Ovih dana, povodom stote godišnjice Rimskih ugovora kojima je Kraljevina SHS protuzakonito predala Italiji dijelove Dalmacije, iako ta regija još nije bila dio države južnih Slavena, mi Dalmatini i Dalmatinci promišljamo povijesna iskustva u današnjim regionalnim previranjima. Hrvatska nacionalna država povezala je nekoliko slavenskih etničkih grupa srodnih po slavenskom porijeklu, jeziku i zajedničkom iskustvu objekata imperijalne hegemonije, među kojima ne spada ona dalmatska. Hrvatski državno-nacionalni projekt gradio se 16 desetljeća pod raznim režimima i u osjetljivoj ravnoteži prekidanoj ratovima ciljajući na okupaciju Dalmacije. Samo u dvadesetom stoljeću bilo je na prostoru Dalmacije tri veća rata, odnsono tri ciklusa etničkih čišćenja i genocida, koji su 90ih gotovo doveli do istrebljenja dalmatske nacionalnosti.
U perspektivi moderne svjetske i globalne povijesti, jugoistočna periferija Europe može se metodološki posve opravdano zanemariti i tako dati više prostora drugima, ne samo zapadnim regijama i narodima, jer na Balkanu od starogrčkih filozofa i atenske demokracije naovamo ništa svjetski značajno nije postignuto. Osim u Dalmaciji. Lekcije o zajedničkoj državi južnih Slavena koju bi svaki ambiciozniji kurikulum svjetske povijesti ipak trebao osuditi, nalaze se enklave neslavenskih naroda – Albanaca i Dalmatina. Radi se naime o tome kako su se ti mali narodi, posebno Dalmatini, gaženi sa svih strana čudom, u jednom trenutku, uspio modernizirati i izvući se iz inferiornosti pred civiliziranim svijetom a potom, opet sve uglavnom zajedničkim snagama antidalmatinske koalicije, tragično upropastiti.
Kamo sreće da su time pouke s balkanskih prostora iscrpljene, jer nove su lekcije u pripremi. Restrukturiranje hrvatske države uvijek se događalo u širem kontekstu turbulentnih promjena svjetskih poredaka. Kako ovaj sadašnji svijet nije više isti onaj s kraja Hladnog rata tako proces stvaranja novih država na prostoru Balkana nije gotov. Dalmatski narod tu priliku ne smije propustiti. Vojvođani i Dalmatini još nisu dobili svoju državu iako imaju talenta za prepoznavanje svojih pravih povijesnih prilika za slobodu i razvoj.
Kao rezultat 90ih godina XX. stoljeća, Dalmacija je oglodana do kosti, njeno bogatstvo opljačkano, a stanovništvo nasiljno raseljeno. Od Hrvata Europu trajno boli glava dok čine masovne zločine nad svima onima koji se ne slažu s njihovom agendom – stvaranja Velike Hrvatske. Toj tvorevini stvorenoj na etničkim čišćenjima ne smetaju njihovi zločini, jer za njih uvijek nađu opravdanje. Etničko čišćenje Dalmatina koštalo je 1,500 ljudskih života, ne računajući daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih. Uz to je najmanje 50,000 Dalmatina istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističke elite s ciljem stvaranja homogene Velike Hrvatske.
Uzorci genocida nad Dalmatinima nije bio spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitet Hrvata. Radi se o planiranom i sustavnom etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad Dalmacijom kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanom metodom etnocentričnih i klerikalno-sektaške nacionalističke ideologije i državnog projekta HDZa.
