Piše: Meri Laurentis
Neovisno o tome što je Kerum jednom rekao kako je protiv toga da se njegovi sinovi vjenčaju sa Srpkinjom, ili za drugog muškarca, to ipak smatraju „manjim zlom“ nego da im se kćerka uda za crnca ili Azijata, makar bili iste vjere...
„Pitao tako jednoga vrli pitalac neki, a tko je taj, što je taj da prostiš, gdje li je taj, odakle je, kuda je, taj rasizam rijetki? A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Rasizam da prostiš, u jednoj regiji imade, i priprost i blentav da prostiš, i nesvjestan i svjestan, i k tomu još da prostiš, prisutan do boli.“
Ovakvo unakažen legendarni „Zapis o Zemlji“ Maka Dizdara, nažalost ima smisla, sviđalo se to nekom ili ne. Tematika je domaći, ali ipak uvezeni rasizam. Izraz 'domaći' ovdje se odnosi na to što je prisutan u Dalmaciji, ali uvezeni, jer ga prije stampeda Hercegovaca na Dalmaciju ovdje nije bilo. Možda se neko zapita, otkud sad rasizam u našim krajevima, kad smo navikli uglavnom na šovinizam i klasični nacional-fašizam. To je logično pitanje, jer se priča o klero-nacionalizmu i šovinizmu, bilo vjersko-religijskom ili državnom, vrti već desetljećima. Da bi se odgovorilo na ovo, nužno je podsjetiti kako rasizam ima više značenja, više različitih manifestacija i moguće je biti rasista sasvim nesvjesno. Usput, šovinizam u sebi nosi elemente rasizma.
Jedan od bezbroj povoda za ovu temu, su doseljenici u Dalmaciju, uz prateću reakciju lokalnog i uvezenog stanovništva na sve to. Kako je poznato, u dijelu dalmatinske javnosti traje podjela na one koji su za dolazak migranata i izbjeglica u Dalmaciju i na one koji su protiv. Za su originalni, fetivi Dalmatini i Dalmatinci, dok su protiv oni koji su se ‘80. i ‘90. spustili s hercegovačkih i srednjebosanskih brada na more, uz male iznimke. A još uvijek traje i negodovanje zbog naseljavanja katolika iz Hercegovine i Srednje Bosne, ne radi njih samih, već zbog mutnih načina njihove kupovine zemljišta, nekretnina i korumpiranost onih koji omogućuju sve te prodaje, bilo da se radi o fiktivnim agencijama za nekretnine ili gradskim/općinskim dužnosnicima koji bi za solidan novčani iznos prodali i vlastitu mater. U tome je najspornija nejasnoća oko zaštićenog javnog dobra. Uzurpirali su, morsko dobro, planine, rijeke, jezera... i na njima izgradili svoje ružne kućerde.
Ipak, veliki dio domaće javnosti i takozvanih običnih građana najmanje se bavi ovom stranom doseljavanja Hercegovaca ili prolaskom migranata i izbjeglica kroz dalmatinsku zemlju, a više njihovim izgledom, jezikom, običajima i ponašanjem. Ono što bi trebalo biti sporno u vezi s Hercegovcima je to kako imaju veze uglavnom s protuzakonitom kupnjom kvalitetnih zemljišnih parcela, protuzakonitim aktivnostima zbog kojih niti jedan nije završio u zatvoru, stavljanjem istih u grunt na nelegalan način, nasilnim prisvajanjem tuđih nekretnina, dok je skoro sve ostalo sporedno. Ali građani se ne bave nejasnim poslovnim projektima, niti čudnim „ekonomskim“ strategijama, iako indirektna tematska veza postoji.
