Piše: Petra Ivanišević
Javnost će razotkriti simulante samim time što će se prihvatiti kontrole javnih službi, odnosno onoga što političari rade. No, političari mogu ovu aktivnost iskoristiti za povećanje rejtinga.
To je i prirodno, jer političari nisu imali za cilj dati konkretne recepte za terapeutski zahvat o tijeku našeg društvenog života. Do sada, u Dalmaciji je pod vodstvom DDF-a održan samo prvi dio "konzilija" na kojem je dijagnosticiran buket akutnih i kroničnih društveno-psihičkih bolesti. Pacijenti – „sijamski blizanci", koji se zovu Društvo, Država i Izgubljeni identitet – zasad jedino priznati kao subjekti terapije.
Prve želje u vezi sa shemom liječenja bit će uskoro javno objavljene. No, o tom po tom.
Bilo bi dobro kada bi pacijenti pristali barem čuti njihovu dijagnozu. U slučaju društva, takva nada postoji. Ali… što je s– državom? Tko zna? Ipak, predsjednici države i vlade su obratili pažnju na inicijativu "DDF". Oni o njoj raspravljaju, za razliku od Društva.
Glavna prijetnja razvoju procesa javnog dijaloga, kojeg želi pokrenuti DDF, mogu biti pokušaji iskorištavanja istog u političkim manipulacijama nadolazeće predizborne kampanje. Čudi kako politički tehnolozi koji služe "režimu" i "oporbi" nisu poručili svojim nalogodavcima neka pošalju telegrame čestitke sudionicima okruglog stola.
No, ozbiljno govoreći, dobro je što političari imaju takta (nedostatak svijesti!?) ne blatiti se ovim skorim događajem. Ili, možda, u tome osjećaju prijetnju za sebe, jer je zapravo djelovanje "DDF-a" političko. Rad koji će se odvijati, a koji će, ako Bog da, postati trajno aktivan, predstavljat će ništa drugo nego razvoj politika u svim sferama društvenog života u reintegriranoj Dalmaciji.
Taj posao je iznuđen, jer ga zapravo ne rade ni režim ni opozicija. Politički rad zamjenjuju sudjelovanjem u, za svakodnivni život, bitnim načinima simuliranja političkog djelovanja. Javni areopag razotkrio je simulante, a da to nije ni postavio kao cilj – samim time što se prihvatio javnog posla, što političari ne vole. Ali simulanti mogu pokušati iskoristiti ovu aktivnost za povećanje vlastitih ocjena.
Negdje u ovoj petlji već vreba posve nešto što bi moglo iskočiti i objaviti kako upravo njegova stranka gorljivo podržava i dijeli načela uređenja društvenog života razvijena tijekom socijalnog dijaloga. To nešto neće moći pjevati solo, jer će mu se pridružiti čelnici drugih stranaka i "neovisni" kandidati. Nemoguće im je zabraniti tako govoriti.
Političkim manipulatorima moguće je suprotstaviti se na dva načina: 1. mekim - prejudiciranim izjašnjavanjem o nedopustivosti korištenja imena skupine DDF i njegovih dokumenata u izbornoj kampanji (ali, ako je stranka Pametno Marijane Puljak, koja je BTW dobila 2,5 mil Kn za svoje osnivanje, prvi program DDF-a potpisala kao svoj – jer na političke programe ne postoje autorska prava kako zabraniti korištenje tuđih dokumenata u predizbornoj kampanji?); 2. strogi – razviti norme i načela građanske lustracije i objaviti popis osoba koje nemaju moralno pravo na vlast.
Prvi lustracijski kriterij trebao bi biti formalni: na natječaje se ne mogu javljati sve osobe koje su bile ili jesu predsjednici države ili vlade, župani, gradonačelnici/načelnici općina, članovi predstavničkih i izvršnih tijela bilo na državnoj, bilo na lokalnoj razini, Hrvatskog sabora i lokalnih skupština, pročelnici uprava... kao odgovorne za sadašnje stanje u državi. Prijedlog građanske lustracije nije tolerantan, ali je učinkovit. Lako postoje i učinkovitiji.