Republika Hrvatska neće iznenada propasti usred kaotičnog kolapsa neoliberalizma zbog svojih defekata i erupcije ekstremnog siromaštva koju neoliberalistička diktatura ubrzava. Nego će biti uništena kroz krizu pljačke Dalmacije za potrebe mafijaških poslova u Slavoniji, Zagrebu i Hercegovini; uništit će je svi oni koji imaju autoritarne ambicije i priželjkuju da ostane ovakav sustav lokalne samouprave. Etno-sektaške nacionalističke stranke uništavaju cijelu jednu civilizaciju koja je području socijalističke Jugoslavije donijeli pismenost i tehničko-tehnološki razvoj. Rastrgali su društveno tkivo regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi. Republika Hrvatska se u svome fašizmu prikazala kao uskrsnuće srednjovjekovnog etničkog kraljevstva. U zbilji je ta nacija hibridna tvorevina falsificirane povijesti. Takva nacija nikad tu prije nije bila niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimom iz II. svjetskog rata. U RH se tako 90ih ponovila povijest II. svjetskog rata ubijanjem i protjerivanjem svog nehrvatkog življa. Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest.
Etno-konfesionalno homogenizirana umjetno stvorena hrvatska nacija nastala je na tribalnoj i sektaškoj mržnji, zločinu i privatizacijskog pljački ogromnog bogatstva i resursa koje su stvorili milijun Dalmatina i Dalmatinaca kao društveno vlasništvo da bi se preselilo u ruke nekolicine domaćih i stranih kriminalaca. Nikakve smislene tranzicije tu nikad nije ni bilo, ali se zato nova države iscrpljivala u falsificiranju kolektivnog identiteta. Hrvati konstruirali su novi nacionalni identitet uglavnom negativni, negirajući tako realne identitete svojih regija.
Franjo Tuđman je ustpostavio najcentraliziraniju državu na području od Atlantika do Urala. Nakon sveopće privatizacijske pljačke i deindustrijalizacije, osiromašena RH je nastavila stenjati pod teretom glomazne birokracije, preglomaznih vojski, državnih religija i klerikalne parazitske kaste a napose novih do koštane srži korumpiranih vlastodržaca bez vjere, morala i ideologije. Uz njih su i ratni veterani kojih je sveukupni broj od nekoliko desetaka tisuća koji su ratovali 90ih narastao na 550,000, a koje je RH podmazala izdašnim mirovinama da budu na usluzi antidalmatinskoj propagandi. Ne treba zaboraviti opterećujuće proračunske stavke vezane uz etabliranje vjerske indoktrinacije u javnim školama, financiranje državnih televizijskih kuća kao propagandne mašinerije, plaćanje iz revizionističkih „istraživanja“ povijesti, izmišljanje nove lingvistike, izgradnja kolosalnih bogomolja i vjerskih simbola, podizanje spomenika Franje Tuđmana, gradnja hodočasničkih centara, rezidencija vjerskih autoriteta i slični ekonomski neisplativi i neproduktivni projekti.
Jedina smetnja ovoj provincijalnoj tribalno-klerikalnoj idili je istina. Posthumna vitalnost Dalmacije i njezina trajna vrijednost kao lekcije iz povijesti, ima više uzroka među kojima se može izdvojiti slijedeće: ona je zanimljivo povijesno iskustvo, trajna i važna lekcija iz povijesti za onog tko želi nešto objektivno naučiti; ona je društvena, generacijska i dijasporska kultura sjećanja; ona je simbol drukčijeg svjetonazora i opozicijskog stava u odnosu na frustriranu RH koja je nastala poslije nje. Ta ruina koja se ne zna izvući iz eksplozivnog fašistoidnog otpada koji prijeti svima i svakome, tako da načela koje je usvojila i promiče pokazuju sve neambicioznsoti. RH život produžuje samo nacionalni identitet negativne konstrukcije. Ali kako je RH Dalmaciji strano tijelo, tako hrvatski neofašisti uništavaju sve oko sebe u svijetu mitova i samodopadnih fantazija i ne mogu živjeti bez ekstremnih kultova. Pomiriti se s istinom ne mogu jer bi time prestali biti to što jesu. Ako se pomire s istinom, mogli bi doći do spoznaje da su mogli sačuvati dostojanstvo, spasiti ono najbolje.