Rasizam i renesansa
Domaći nacional-šovinizam, kao na relaciji Hrvati-Dalmatini ili regional-šovinizam na relaciji Zagorci-Dalmatini, Slavonci-Dalmatini može se usporediti s relacijom Srbi-Bošnjaci, ili Albanci-Srbi, ili Hrvati-Bošnjaci, Bošnjaci-Srbi, Srbi-Hrvati, može se proširiti s dodavanjem Crnogoraca, Slovenaca i Makedonaca, što može imati geografsko državnu osnovicu, kao recimo Bosanci -Slovenci ili Slovenci-Hrvati. Zbog simbioze između etničke pripadnosti i one religijske, pojave se i vjerski pojmovi šovinističkog usmjerenja jednih na druge. Svi pobrojani se povremeno, kako svjesno tako i nesvjesno, rasistički odnose prema Romima i Dalmatinima, bilo gdje na Balkanu. No, ima još jedan način ispoljavanja rasizma.
Neovisno o tome koliko su “tradicionalne obitelji”, poput obitelji Željka Keruma i sestre mu Nevenke, protiv toga da se njihovi sinovi vjenčaju sa Srpkinjom, ili, ne daj bože, za drugog muškarca, ipak to smatraju „manjim zlom“ nego da im se kćerka uda za crnca ili Azijata, makar bili iste vjere. Naravno postoje izuzeci, niti sve obitelju tako osjećaju niti tako misle, ali riječ je ovdje o društveno dominantnoj filozofiji malograđanske kulture koja je za vrijeme socijalizma postala dominantna. Nije čak bitno ni je li većina tako misli ili se ponaša, pošto dežurni osjećaj može dominirati čak i onda kada nije većinski prisutan u mislima ljudi neke sredine.
Kroz viceve rasizam postaje „simpatičan,“ pa se preuzima u masama kao nešto šarmantno i narodno. Njime je prikazano kako se takozvana međuetnička, međuvjerska ili međunacionalna tolerancija ograničava, moguće više nesvjesno, samo na domaće etno pojmove. To već spada u takozvani kulturološki rasizam, pri čemu nije samo boja kože upitna, nego i nečiji stil odijevanja te drugačiji način života u odnosu na konkretno podneblje. Toga ima, naravno, svuda po svijetu, ne samo u Dalmaciji. Problem nastaje kada oni koji spadaju u kategoriju domaćeg kulturološkog rasizma, sebe ne vide kao takve, nego vide kao negativce samo one rasiste koji su protiv njih. Jer, smatra se kako je dovoljno 'voljeti' same sebe, i to je to, drugi kao da ne postoje. Vrlo sličan odnos je postojao na području nekadašnje SFRJ.
Čuvena formula bratstva i jedinstva bila je svedena samo na populacije, narodnosti, manjine i društvene klase koje su živjele unutar granica Jugoslavije. Svi ostali su bili eventualno „dragi gosti,“ a već znamo i za popularnu izreku – „svakoga gosta tri dana dosta.“ Bilo je doduše u Jugoslaviji studenata iz država članica pokreta nesvrstanih, Crnaca, Azijata, Indijaca i Arapa, ali nikad u tolikom broju ili dovoljnom vremenskom periodu kako bi se većina lokalaca navikla na njih. Zbog toga je valjda netko jednom rekao kako se niti jedan jugoslavenski grad, pa ni Beograd, osim dalmatinskih ne mogu smatrati svjetskim metropolama dokle god im na skoro svakom kantunu zgrade ne bude po jedan Crnac koji svira saksofon. Zašto je Dalmacija tu izdvojena, jer je to rečeno početkom ‘80. kada je Dalmacija bila kozmopolitska sredina.
Nego, pogledajmo još jedan stari primjer nesvjesnog domaćeg rasizma, istaknut u ovom stihu: „Ljudoždere iz Amazone doveo je na Marjan.“
Nije nam ovdje važan stih pjesme. Nije bitan ni stav autora, nego to što je slobodno prenio ono što mnogi došljaci u Split misle, a se usuđuju se reći javno. Dakle, sebe smatraju „kulturnim Europejcima“, vjerojatno jer je RH članica EU, koji su kao prisiljeni gledati kako se „niže rase ljudoždera“ s drugog kontinenta šetaju po Splitu koje su opet sinonim za kulturnu Europu u ovom slučaju. Možda bi se u priču o Aziji uklopio i slavni general HV, koji je predvodio pokolje u Gruborima i Varivodama. Naime, taj je general, držeći govor, u toliko prežvakanom narativu o „povampirenim četnicima“, pored ostalog spomenuo kako su Srbi poslavenizirani Turci koji su dolaze iz Azije, ne bi li podsjetio vojsku kako se oni „bore i za kontinent“, a ne samo za hrvatstvo. Za današnji vremenski period, otvoreni rasizam ove vrste, posebno je izražen u zagrebačkom dnevniku Večernji list. Uredništvo ovih novina ni ne krije svoje navodne strahove od genetskog miješanja Hrvata s populacijama koje nisu iz Europe, posebno sirijskim, iračkim, afganistanskim ili afričkim izbjeglicama i emigrantima.