Posebno je vrijeme kada se društvu iskreno kaže kako se načini formiranja kvalitetne vlasti kroz primjenu općeg neposrednog biračkog prava iscrpljuju – nigdje na svijetu ne biraju se najsavjesniji, najpametniji i najradišniji ljudi. Građanska većina birača često je manje kompetentna od progresivne manjine. Takva izjava nije politički korektna u tradicionalnom smislu političke korektnosti. Ali trebaju li moralni autoriteti biti tolerantni i politički korektni? Moraju li ponavljati iste moralizatorske floskule koje političari izbacuju, a kojih se zapravo ne drže?
Povijest je odigrala lošu šalu s Dalmacijom. Počeli smo graditi našu regiju u vrijeme kada je doba klasičnih država bilo gotovo na izmaku. Svijet se kreće prema distribuiranim državama, kada, primjerice, iz jedne države možete dobiti obrazovne usluge na daljinu, u drugoj možete odabrati sustav plaćanja, a u trećoj zdravstveno osiguranje. Reprodukcija i razvoj nacionalnog i regionalnog identiteta bolji je u javnosti nego u državi, još od vremena Julija Bajamontija.
Tako je uvijek bilo s Dalmacijom, tako je i danas. Ne volimo povijest. Ne želimo ništa naučiti od nje! Cool, neka nas onda našoj povijesti uče neonacistički sadisti. Ne sviđa nam se činjenica što je S.I. Brays svoje divne pjesme pisao na dalmatskom jeziku. Ništa zato – revač čija su ustašoidni happeninzi zabranjeni svugdje u Europi će imati koncert na Poljudu!
Ne sviđa nam se kako se službeni Zagreb odnosi prema Dalmaciji – trebali bi se pridružiti DDF-u kako bi to promijenili, ali nećemo – jer oni previše govore istinu i čine nas nervoznima jer nam otvaraju oči!
Dalmaciji, pa tako i DDF-u Republlika Hrvatska nije ni prijatelj ni partner, već stalna okupacijska prepreka. Dalmatinskom društvu su uskraćene zakonske mogućnosti da to stanje promijeni na izborima. Čak i netko treći svojim glasovima ne prihvati zakone koji direktno rade na štetu Dalmacije, a koji će biti radikalno dotrajala kopija sadašnjeg, ni tada ne bi bilo šanse za transformaciju države.
Dalmacija je inače zemlja čije stanovništvo napola čine deklasificirani elementi, inače ovisni o patronatu – sociolozi to nazivaju "visokim pragom paternalističkih osjećaja", nije sposobna stvoriti moderan sustav moći. Rekreirati neofeudalnu državu, čija je glavna značajka da je vlast izvor bogatstva, sigurnosti, društvenog statusa – ljudskog dostojanstva općenito. To je, nažalost, volja javne većine, barem onih koji izlaze na izbore.
U međuvremenu, svijet je već zaronio u kibernetsko doba. Pojavljuju se nove tehnološke platforme za vršenje moći – digitalni uređaji i mreže. U Dalmaciji bliskoj Kataloniji odavno je uveden način fiksiranja državljanstva – kartica s čipom koja omogućuje putovanje po državama EU, radi kao karta u gradskom prijevozu, omogućuje sudjelovanje na izborima putem interneta, to je i osobna iskaznica i vozačka dozvola, a i zdravstvena iskaznica. Takav sustav imaju sve nordijske države, Irska, države Beneluxa, Francuska, Njemačka, čak i Estonija i Ukrajina. Nama još vlakovi od Splita do Pule voze 30 sati.
Republika Hrvatska, a prvenstveno Dalmacija, zbog ustaštva uvezenog početkom 1990. iz Hercegovine i Slavonije beznadno zaostaje u društvenom, tehnološkom i kulturnom smislu za zemljama na koje bi se trebala ugledati. Sustizanje kasno, možda ne bude i prekasno.
Stoga moramo ići ravno naprijed. Izravni put je put vraćanje identitetu uz društveno-tehnološke inovacije. Digitalne platforme za obnašanje vlasti samo su primjer inovativnosti u odnosu građana i države. Prijedlozi inovacija razvijaju se i za druge vrste društvenih odnosa i mogu ih prihvatiti društvena manjina, a većina odlučuje na izborima. Društveni napredak kroz povijest čovječanstva bio je talac konzervativizma, ali stanje u kojem se nalazi Dalmacija ne dopušta nam takav luksuz.