Termin kroatizacija postao je do danas globalni koncept koji označava iracionalnu prepreku političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i fiskalnoj regionalizaciji i decentralizaciji. Europa se plaši kroatizacije pa svako malo upozorava RH na promjenu koncepta lokalne samouprave. No, RH to nikako ne čini. Dok se RH i onako na očigled sviju raspada, političke vođe to ne žele vidjeti i gomila nesposobne, a podobne u uredima javne uprave i lokalne samouprave kao svojevrsne uhljebničke bazene.
Živ je taj strah RH. Obzirom da je uspješna nacionalna država ipak nešto ozbiljnije i ambicioznije od međunarodnog sporta kojim se i ničim drugim pozitivnim Tuđmanova R. Hrvatska do danas pročula po svijetu, neki pametniji državnici upozoravaju na opasnost od gušenja regija, posebno Dalmacije. Tako poglavar svjetskog rimokatolicizma papa Frane, putuje po svijetu i propovijeda o prijetećoj „tragedije kroatizacije“ pozivajući EU i SAD da se rigidne centralizacije upirući prst u RH. Zapadne su demokracije ipak nekako odavno shvatili kako centralizacija nije dobra po njih, pa su se sve države svaka na svoj način regionalizirale i decentraizirale.
Izvorno, klerofašizam je regresivna ideologija. Sve je te standarde hrvatski etnoklerikalni nacionalizam multiplicirao i time samog sebe učinio antipodom Europe. Prema karakteru koji je RH pokazala od 90ih do danas, postaje jasno da možda i nije sva krivica na pogrešnim percepcijama Zapada. Krivo je čini se shvaćena i uvelike citirana povjesničarka Maria Todorova koja zamjera RH problematičnu konstrukciju lokalne samouprave kao ne-europskog, barbarskog i nasilničkog čina. Ali nije Todorova kanila braniti Dalmaciju, nego je od diskreditiranih Hrvata koji su sami sebe upropastili htjela distancirati Dalmatine kao miran europski mediteranski civilizirani narod. Naravno, i drugi stručnjaci znaju dobro što je RH napravila Dalmacii, ali čuvaju svoje karijere i ne pada im na pamet zamjeriti se europskim neofašistima okupljenima u EPP tako što će zatražiti od civiliziranu, modernu i progresivnu administrtivno-političku podjelu u RH.
U RH, nacionalizam je etnički dezintegracijski, antimoderni, regresivni i klerikalni. To se dogodilo Tuđmanovoj Hrvatskoj. Taj tvrdi etnonacionalist je imao najjaču opoziciju u Dalmaciji, to jest u najrazvijenijem dijelu R. Hrvatske, koja je mogla biti hrvatski Pijemont. Umjesto toga, Tuđman je sukreatore svoje vizije Hrvatske nacionalne države pronašao u zaostalim provincijama, Lici i Slavoniji. Uz ovaj provincijalizam išao je i klerikalizam tako da je nametnut kao „otac utemeljitelji“ ultrakonzervativni klerikalni zeloti poput Alojzija Stepinca dok je Antonio Baiamonti razapet na stup srama.
Većini koju je RH osiromašila status quo ne odgovara. S obzirom da nema ni organizirane ljevice, a Inicijativa za Dalmaciju je još uvijek preslaba, pitanje tko će i kako se izboriti za nju. Dalmacija nije prijetnja stabilnosti RH, već put prema demokratizaciji te države. Desnica ne vidi razloga zbog čega prihvatiti ta rješenja, jer dok nastoji realizirati četnički čistu Veliku Hrvatsku, sve te demokratske projekte moraju gaziti. S druge strane, sadašnja RH ne odgovara najrazvijenijim regijama. Stoga je teško objasniti Dalmatinima zbog čega financirati koruptivno-klijentelističke poslove po Slavoniji ili Istrianima, zašto plaćati održavanje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini.
