Najveća prosječna plaća u 2016. godini na prostoru bivše Jugoslavije, iznosila je 1.045 € i isplatila se u Sloveniji, dok su najmanja prosječna primanja, od svega 380 €, imali zaposleni na Kosovu i Makedoniji, navedeno je u analizi agencije „Anadolija“, koju prenosi RTCG. Kako je prenijela agencija, a objavila Radio-televizija Crne Gore, prosječna plaća u Crnoj Gori iznosila je 500 €, dok su, prema podacima za studeni, prosječna primanja u Hrvatskoj iznosila 780 €, u Bosni i Hercegovini 430 €, a u Makedoniji 380 €. Prosečna plaća za BiH i Makedoniju utvrđena je prema posljednjim službenim podacima objavljenim za listopad 2016.
Prosječna plaća u Dalmaciji iznosi svega 55% prosjeka za Republiku Hrvatsku, što je još strašnije, jer Hrvatska ni u SFR Jugoslaviji nikada nije bila lider po plaćama, dok je tadašnja zajednica općina Dalmacije bila u rangu tadašnje SR Slovenije. Stupanj propasti najbolje ilustra podatak Državnog Zavoda za statistiku, koji govori da je plaća u Zadru 2%, a Dubrovniku 15% iznad državnog prosjeka, dok, s druge strane, Obrovac bilježi svega 30% državnog prosjeka, a nešto malo bolji su Knin, Drniš i Vrgorac koi su između 40 i 65% državnog prosjeka.
O malim seoskim općinama u Zagori, Bukovici i Ravnim Kotarina zbilja ne želimo ovaj put – premučno je. Te tri JLS bile su 1981. godine između 24 i 31% iznad prosjeka tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske.
Jedan od koordinatora DDF-a, Vedran Bralić, podsjetio je na ekonomske pokazatelje iz perioda SFRJ, kada je Dalmacija imala regionalni status kroz zajednicu općina. Na primer, broj zaposlenih u Dalmaciji 1981. godine, bio je 48% iznad tadašnjeg republičkog prosjeka, dok je broj zaposlenih radnika u proizvodnom sektoru bio veći čak za 89%(!) posto veći nego na razini cijele SR Hrvatske. Split, Zadar, Dubrovnik, Šibenik i Sinj, ali i Imotski, Obrovac i Benkovac bili su tik uz slovenske gradove Ljubljanu, Maribor, Celje, Velenje i Kopar, dodao je on.
Prosječna zarada Imoćana te 1981. godine, bila je 71% iznad republičkog prosjeka, Zadrana 68%, Splićana 57, Dubrovčana 60% ili Šibenčana 61%. Bile su odlične godine za Dalmaciju. Godine u kojima su građene škole, vrtići, tvornice, hoteli, odmarališta, stambeni objekti, bolnice...
Odgovor na pitanje kako se stiglo do današnjeg totalnog kraha naš sugovornik vidi u ukidanju zajednice općina (regionalnih tvorevina koje su imali ovlasti u razvoju i izgradnji regije) i bjesomučna centralizacija Republike Hrvatske. Ta bjesomučna centralizacija vidljiva je u činjenici da samo 1% zarade JLS ostaje njoj, a sve ostalo odlazi u Zagreb, s druge strane Zagreb je sebi proptupravno prigrabio područje nekadašnje općine Sesvete koje bi prema Zakonu o lokalnoj (regionalnoj) samouprave trebale biti zaseban grad i treće, Zagreb koji privređuje manje od Dalmacije ima veći proračun od svih JLS u Dalmaciji kumulativno.
Regionalizacija Hrvatske kroz deset zajednica općina kakve smo imali od 1974. do 1990. omogućila je Dalmaciji da bude na nivou Slovenije posebno kada su u pitanju osobni dohoci i elementarni uvjeti standarda građana. Suštinska karakteristika regionalizacije SR Hrvatske bila je omogućavanje razvoja. Zajednice općina su primali prijedloge o razvoju pojedine općine i odobravali te razvojne projekte. Danas se sve odvija preko korumpiranih vlasti na lokalnoj razini, ili preko ministara koji ne mare za lokalne problem. Regionalizacijom Hrvatske Dalmacija danas, da nije bilo svih pljački koje su pratile Tuđmanovo ukidanje regija, sigurno I dalje bila na nivou Slovenije.
