Svi smo u jednom trenutku djetinjstva čuli pokoju bajku, priču ili pjesmicu. Njima su nas zabavljali i vrlo često uspavljivali roditelji, bake i djedovi. Te priče i pjesmice često su bile poput malih horor priča, a mi bismo vrlo brzo usnuli tužni, uz koju puštenu suzu
Sjetimo se popularne pjesme Zeko i potočić. Koliko vas, nemojte sad guglati ili provjeravati YouTube, zna ili se sjeća završetka te pjesme? Tko li je izdržao budan ili bez suza i urlanja iz petnih žila do kraja pjesme kako bi poslušao sve stihove? Većina nas je već u prvome dijelu pjesme naslutila tragičnu sudbinu zeca koji je po cičoj zimi umro žedan, gladan i smrznut. No kraj je zapravo vrlo sretan i optimističan, a zec ipak veselo dočeka toplije vrijeme i žuboreći potočić. E sad, sposobnost koncentracije u djece znatno je manja nego u odraslih, pa bi većinu toliko šokirao početak da kraj ne bi ni dočekali. Zaspali bismo premoreni od suza ili urnebesno tužni pokriveni poplunom preko glave, sretni što smo na toplome.
Jesu li vam pričali priču Djevojčica sa šibicama? Evo ovoga trena mi se steže oko srca i grla kada se sjetim te zastrašujuće i tužne priče. Em curica doslovce bosa hoda snijegom pokrivenim ulicama, em mora prodavati šibice kako bi zaradila za koru kruha, da bi se na kraju sama pokušavala njima ugrijati dok drugi veselo trče svojim obiteljima u topao dom. Ma užas… I to se priča djeci, a već i nas odrasle prođu trnci kada se sjetimo da takva djeca doista postoje i da su takve sudbine nažalost česta pojava koje ili nismo svjesni ili je ciljano izbjegavamo, štiteći sami sebe u prividnom balonu neprekidnog blagostanja i sreće.
Druge bajke, poput Snjeguljice i sedam patuljaka, Pepeljuge, Uspavane ljepotice i Alise u zemlji čudesa, nisu ništa bolje. Barem ne u svojim originalnim verzijama. Da, tijekom stoljeća dobar je dio priča prošao znatne promjene kako bi se djeci ipak vratio osmijeh na lica, da pripovjedačima vjera u ljude ne bi bila uništena te da svi zajedno ne bismo s gorčinom dočekali kraj priče.
Tako je, primjerice, u originalu Snjeguljice kraljica brutalno kažnjena na pomalo uvrnut način – osuđena je plesati u užarenim željeznim crvenim cipelama dok ne padne mrtva. Pepeljuga u originalu, odnosno u starijim verzijama priče, nije nezasluženo tragičan lik iz bajke. Naime, ona je ubila svoju prvu maćehu kako bi njezin otac oženio domaćicu. Cura se prevarila ne znajući da ova sa sobom dovodi kćeri i da će joj tim činom budućnost biti pepeljasto siva.
Čak dvadeset pet posto odraslih svoju djecu ne izlaže bajkama ili pjesmicama dok ne napune barem pet godina, jer ih ne žele traumatizirati ili zato što im te priče na prvi pogled ne izgledaju kao nešto iz čega klinci mogu izvući zdrave i konstruktivne zaključke, odnosno lekcije. To je apsolutna i neopisivo velika greška! Onoga trenutka kada smo djecu počeli štititi od stvarnosti života, kada smo ih prestali učiti što je dobro, a što loše, počeli smo stvarati generaciju, da, usuđujem se to reći, polurazmaženih, nekulturnih i za život nespremnih zombija. To je činjenica.
Vi i vaše dijete možda (nadam se) niste takvi, ali pogledajte roditelje i djecu oko vas. Broj problematičnih slučajeva djece i obitelji znatno je porastao, a nije točno da se prije uvijek imalo više vremena ili da se uvijek bolje živjelo i više imalo. Djecom se treba baviti, igrati se s njima, kuhati zajedno ili crtati, rezati ukrase za blagdane, čitati im i pjevati, ukazivati na dobro i loše, na sve aspekte života. Tako i jedino tako će izrasti u funkcionalne i sposobne članove društva, otprilike poput vas ili još bolji. Meni je, a još ni nemam (zasad) vlastite djece, dosta ovih new age gluposti oko odgoja – kao da želimo trčati u civilizaciju nesposobnih.
Priče i bajke pokazuju djeci kako treba rješavati probleme. Iz njih se uči malene, ali i podsjeća nas odrasle što je dobro, a što loše te kako i kada djelovati u većini situacija. Jasno podijeljeni dijelovi priča, koji ponekad zvuče krajnje banalno, pisani jednostavnim jezikom (što je i cilj) vuku jasnu poveznicu s našim životima, snovima ili tjeskobama. Nije poenta dijete preplašiti, već mu pokazati da se svaki problem uz malo truda i volje može riješiti.
Bajke, pa čak i priča o djevojčici sa šibicama, u sigurnosti i toplini uče nas da se grozne i loše stvari mogu dogoditi svakome. Život je pun izazova svih oblika, i to je dobro, a djecu se ovako uči kako da se s njima nose, jača se njihova emotivna sposobnost i snaga.
Pripovijetke razvijaju dječju maštu. Ne morate im pričati samo one klasične – knjižare i knjižnice prepune su novih i modernih priča. Ako se vama osobno neka priča ne sviđa jer smatrate da ne prikazuje prave vrijednosti, to ne znači da djetetu upravo tu priču ne trebate čitati. Dapače, pročitajte je i potom razgovarajte s klincem – tako im jačate kritičko i apstraktno razmišljanje te produbljujete međusobni odnos.
Naravno da djetetu od dvije ili tri godine nećete pričati brutalnu priču prepunu spominjanja krvi i odsječenih udova. Djeca spremno upijaju svaku vašu riječ, pa i mali stimulans igra veliku ulogu u njihovoj mašti. Vi kao roditelj na kraju odlučite, ali i poslušajte što vam dijete govori – često će reći ili pokazati kada im je priča prestrašna. Bajke ne morate pričati samo uvečer. Da su nama pjevali pjesmicu o zeki i potočiću tijekom dana, sigurno bismo se sjećali sretnoga završetka.
Commenti