Na našim sjevernim granicama ponovno se spušta zavjesa, a sa zapada se nazire mesijansko carstvo kojemu je Dalmacija jedini mogući objekt mentalnog širenja. Većina radno sposobnih građana želi otići iz zemlje, a vlast i političari s jedne strane i građani s druge ne shvaćaju kako su za to odgovorni. U takvim okolnostima očekuje se gotovo društveno čudo od inicijative DDF i nacionalnog dijaloga koji je ona pokrenula, ali čuda su prerogativ moćnika. Materijalna posljedica javnog dijaloga trebala bi biti tehnološka karta – trasa ubrzanog društvenog kretanja.
Za organizaciju rada DDF-a bilo bi moguće koristiti nove tehnologije kolektivnog odlučivanja – interakcije u dinamičkim mrežama, koja postaje sve raširenija među javnim organizacijama. Posebnost ove tehnologije je da u grupi koja funkcionira kao dinamična mreža ne postoje hijerarhijsko-liderski odnosi, već horizontalni partnerski odnosi, ali zakon to ne dopušta. Zakon želi znati tko je predsjednik, tko su podpredsjednici, a tko tajnici i ne znam tko već ne.
Političkim manipulatorima koji proces dijaloga žele iskoristiti u svoje izborne svrhe ne trebaju partnerstva. Oni nastoje akumulirati političke dividende, koristeći platformu dijaloga kao pozadinu za vlastite govore – kao političku tehnologiju, jednom riječju. Stoga je ideja o dinamičkoj mreži zakonski napuštena, nadajmo se ne u potpunosti. Kao rezultat toga, razgovor je ispao trom i ne baš konkretan.
Interes za sudjelovanje u DDF-u trebali bi imati svi. Zalažući se za razvoj civilnog društva pred davateljima sredstava, ne mogu se pohvaliti stvarnim rezultatima, jer laži koji se šire o ovoj hvale vrijednoj inicijativi, veliki broj rušenja i hakiranja mreža, te nepovjerenje ljudi jer su „svi isti“ dovelo je do ovpga. Ali, pravo javno autoritativno kretanje odozdo prema gore, mora pokazati uključenost što većeg broja građana, ali tako da se ne pokaže ideološka nesposobnost.
Stoga su na sudjelovanje u radu inicijative DDF pozvani svi nositelji inovativnih znanja u mnogim područjima suvremenih društvenih i tehnoloških znanosti, kako se sadržajna letvica ne bi podizala. Nije važno što su njihovi koncepti vrlo traženi u inozemstvu. Iz nekog razloga nema predstavnika mladih i ekoloških pokreta, alternativnih sindikata. No, respektabilnosti inicijative dokazana je političkim ogovaranjem.
Osjećajući sadržajnost, u inicijativi sudjeluju samo aktivno deklarirane osobe koje žele Dalmaciji donijeti boljitak. Ova situacija se može i treba ispraviti samo podučavanjem Dalmatinaca stvarnoj povijesti Dalmacije kako bi se revidirana povijest jednom za svagda stavila ad acta, ali i podučavanjem drugih stvari bitnih za Dalmaciju..
Konačno: ideja kako DDF može biti platforma za izvlačenje Dalmacije iz 151 godinu duge političke, ekonomske i socijalne krize (nametnute iz Zagreba) nije loša. Glavni zadatak dalmatinskog dijaloga je razvoj nacrta teksta inovativnog Ustava Dalmacije. Sadašnji ne odgovara uvjetima društvene egzistencije i vanjskim okolnostima u kojima se zemlja nalazi.
Ustavni proces može dovesti do očuvanja neofeudalnih društvenih odnosa. Potreban je građanski ustavni proces temeljen na Povelji slobodnog čovjeka. Iako danas nema legalnih načina za donešenjem modernog i kvalitetnog Ustava. Glavna stvar je stvoriti njegov potpuni tekst.
Bit će vrlo koristan u trenutku nadolazeće dalmatinske katarze.
Kommentarer