Uz ovakvu lokalnu samoupravu, RH može samo sanjati o prosperitetu. RH je, zna se, zahvaljujući Dalmaciji svoj najveći prosperitet ostvarila za vrijeme SFRJ i mogla je takvom ostati samo da nije provela sramotan preustroj lokalne samouprave. Bilo kako bilo, RH je uzela su zdravo za gotovo da će županizacija i metropolizacija postojati dovijeka i da je došlo do kraja povijesti reorganizacijom lokalne samouprave za Novu Godinu 1992. No tu se zeznula. Jer je županizacija i metropolizacija stvorila jednu trajno nestabilnu, neartikuliranu smjesu koja frustrira sve njene građane. Te je unutarnja nestabilnost veća prijetnja stabilnosti od mogućeg rata.
Opasnost desničarskih udara iz Slavonije je stalna a jedini slabašni osigurači i garantori kakve-takve stabilnosti su postojeći slabašni, diskreditirani pokušaji regionalizacije i decentralizacije. Jer progresivne alternative nema a desničarska je realna i prijeti novim balkanskim pokoljima. Možda ova sadašnje korumpirana elite u Zagrebu shvati da im se isplati poniziti i pomiriti s činjenicom da u najbogatijoj regiji koja najviše izdvaja za Dražvni proračun i za lijenčine u Slavoniji – Dalmaciji imamo 40% dijece koja žive ispod razine gladi i još toliko djece beskućnika. Možda shvate da je regionalizacija i decentrlizacija, uključujući i onu fiskalnu, krajnje rješenje za izlazak iz ove situacije beznađa.
Uz postojeće sistemske defekte RH je prenaglašeno klerikalna država. Većinska državna religija je postala najvažnija nacionalna institucija, glavni čuvar novih državnih mitova i kočnice demokracije. Od faktora koji su tome pridonijeli vjerojatno je najvažnija fuzije lažnog etničkog i konfesionalnog identiteta. Ova je umjetna etnokonfesionalna fuzija išla toliko daleko da je ugušila osnovne osobne slobode i izbor građanina do apsurda da je recimo izdajnik RH svatko tko nije čistokrvni Rvat'na i rimokatolik. Jer, za samoproglašene „prave“ Hrvate, građani ateističkog svjetonazora su diskriminirani. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“ pod socijalizmom 1970ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Tuđmanom devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog „hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma“ i dalmatinstva, išle su na štetu Dalmatina koji su opravdano gubili osjećaj kršćanskog. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić
Najveći vjetski „religijski šovinizam“, onaj hrvatski još je 1970ih koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „katolička deklaracija“ iz 1970. Franjo Tuđman, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim katoličkim stanovništvom, odcijepila i osnovala državu po uzoru na Vatikan. Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Dalmatina. Po viziji Dalmacije objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi država opstala, s time da se Dalmaciji integriraju svi njeni djelovi (Od Sušaka do Ulcinja i od Palagruže do Donare) kroz multirepublički regionalni ustroj s autonomijama u SR Hrvatskoj, SR BiH i SR Crnoj Gori.
Važnu su ulogu za ovaj rastući religijski utjecaj igrao neofašistički pokret u Vatikanu. Kolapsom socijalizma, Vatikan se iz petnih žila trudio na vlast u RH dovseti religiju nacionalističkog profila i autoritativnih apetita. S aurom mučenika, moralnim kreditom i pripremljenim zamjenskim diskursima koji su ispunili „ideološku prazninu“, „Crkva u Hrvata“ postavila je na vlast etničke nacionaliste i komunističke konvertite.
Nedvojbeno je da je religija postala političkom snagom i faktorom povijesnih promjena pa čak i pokretač revolucije. Vjerski faktor je od 1970ih u javnoj sferi sve prisutniji da bi do konca stoljeća klerikalno-desničarske koalicije preuzele vlast i ozbiljno ugrozile sekularne, liberalne i lijeve snage koje su najjače uporište imale upravo u Dalmaciji. Religijski nacionalizam je u međuvremenu postao najozbiljnijim izazovom normalnoj državi. To je novi društveno-povijesni kontekst, a ne nekakav stari „stoljetni etničko-vjerski princip.
