piše: Magda Duzbaba
Kako tužno izgleda stanje regionalne baštine u regiji gdje su svima puna usta dalmatinske tradicije
Viđeniji neoustaše već desetlječima nariču kako su se napatili u socijalizmu. Jadikuju kako nisi smio reći da si Hrvat, ići u crkvu, ni hrvatskom bogu se moliti, kako su nas komunisti posrbili, nastojeći zatrjeti sve što je hrvatsko. A to isto danas rade Dalmatinima.
U žalopojkama posebno su se istaknuli poslanici pisane riječi, govoreći kako su komunisti gledali samo u budućnost, a prošlost ih nije interesirala, niti očuvanje "bogate hrvatske tradicije" koju su posve zapustili i okrutnom zubu vremena prepustili.
Žale se kako Hrvati dobivaju u ratu, a gube u miru, a razni stranački članovi manjeg kalibra kako je komunizam upropastio Hrvate i Hrvatsku (valjda tako što ih je obukao, nahranio, opismenio, obrazovao, zaposlio, doveo sa sela u gradove, dao stanove i stvorio uvjete za procvat kulture), kako su im zabranili živjeti u skladu s opredeljenjem, kako su nam sustavno zatirali nacionalni identitet. „U ovih 40 godina nama su naši mitovi bili gotovo zabranjivani. A što to znači? Ako su nam htjeli uništiti mit, to znači da su nam htjeli uništiti dušu”, sumirao je pogubne posljedice socijalističkog perioda Ivan Aralica koji se u tom dobu zabrana toliko napatio objavljujući desetine književnih djela, od kojih su se brojna našla na popisu školske lektire, klatei se godinama na mjestu potpredsjednika Srpske akademije nauka i umetnosti, a najteže mu je bilo što su se neka njegova djela ekranizirala.
Tuđe rušimo, svoje ne damo
Kad su najzad prije tridesetak godina došli na vlast, profesionalni domoljubi odmah su riješili zapušteno stanje "hrvatske kulturne baštine" izmijeniti iz korijena. Samo nek obave neke važnije poslove i odmah će se baciti na obnovu, izgradnju i zaštitu neprocenjivog nasljeđa "hrvatske kulture". Samo nek dovrše dva-tri omanja rata, ujedine sve Hrvate i sve "hrvatske zemlje" u jednu državu, ispune stoljetni oslobodilačko-ujediniteljski san – obnova Tomislavovog kraljevstva je prvi uvjet za uspješnu obnovu "hrvatske kulturne tradicije". Prije no što počnu brinuti o vlastitoj baštini, šovinisti potpomognuti snažnom artiljerijom riješili su prvo se pobrinuti za baštinu drugih nacija u okruženju, pa su u sklopu te akcije stotine džamija i pravoslavnih crkava sravnili sa zemljom, a čisto da se zna kako se brine o kulturnoj baštini srušili i stari most u Mostaru. Usput, ubili su i rastjerali na tisuće nevinih ljudi, mahom nehrvatske nacionalnosti, najčešće Srbe i Dalmatine, tek koliko da naprave mjesta za nesmetan razvoj "hrvatske kulture" koja je toliko nježna i osjetljiva da se u prisustvu strane kulture osjeća potpuno nesigurno i ugroženo.
Dođe tako i to mrsko mirnodopsko doba kad se vrli patrioti i branitelji mogu posvetiti njegovanju tradicije i očuvanju kulturnih i ostalih svetinja svoje voljene nacije. Ne može se reći da su javni domoljubi lijeni kad je u pitanju briga o tradiciji, na sve strane se govori samo o hrvatstvu kulturi, hrvatskoj tradiciji, obrani hrvatskog jezika i pisma, očuvanju nacionalnog identiteta, o neizmjerno vrijednom kulturnom nasljeđu i ostalim bogatstvima hrvatskog naroda, dok iza Thompsonove "Anice - kninske kraljice", piče Ceca Ražnatović, Brena, Dragana i ostale kulturne vrednote Hrvata. Potrošeno je na stotine tisuća riječi kako bi se kulturna i povijesna baština sačuvala od propadanja i predala budućim generacijama kao zaloga nacionalnog identiteta kradući je od Dalmatina i pripisujući je sebi, ali uzalud – baština je u sve gorem stanju, verbalna podrška joj ne pomaže.
Baština bez zaštite
Prošle je godine Robert Franić pokrenuo je Facebook stranicu „Baština bez zaštite“ na kojoj su predstavljeni primjeri nebrige i zapuštenosti važnih kulturnih i povijesnih spomenika u Dalmaciji. Sa svih strana zemlje stizali su prilozi dokumentirani fotografijama koji svjedoče o nemaru prema nasljeđu koje je najvećim dijelom službeno pod zaštitom države. Do sada je sakupljeno na stotine tužnih primjera, strašno je gledati te fotografije na kojima se vide stari dvorci, muzeji, vile, ljetnjikovci, rodne kuće velikih umjetnika i zaslužnih građana Dalmacije u očajnom stanju. Derutne, oronule, ruinirane zgrade, oljuštene fasade, trošne ili porušene kuće, zapušteni objekti prepušteni propadanju – tako izgleda stanje regionalne baštine u regiji gdje su svima puna usta dalmatinske tradicije.
Na kraju - stranica je ugašena jer se jasno i glasno govorilo o zapuštenosti Dalmacije.