Zanimljivo, ovdje treba pronaći razliku u odnosu na kulturološku ksenofobiju u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi te Rusiji. Naime, ljudi svih rasa svijeta danas žive širom Zapada i većeg dijela Istoka. Tamo se s vremenom skoro iskorijenio rasizam po vanjskom izgledu: boji kože, fizionomiji lica i tijela. Iako takav rasizam i dalje postoji, tamošnja netrpeljivost se više odnosi na drugačiji način života u odnosu na općeprihvaćeni kapitalistički ili materijalistički. Zato u pojedinim državama Istoka i Zapada raste netrpeljivost prema muslimanima. Ne preziru ih samo desničari i neupućeni građani zato što su muslimani, ili što mnogi od njih nisu bijelci, nego zato što drugačije žive, imaju drugačiji kodeks organizacije dnevnog življenja i ponašanja. Arapi, Crnci, Azijati i Turci na Zapadu su prihvaćeni, najviše u onoj mjeri u kojoj se utope u imitacije stila življenja i ponašanja, koji je prekopiran širom Europe. To podrazumijeva život na kreditne kartice, slične automobile, slično odijevanje, slično ponašanje, obilježavanje Noći vještica, Valentinova i Božića, obavezno cuganje vikendom, slične psovke, slična glazba, slični vicevi, slična vrsta klubova, obožavanje kompjutera itd..
U isto vrijeme, u Dalmaciji raste i ova vrsta netrpeljivosti, a da pritom nije iskorijenjen ni rasizam takozvane stare škole (prema izgledu) koja je u Dalmaciju ušla ‘80. godina XX. stoljeća. No, nije ni to problem. Problem su oni koji su politički dovedeni u Dalmaciju s ciljem njenog uništenja i pohrvaćenja. Zato se osjeti napetost između odanosti Dalmaciji kao zemlji i svjetonazora temeljenog na business-patriotizmu s druge strane.
Djeca su vojska najjača
Sada se možemo podsjetiti jednog starog vica, i to iz vremena pokreta nesvrstanih.
To je ono kada se negdje u afričkoj džungli srušio diplomatski avion s Reaganom, Gorbačovom i Milkom Planinc. Svi su preživjeli pad aviona, ali su ih zarobili pripadnici nekog kanibalističkog plemena domorodaca koji su ih htjeli skuhati i pojesti. Poglavica plemena im je dao mogućnost da se izvuku tako što će se predstaviti, pa ako impresioniraju poglavicu, neće biti pojedeni. Najprije se predstavio Reagan, ali poglavica nije čuo za Ameriku, pa su ga bacili u kazan. Potom se predstavi Gorbačov s istim rezultatom, te i njega bace u kazan. Onda je Planinc pomislila: “Ako urođenici nisu čuli za Reagana i Gorbačova, oda će i mene pojesti. Ipak je spomenula riječ Jugoslavija, na šta je poglavica reagirao radosno, uzviknuvši kako njegov brat studira u Splitu, i kako sluša Magazin.
Ovaj vic se direktno nastavlja na onaj stih o tome je Jugoslavija bila u savezu sa zemljama “divljaka” koji jedu ljude. Vic je naravno bio popularan prije 1980., dakle prije sadizma i pokolja koji su ispali gori i od samog kanibalizma, ali ovaj put među Europljanima.
