikako ugledati te plodove. Slabo se naziru radna mjesta, investicije su na nuli, infrastukturni radovi ne postoje, osim kao nisu u interesu Zagreba, Slavonije ili Hercegovine a samo lani iz Dalmacije je otišlo 37,000 ljudi što je 69% svih iseljenih iz Republike Hrvatske. Zbilja koju serviraju mediji je ružičasta i sjajna, a stvarnost je mnogo sumornija.
Tu sumornu zbilju lako je primijetiti. Na svakom koraku je siromaštvo, nekada dostojni profesori, umjetnici, radnici sada kopaju po kantama za smeće kako bi naišli na koricu kruha ili koju bocu. To je slika ponižene i devastirane Dalmacije.
Ružičasti prikaz stanja lako je uočljiv i na predizbornim skupovima političkih stranaka, koje su se, sve do jedne, sjatile u Dalmacijui obećavaju Švicarsku u Ravnim Kotarima, Norvešku u Zagori, Nizozemsku u dolini Neretve, a Hawaii-je na škojima. Dobre zemlje oni spominju, ali kako se u Dalmaciji živi, bolje nam pristaje standard jedne Somalije ili ratom razorenog Afganistana.
Oni koji istinski vole Dalmaciju ne sjete je se samo kada su izbori. Oni koji istinski vole Dalmaciju ne bore se za nju samo bilboardima ili tv spotovima. Oni koji istinski vole Dalmaciju ne spominju je samo u trećerazrednim jeftinim pjesmuljcima sa Splitskog festivala. Oni koji istinski vole Dalmaciju borit će se za nju.
Borba za Dalmaciju je borba za bolju Dalmaciju. To je borba za istinu. To je borba za pravdu. To je borba za pravo izražavanja i kada se kaže da je Dalmacija stravično siromašna i da je postala od druge najrazvijenije hrvatske regije, najnerazvijenija regija (po BDP-u; koji kao najvažniji makroekonomski pokazatelj uključuje više bitnih parametara koji određuju nivo razvijenosti).
Reče nedavno gradonačelnik Splita Ivo Baldasar da će zaustaviti propadanje Dalmacije. Kako? Stalnim negiranjem Dalmacije kao povijesne regije? Lokanjem po Kerumovim birtijama, s prostitukama u krilu koje mu uvaljuje hercegovačka narko mafija...?
Ovih je dana jasno vidljiv sav cinizam aktualnih centralista u Hrvatskoj. Vidljivo je to u kritikama stranaka koje žele decentralizaciju Hrvatske i likovanje poslije govora ilegitimne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako hrvatskoj ne trebaju regije. Njeno izjednačavanje regija sa županijama nakon razgovora s županom međimurskim, čija je županija jedina u okvirima regije Međimurja. Nije li to govor uličarke?
Što te njene riječi uopće znače? Da se regije nikada neće formirati? Da regije nikada neće imati vladu, parlament i guvernera kao što imaju u gotovo svim državama starim državama EU. Zanimljivo je i to da ta izjava dolazi od žene članice HDZ-a čiji dalmatinski župani govore kako će se jednom kandidirati za premijere Dalmacije. Pa kako mogu reći nešto takvo kada njihova istaknuta članica, štoviše ilegitimna predsjednica države članice EU, govori kako regije nikada neće biti.
Naravno, u pitanju je nedostatak realnog promatranja problema Dalmacije.
Oni Dalmaciju vide samo još kao jedan dio centralne vlasti, koji treba biti bankomat Zagreba i Slavonije. Taj bankomat Zagreb prazni više od 25 godina sa željom da ga i dalje prazne. No, kako možeš prazniti nešto što u njega ne stavljaš. Ni bankomat zvan Dalmacija nije neiscrpan.
Kada im se kaže da je Dalmacija 1989. imala BDP jednak Sloveniji (32,600 USD), oni začepe uši. ne žele čuti istinu. Kada im se isto kaže da je prosečna plaća prosvjetnog i medicinskog djelatnika u Dalmaciji bila 35% veća od plaće njihovih kolega u Zagrebu, oni i onda zatvore uši. Oni zatvore uši, ali i zatvore oči, kada čuju da su, na primjer: Jugoplastika ili Mesopromet imali prosječnu plaću zaposlenog radnika veću od od one u Šimetskog ili Zagreščanke. I to samo prije 26 godina. Politika zatvorenih ušiju ne donosi rezultate. Ona za uzrok ima neiskrenost. Blago rečeno.
I zato ja ne vjerujem nikome tko se uspinje objasniti kako voli Dalmaciju i kako će pod njima ovdje svima biti bolje. Imali su priliku 90-ih jasno pokazati koliko vole Dalmaciju. Pa umjesto da stanu uz bok Dalmatinskoj akciji, oni su ih uništili. Surađivali su skupa i lijevi i desni, i crveni i crni, nacionalni i nacionalniji, i domoljubi i domovinski. Pred svake izbore dovode ljude autobusima (desni iz Hercegovine i Slavonije, "lijevi" iz Zagroja) i govore o boljoj Dalmaciji. Možda da ih neko pita vide li oni iz tih dvorana u kojima se maše trobojnicama naša sela? Opustošena i osiromašena. Dobacuje li pogled do Oklaja, Biskupije, Žarkovice, Salija, Grohota?
No, nekada hrvatske predizborne kampanje sve ogole i to je jako dobro.
Zapazio sam da je i gradonačelnik Varaždina Goran Habuš govoreći o investicijama u izrekao veliku istinu: „Ovaj listopad je nevjerojatan mjesec za Zagreb, započeta izgradnja tvrtke ..., jučer je položen kamen termeljac za..., danas za ..., za dva dana će biti položen za..., idući tjedan za .... To su 300.000.000 € novih investicija u jednom mjesecu za Zagreb, preko 5.000 radnih mjesta u Zagrebu, a što je s ostalima?"
Jasno i glasno. Stotine milijuna eura investicija u Zagreb i tisuće radnih mjesta u - Zagrebu. Nešto se nađe i za Slavoniju; dio Istre koji je u Istarskoj županiji od 1993. gradi samu sebe, tako i područjem Rijeke. No, što je sa Šibenikom (koji više nema ni poslovnicu FINA-e), što je sa Trogirom, Metkovićem, Imotskim, Vrgorcem, Kninom, Pločama, Omišom, Hvarom, Virom, Rabom, Pagom...?
Nevjerojatno je koliko desničari, centralisti i lažni ljevičari ne pokušavaju više ni skriti svoju zlobu i svoju ideju o samo jednom, svemoćnom i svemogućem centru - Zagrebu i ostatku Republike Hrvatske kao vječnoj provinciji - pustinji.
Poslije svega ovoga ponestaje mi i snage za pisanjem, ali imam dovoljno volje i htjenja reći da nam nema druge nego da svi mi Dalmatinci dignemo glave gore i napravimo nešto za svoju Dalmaciju, a to nešto je autonomija u povijesnim okvirima! A do toga nas može odvesti samo Dalmatinski Demokratski Forum!
Comments