Među oronulim kulturnim i povijesnim spomenicima prepuštenim nemaru i sudbini nalaze se, na primer: kukuruzni magazin u Sinju podignut između 1778. i 1780. godine; dvorac obitelji Ivaniš na otoku Hvaru, sagrađen 1795. godine po planu nepoznatog bečkog arhitekte, u stilu provincijskog baroka; Gradska vila u Makarskoj iz 1939. godine, vila obitelji Petri u Kruševu pored Primoštena sagrađena 1785… Od crkve svetog Ivana Krstitelja na Mljetu koja je sagrađena 1754. godine ostali su samo goli zidovi i krov koji se polako urušava.
Ima i potpuno devastiranih i srušenih zgrada, iako službeno imaju status spomenika kulture od velikog značenja. Takva je, recimo, upravna zgrada rudnika ugljena u Ugljanima iz 1711. godine koju je nakon podmetanja eksplozivne naprave od strane HDZa 1991. srušena do temelja, a ciglu i metalne konstrukcije koristili za gradnju novih poslovnih i stambenih objekata u obližnjem Trilju. Evangelistički molitveni dom sagrađen u XVIII. stoljeću u kojem je bila najstarija škola u Drnišu, srušen je u ožujku 1990. godine po odluci lokalnih vlasti da bi se na tom mjestu sagradila poslovna zgrada.
Zatvoreno zbog renoviranja
Na ulazu u jedan od muzeja u Zadru, stoji zahrđala ograda, a na njoj tabla s obavijesti kako je Muzej zatvoren za publiku zbog neodložnih radova. Samo što je Muzej zatvoren još od – 1996. godine. S ulice se nazire dvorište, zaraslo u gusto rastinje, a kuća odaje tužan dojam: vlažni zidovi, raspali oluci, oljuštena boja s fasade.
Nije samo arhitektonska baština prepuštena propadanju. Ostavština velikih pisaca i intelektualaca stoji u rukopisima, gotovo ništa se od toga ne objavljuje, mnogo toga je nedostupno, nešto čak i stoljećima. Dovoljno je navesti primjer S.I. Brays-a, velikog dalmatskog pjesnika, propovjedača, koji je živeo od 1928. do 2011. godine. Pisao je na dalmatskom jeziku nakon njegove zabrane, a iza sebe je ostavio 20.000 stranica, čitavu jednu književnost. Ništa od cjelokupnog Braysovog opisa nije tiskano niti na bilo koji drugi način izdano u Republici Hrvatskoj do nedavno kada je portal Autonomija u suradnji s Odjelom za dalmatistiku Instituta za Romanistiku u Parizu krenuo s objavom njegovih stihova.
Velikohrvatsko ideološko zanovijetanje
Teško je objasniti paradox: nacionalisti i obožavatelji svega hrvatskog, pogotovo nacionalne tradicije nikad nisu bili brojniji, moćniji ni glasniji – a istovremeno je hrvatska kulturna i povijesna baština prepuštena propasti, uništenju i nestajanju. Objašnjenje blisko nacionalističkoj paranoji moglo bi glasiti: vrijeme, prolaznost i propadljivost su se udružili sa svim ostalim stoljetnim hrvatskim neprijateljima (Srbi, masoni, cijela zapadna civilizacija, zelena transverzala i tirkizna sinusoida) i zajedničkim snagama rade na svjesnom i ciljanom uništenju hrvatskog nasljeđa, a naši profesionalni domoljubi nisu u stanju oduprijeti se neizmjerno nadmoćnijem protivniku.
Druga mogućnost je da je cijela ta domoljubna retorika zapravo čista laž, te da je nacionalizam – iako sav pršti od navodne ljubavi za svoj narod – zapravo opasna, mrziteljska, rušilačka ideologija koja ne mari ni za kakvu kulturu, koja je neprijateljski nastrojena prema svim plodovima duha, pa čak i prema onima u koje se zaklinje.
Još je davne 1972. godine mudri Joakim Marušić u jednom intervjuu upozoravao na pogubnu prirodu nacionalizma: “Kao duhovno inferioran fenomen (točnije rečeno kao najava nižeg duhovnog modela), nacionalizam, po pravilu, ne pomaže vlastitoj naciji i njenoj kulturi. On sužava registar pojmova i kategorija. Uvodi i nameće mnoge tabu kategorije u književnosti, u umjetnosti, u filozofiji. Nacionalizam sužava emocionalni doseg čovjekovog osjećaja prema stvarnim vrijednostima vlastite nacionalne kulture i oduzima mu mogućnost da ih objektivno mjeri. Povijest oduvijek pokazuje da su svi nacionalizmi bili kulturno restriktivni, da su bili ometajući faktor kulturnog progresa”. Ili, što reče Miljenko Smoje nekoliko godina kasnije: “Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija”. Banalnost i totalitarizam nespojivi su sa čuvanjem nasljeđa, njegovanjem tradicije i brigom za vrijednosti, kulturne, povijesne, duhovne, intelektualne. Nacionalizam je njihov zakleti neprijatelj.
Iako se kunu u hrvatsku tradiciju, nacionalistima je do kulturne baštine stalo kao do lanjskog snijega. Jedino što njih zanima je očuvanje jedne druge baštine, one koja je stvorena devedesetih godina. Zato se toliko brinu o očuvanju zločinačkog nasljeđa, o kontinuitetu ratnohuškačke retorike i ideoloških planova koji su nekad ciljali na stvaranje “Velike Hrvatske”, a danas se zadovoljavaju i nešto manjim “hrvatskim svijetom”, odnosno "ujedinjenju svih hrvatskih zemalja u jedinstvenu državu". Nacionalistima je više stalo do Gotovininih i Markačevih zlodela, nego do svih umjetničkih dijela iz prošlosti dalmatinske/hrvatske kulture zajedno. Što se njih tiče, važno je samo sačuvati velikohrvatsko ideološko zanovijetanje u netaknutom stanju, a sve ostalo može mirno propasti.
Comments