I kasnije, svi koji su posljednih 30ak godina bili na vlasti, svi su praktično zadržali tu liniju postupanja prema Dalmaciji. Uništena je privreda, a svi materijalni resursi namjerno su devastirani. Kada bi razvojna politika bila vođena u Dalmaciji i u interesu građana Dalmacije, regija bi napredovala daleko brže, značajno podižući standard građana.
Bralić nas upozorava da je 4/5 Republike Hrvatske ekonomski devastirano, dok je, s druge strane, područje Zapadnog Balkana bolje od Hrvatske, uključujući čak i Bosnu i Hercegovinu koja je funkcionalno najranjivija država u Europi. To dokazuju i najnoviji podaci eurostata koji Hrvatsku smještaju na 27., dakle predposljednje mjesto, od svih država EU28 i na 48. od 52. države Europe. Sjetimo se da je 1990. Republika Hrvatska bila 6. ekonomski najjača država u Europi s BDP-om od 23.650,00 USD per capita.
Republika Slovenija je bila za stopu ispred Dalmacije, a danas ima prosečnu plaću radnika od 1.014 €, dok u Dalmaciji iznosi svega 340€. Slovenija je, koliko-toliko, svoju privredu prilagodila suvremenim tijekovima, dok Dalmacija, kao u ostalom cijela Republika Hrvatska i dalje ne može naći svoj pravac razvoja koji bi bio zasnovan na jakoj poljoprivredi i prerađivačkim kapacitetima, novim tehnologijama i prirodnim resursima. Sve hrvatske vlade od 1990. na ovamo kao da nemaju strategije ekonomskog, društvenog, tehnološkog i drugog razvoja. Zanimljivo, kada bi vlade imale strategiju razvoja onda bi se velikim dijelom ulagalo u Dalmaciju, otvarala bi se u Dalmaciji nova radna mjesta i Dalmacija bi počela napredovati.
Umjesto toga, imate bjesomučnu metropolizaciju (razoj jednog centra na uštrb svih ostalih JLS), tajkunizaciju, poklanjanje zemlje po političkoj protekciji, poklanjanje resursa po političkoj protekciji, seobu naroda iz BiH u Dalmaciju i iz Dalmacije na zapad Europe, te planirano uništavanje najljepšeg bisera na Mediteranu – Dalmacije. Bralić upozorava da je uvjet nad uvjetima autonomija Dalmacije prema načelima autonomije Vojvodine prema Ustavu iz 1974. kako bi potpuno neovisno raspolagala svojim sredstvima, ali da je za to neophodno rekonstruiranje građanske svijesti u Dalmaciji i državne vlasti, gdje bi Republika Hrvatska morala pretvoriti u državu pet autonomnih regija (Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorsko-goranska i Slavonija) kojima bi se državnim institucijama prenijele samo one nadležnosti koje su opće bitne državu, dok bi se regijama ostavile sve nadležnosti u kreiranju javnih politika, posebno ekonomske politike.
Bralić upozorava da su tri glavna resursa Dalmacije – prirodne ljepote, prirodna bogatstva i škrto ali plodno tlo – stavljeni u funkciju lažnih državnih interesa, od čega Dalmacija ima samo katastrofalnu štetu. Očito je da u Republici Hrvatskoj nositelji političke vlasti razmišljaju da je lakše danas od Dalmacije uzeti dvije kune, nego sutra pet. Zbog te kratkovidnosti zadnjih 30ak godina ne rješava se ništa u pogledu statusa Dalmacije, regije iz koje se najviše iseljava, a mediji o tome ni riječi.
Comentários