Za svakog ozbiljnog čitatelja naslov ovog članka je deprimirajući. Ali, tvrditi suprotno bio bi mnogo veći grijeh. Uostalom, on je samo zajednički nazivnik obeshrabrujućih vijesti koje svakodnevno čitamo u ovdašnjim novinama. Pitanje je samo znaju li građani Dalmacije šta ih zaista čeka, ako ne promijene svoje političko, ali i opće ljudsko ponašanje? Znaju li građani Dalmacije koji vlak još čekaju i da na kolosjeku propale tranzicije više nitko ne stoji. Svima bi trebalo biti jasno da je taj vlak odavno prošao i da se više neće vraćati. Otišao je a da to mnogi nisu ni primijetili.
Taj tranzicijski vlak trebalo nas je, kako nas je hrvatska oligarhija i misionari brutalnog kapitalizma uvjeravali, odvesti u bolju budućnost. A vratio nas je nekoliko stoljeća unazad. Za razliku od političara, ekonomisti tvrde kako narod u Dalmaciji živi kao pedesetih godina predprošlog stoljeća. Sve što je ostalo kao stečevina nekadašnje austrijske autonomne pokrajine pa jugoslovenske regije, sva imovina koju su stoljećima stvarali njeni radnici i stručnjaci, sve je to razgrabljeno, opljačkano ili rasprodano. Tisuće tvornica I komercijalnih tvrtki otišle su na onaj svijet u tišini, bez pogreba. Kupovali su ih politički bliski mediokriteti s vrećama bezvrijednih certifikata, skorojevići koji nisu imali ni pameti ni para, niti su imali pojma o novim tehnologijama. Agencije za privatizaciju, po prirodi stvari možda najkorumpiranije institucije uz javnu upravu I pravosuđe, pravili su se da ništa ne primjećuju. Kao da se sve događalo negdje drugdje.
Tako su propale najelitnije firme, desetine tisuća radnika ostale su bez posla, bez mirovina i zdravstvenog osiguranja. Splitski Konstrukor prije rata spadao je među dvadeset najvećih građevinskih firmi u svijetu. Danas su njeni kapaciteti desetkovani, firma nema više nikakvog ozbiljnijeg ugleda, a njeni preostali radnici istjeruju svoja prava na sudovima tražeći da dobiju ono što su zaradili.
Vlada RH nije nimalo sretna što je većinski vlasnik ovog nekadašnjeg giganta član HDZa, jer ne zna šta će i gdje će s njim. Opljačkana firma nema ni prebijene pare, pa je moguću radničku pobunu Vlada utišala njihovim slanjem dijela radnika u mirovinu. “Gladni smo”, uzvikivale su uplakane bivše radnice konfekcije Uzor iz Splita, koje su prije četiri godine ostale bez posla nakon pokrenutog stečaja, a ovih dana, kao i radnici Konstruktora traže pravdu na sudu.
Uključiš televizor, otvoriš dnevne novine i shvatiš da je pola Dalmacije gladno. U “izvještaju o situaciji”, koji svaki građanin može sastaviti čitajući novine, stoji da je industrijska proizvodnja na koljenima, da je poljoprivreda pred kolapsom, da nikad nije bilo manje zaposlenih i nikad više nezaposlenih i umirovljenika, da se broj gladnih približava polovini ukupnog stanovništva regije, da barem 70% mladih studiraju zato da bi posao mogli potražiti izvan granica RH i da kruha ima još samo u “državnoj službi”, a u koju se možeš zaposliti samo seksom s članom HDZa.
