piše: Livija Marini
Svih ovih godina upoznala sam, razgovarala, sastala se s brojnim osobama koje, s punim pravom, možemo smatrati dalmatinskom intelektualnom elitom. Pored svih drugih, pozitivnih dojmova, uočila sam da je jedna stvar nepromjenljiva – međusobno nerazumijevanje.
Nisam uvijek sigurna je li riječ samo o različitim pogledima na to kako Dalmacija treba izgledati i tko bi je trebao voditi, ali više nemam dilemu kako vojvođanski intelektualci, od kojih se velika većina odavno povukla s javne scene, prave iste greške koje zamijeraju stranci koje ima kakvu-takvu afirmativnu politiku prema obrani Dalmacije - Dalmatinska Akcija. Jednako kako je ta bivša stranka uspjela u nekoliko navrata zbuniti najavama hoće li ili ne podržati Deklaraciju o Dalmaciji, te hoće li je uopće i biti, tako su profesori, politolozi, novinari, povjesničari i ostali s kojima sam se susretala, uspjeli zbuniti i mene.
Konkretno, kada je o Deklaraciji o Dalmaciji riječ, svima je jasno kako je njen osnovni problem – isuviše blag, „umiven“ i lepršav sadržaj. Postoje mnoge stvari na koje je bilo potrebno jasnije i oštrije ukazati. Znamo i to da je Dalmatinska Akcija napravila nekoliko pogrešaka time što, pokušavajući umiriti napade iz Zagreba, uvijek napravi jedan korak naprijed dva natrag, kao što je to bio slučaj s povlačenjem, pa vraćanjem rečenice: „…autonomija Dalmacije je povijesno i prirodno pravo njenih građana...“ Znamo i to kako nisu svi zadovoljni time kako je Mira Lorger, nakon puštanja iz kazamata u Lori i okončanja namještenog sudskog procesa za postavljanje bombe u prostorije stranke vodila Dalmatinsku Akciju zbog činjenice da je za koalicijsku partnericu imala Seminu Lončar. Znamo i to kako nismo svi, kao Dalmatini/Dalmatinci, dovoljno naučili na vlastitim greškama, jer da jesmo, ne bismo danas imali situaciju da slušamo kako se razne grupe javno oglašavaju i bez ustručavanja pričaju kako je regionalizacija i decentralizacija, ustvari, razbijanje RH. Znamo i da „nesporazum“ građana Dalmacije i Zagreba nije u silaznoj putanji samo od nedavno, već od lažiranih izbora za Dalmatinski Sabor 1871.
Sve to znamo. Ali, nisam uspjela shvatiti koji bi bio definitivni pravac djelovanja dalmatinske intelektualne elite. Zato prave istu grešku koju zamjeraju prodalmatinskim inicijativama DDF i Dalmatinski Klub na njihovom angažmanu za bolji život u, nekada zvanoj, Zlatnoj regiji. Nema pravca, jer još uvijek nema pravog dogovora i nema zajedničkog djelovanja vojvođanskih intelektualaca s prodalmatinskim opcijama. Ukoliko je najozbiljnija akcija koja se može ponuditi ona koja podrazumijeva kritiku dosadašnjeg rada županijskih čelnika, onda je to siromašna akcija. Ona je najlakša, jer je najlakše pronaći, sjesti i zapisati sve njihove pogreške koje su napravljene u prošlosti, ali je neproduktivna. Imamo li bolju političku alternativu u Dalmaciji?
Imamo - zove se DDF, no ako je nemamo, a zbog čega se intelektalna elita povukla, zašto se ne organizira sama i zajedničkim djelovanjem pokuša pridobiti povjerenje građana Dalmacije? Zbog čega kritizirati ponašanje inicijativa i stranaka koje u javnosti izlaze s razjedinjenim i nejasnim stavovima po pitanju jednog krajnje blagog dokumenta, a i sami, kada je potrebno da se govori na tribinama o Dalmaciji, ne znate bi li prihvatili poziv ili ne, zbog starih međusobnih sukoba, sujete ili nečeg trećeg? Nemojte da se vaša akcija u postojećem stanju, poput HDZ-ove „iskrene“ borbe protiv korupcije, svede samo na beskrajno šamaranje iz Bruxellesa zbog Zakona o lokalnoj samoupravi koje krši sve europske pravne norme kje je RH ratificirala. Sve dok je samo to ponuda, neće biti rezultata. Jer, protivnici Dalmacije se okupljaju jedni oko drugih.
A Dalmatini/Dalmatinci? Razumijete li u opće o čemu se ovdje radi ili ste totalno pali pod fašistoidni utjecaj?
Comments