Ranije opisane glavne karakteristike fašio-nacionalizma koji se u RH pojavio krajem XX. stoljeća ukazao je na jedno posve suprotno iskustvo od zapadnoeuropskog. Recentni hrvatski etnički nacionalizam nikad nije slijedio iskustva formiranja nacija u Zapadnoj Europi od sredine 17. do danas. Teško je hrvatski etnonacionalizam prepoznati u bilo kojem od „pet putova prema modernosti“ kroz koje su uz određene sličnosti i razlike prošle svjetske nacije Čini se prema svemu tome da je jedini modernizacijski nacionalizam zapadnog tipa na ovim prostorima onaj dalmatski. Kad su neki analitičari pokušavali primijeniti teoriju etničkog konflikta Donalda Horowitza koji je istraživao uglavnom u Africi i Aziji na svjesno, plansko i maliciozno uništavanje Dalmacije od strane službene vlasti u RH, neki su se istraživači pobunili smatrajući da se ovdje neradi o međunarodnom konfliktu. Tako je V.P. Gagnon dokazivao da su Hrvati i Dalamtini moderne europske nacije. Gagnon je donekle bio u pravu ako je mislio na Hrvatsku i Dalmaciju kao povijesne regije u RH, ali kad su u pitanju konstitutivnost, jer RH kao nasljednica SFRJ i Kraljevine SHS, odnsono Kraljevine Jugoslavije nikada nije priznala dalmatsku nacionalnost.
Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoeuropskog modela, ideja devolucije RH na nekoliko povijesnoih regija šrema povijesnim granicama. 1945. godine na prvoj sjednici vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske u Splitu, Dalmaciji je od strane Vladimira Bakarića i ostalih titovih komunista obećana puna autonomija u sastavu RH, u granicama prije Rimskih ugovora. No, hrvatski nacionalisti su to izigrali na konstitutivnim sjednicama Vlade NFRJ, tako da je Dalmacija ostala bez svoje autonomije, a njen teritrij podijeljen između SRH, SRBiH i SRCG. Tako da se može reći da je nacionalizam u RH bio utjecajan i za vrijeme najrigidnijeg komunizma. Hrvatski nacionalizam bi se tako mogao kategorizirati kao etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, klerofašizam. Hrvatski nacionalizam definitivno nije nacionalizam, jer ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego uništavanju svega što nije po volji neoustašama koji stoluju u Zagrebu. To je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija vođena strastima i mitovima, bez strategije, filozofije i ideologije, bez dugoročnog plana i vizije. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zapletene u trajni konflikt.
Nacionalizam u RH nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad nije ni bilo. Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a uništavanje svega dalmatskog nije bilo neizbježno. Mlada urbana i visokoobrazovana generacija Dalmatina poznata po slobodi izražavanja, novovalnoj rock i pop glazbi i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare garde dobila priliku. Dalmacija je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje hrvatska nacija i njeni državni produkti svedeni su na farsu, pompu i kriminal.
Ukratko, Dalmacija iz zlatnog doba socijalizma, od 1963. do 1990., bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni koje smo već nazvali balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam i klerofašizam. Ta je Dalmacija u kontekstu bila jedna superiorna civilizacija na ovim prostorima: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da se uzme. Poslije SFRJ nastala je RH koja ništa ne valja, nije valjale ni u ideji ako je ikad razrađena ideja te države, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer zbog svoje fašistoidne politike i političkog kriminala gubi materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja. Dalmacija za vrijeme SFRJ kao moderna pluralistička i sekularna nacionalna regija, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni regionalni suverenitet u SRH i najviši stupanj samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Uništavanjem Dalmacije kao regije ostala je mitologizirana revizionistička povijest i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka na koncu će završiti ovako: poslije nasilne smrti Snjeguljice (Dalmacije), dvadeset frustriranih patuljaka (županije) živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji na periferiji Europe u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji, dok zla maćeha (RH) rasteže snjeguljičinu lešinu drobeći i zadnju košćicu isisavajući iz nje srž.
Σχόλια