Ovdje je sve trulo i propalo, od željezničkih pruga i vlakova, do cesta, gradskog prometa, zastarjele tehnologije i ono malo tvornica koje su na izdisaju. Metaforički rečeno, današnja Dalmacija je rupa do rupe. Očevinu smo, kao što je rečeno, profućkali, a svoje i tuđe pare potrošili. Dolazi vrijeme vraćanja. Država, županije, općine, gradovi, firme i građani – svi su u minusu. RH trenutno duguje oko 50 milijardi €. Stručnjaci smatraju, stoji u “izvještaju o situaciji”, da je Dalmacija, zbog neodgovornog ponašanja Vlade RH, odnosno HDZa, već pala u dužničko ropstvo i da će sva akumulacija odlaziti na otplatu kredita. Spašavajući vlastitu kožu, vlasti posežu za novim zaduživanjem.
Nameće se pitanje: zašto narod mirno promatra srljanje u vlastitu propast? “Jer, narod, kojemu je dovoljno kruha i igara, pipa po vlastitom izmetu.”, kaže jedan ekonomist.
Gaseći sve učestalije požare socijalnog nezadovoljstva, Vlada se petlja i tamo gdje joj nije mjesto i obećava ono što ne može učiniti. „Vlada nije dužna otvarati nove tvornice, već da stvara uvjete za njihovo otvaranje.“, ponavljaju često neoliberalističku mantru nesposobni ministri financija i gospodasrtva. Ali, umjesto da stvore uvjere za otvaranje tvornica, svaka je vlada – ova ili ona, najčešće HDZova – svojim oportunizmom, klijentelizmom i korumpiranošću stvorila uvjete za pljačku svega postojećeg i beskrupulozno bogaćenje pripadnika političke elite. Pokradena su i nestala ogromna materijalna sredstva, uključujući i novac, ali se do traga nikada nije došlo (iako bi se moglo da se željelo), jer nekolicina vlastodržaca drži u strahu sve koje ta misterija previše interesira. “Nećete mirno spavati. Pod istragom ste svi koji ste se nelegalno obogatili. Na nama je da novac koji ste uzeli građanima vratimo natrag.” Ovu poruku je, izrekao Slavko Linić, ministar financija u Vladi Hrvatske, koji je iz te vlade morao otići zbog korupcije.
U Dalmaciji, kao ni u ostatku RH, nema nekog velikog političkog autoriteta koji bi se založio za iskorijenjivanje korupcije, a koji bi po tom pitanju postigao istinski uspjeh. A teško da će je i biti, jer je DDF, unatoč želji, još uvijek premali da se uhvati u koštac s vrućim krompirom. Tako će jednog dana cijela ta priča završiti kao i priča o lustraciji, koja je izgubila svaki smisao. Na sceni ostaju kapitalizam, kapital i dvije kaste – ekstremno bogati koji su se obogatili na privatizacijskog pljački i ratnom profiterstvu 90ih i ekstremno siromašni.
Prije dvije godine svjetski milioneri su strahovali za svoju imovinu zbog globalnog nezadovoljstva mladih ljudi bez perspektive, ali kako ništa konkretno nije urađeno kako bi se teret krize prebacio i na one “kojima se prosipa sa svih strana”, bogataši su shvatili da je povika na njih bila samo verbalna. “Ono čemu danas prisustvujemo je period žetve koju sprovode kapitalističko-desne političke snage. Era socijalne države, kakvu još možemo naći u nordijskim državama, je gotova ili joj je kraj sasvim blizu. Trenutno je u Europi na djelu poništavanje socijalne države i poraz sindikalnog pokreta”, kaže norveški sociolog Asbjorn Wahl.
Norveška je za Dalmaciju bajka, njena razvijenost i njeni socijalni fondovi su nemjerljivo veći. Ne znamo što bi šjor Wahl rekao kad bi čuo kako u Dalmaciji svaki drugi stanovnik živi od dva eura dnevno. Ostao nam je još samo onaj vlak koji vozi u socijalnu borbu za pravedno društvo čija je okosnica devolucija RH na pet autonomih regija, što uključuje i fiskalnu decentralizaciju. No, nitko ne zna hoće li taj vlak ikad stići, pa se i oko tog kolosjeka okuplja sve manje putnika. Uglavnom entuzijasti koji žele živjeti dostojanstveno od svoga rada u svojoj Dalmaciji.
Comments