U vezi s miksom vjerskih predrasuda u kombinaciji s rasnim, zgodno se prisjetiti slučaja iz Zadra od prije nekih desetak godina. Tada je u katedralu tijekom misne službe, ušao tamnoputi momak, libanonskog porijekla, otvorio svoju bibliju na arapskom jeziku i pismu, i počeo čitati. Prisutni su pomislili da se radi o Arapu muslimanu koji je došao provocirati, pa su ga izbacili, jer im je teško bilo shvatiti kako postoje Arapi katolici, i kako postoje biblije na arapskom jeziku.
Što se tiče azijskog kontinenta, sjetimo se povremene verbalne, u nekoliko slučajeva i fizičke netrpeljivosti prema Kinezima koji su dolazili u Dalmaciju. Neki od Kineza su ovdje ostali, mnogi su otišli negdje drugo, a neki su se vjenčali s lokalcima. Bilo je pljuvanja i psovanja prema onim Kinezima koji su dobili, iznajmili ili kupili neke poslovne prostore u i oko Splita, Dubrovnika, Zadra, Šibenika, naravno od strane Hercegovaca koji su pikirali na te prostore . Čim ljubomora nastupi, šovinizam se odlično nakalemi na to.
Prošle godine je u Splitu, jedna ekstremno desničarska udruga organizirala predavanje pod nazivom “Prijeti li nam opasnost od najezde Arapa?”. Građane su na predavanje pozivali s radija i lokalnih televizija, a bio je i oglas u Slobodnoj Dalmaciji. Gost predavač bio je Ljubo Mikulić. I naziv predavanja i predavač i lokacija, dovoljno govore o čemu se ovdje radilo, uz podsjećanje kako je ovakav cirkus imao veze sa predstojećim parlamentarnim izborima.
Evo za kraj friškog primjera domaćeg rasizma koji se neizbježno s tupavosti nekih današnjih roditelja, prenio na tupavost njihove djece.
Novinsko izvješće kaže sljedeće: „Splitski aktivist V.B. (45) pretučen je u svome stanu zbog rasistički potaknutog nasilja. Muškarac je napadnut jer je na društvenim mrežama napisao kako pivo nije dio dalmatinske tradicije i kulture. Aktivistu je napao bivši član inicijative DDF s kojim je ostvarivao zajedničku suradnju. Bit napada je u tome što se aktivist predstavlja kao ‘Dalmatin’ (?), a napadač kao Hrvat.“
Ni ovakve pojave nisu nove. I za vrijeme Jugoslavije događala su se slična šikaniranja pripadnika dalmatske nacionalnosti do te mjere da je ista proglašena nepostojećom. Ipak, tabuizacija ovakvih događaja bilo je nekad jače. To dokazuje i onaj upitnik pored nacionalnosti Dalmatin koji je stavljen pod navodnike. Ali također, u odnosu na to famozno – nekad, danas se napadači na pripadnike drugih nacionalnih zajednica ne zatvaraju, pa su rasisti dobili prostor za djelovanje.
Radi lakšeg podsjećanja koliko su ti ‘branitelji’ bjelačke rase i hrvatstva dvolični, treba samo vidjeti rijeke, livade i planine diljem Dalmacije. Smeće, plastične vrećice, plastične boce, građevinski materijal nalaze se svuda oko nas. Uglavnom su ih tu ostavili domaći rasisti i genetički čistunci. Ukoliko se ispostavi kako će naše rijeke, jezera, mora, obalu, šume, zelenilo, općenito prirodu, doseljeni crnci i muslimani više čuvati od Hercegovaca koji su političkim dolaskom potisnuli Dalmatine, i ukoliko će jednog dana sve to očistiti, onda nije teško zaključiti tko ima više pravo na Dalmaciju. Možda bi i oni bacali smeće svuda, to još ne znamo. Ali eto, treba sačekati pa vidjeti. Ostaviti dovoljno vremena da uvezeni, ali ipak domaći rasisti, i oni svjesni i oni nesvjesni, skupa s arogantnim šovinistima, nacionalistima i patetičnim šatro patriotima, prestanu bacati smeće po prirodi oko njih, ne bi li pokazali afroazijskim doseljenicima i prolaznicima kako „vole“ ono za šta kažu da brane.
Comments