Piše: Goran Marasović
Kakav model regionalizacije i decentralizacije može dovesti do prekida ovog fatalnog slijeda planskog i malicioznog uništavanja Dalmacije koju provodi Vlada RH u suradnji s ultradesnim opcijama već dobre 34 godine.
Podsjećam na mnogobrojne rasprave od prije dvadeset, petnaest, pa i deset godina, koje su se vodile na temu „politička i ekonomska autonomija Dalmacije“, u kojima su, iznenada probuđeni nacionalni i građanski filozofi najednom promišljali kako Republici Hrvatskoj, tobože, nije potrebna neka regionalizacija i decentralizacija, a posebno ne podjela na pet povijesnih i autonomnih regija, već samo područna samouprava – županije – što imamo od 1992. godine.
Nešto liberalniji dio intelektualne elite zaključio je kako, čak i ako postoji potreba za bilo kakvom „političkom“ autonomijom pet hrvatskih regija, onda ona treba biti isključivo u vezi s „ekonomskom“ autonomijom tih regija. Te rasprave, u velikom dijelu dalmatinske političke javnosti, tada oličene u raznim „demokratskim“ strankama sa sjedištem u Zagrebu, koje su nicale po Republici Hrvatskoj kao gljive poslije kiše, a još više uoči i nakon 2000. godine, uglavnom su se završavale s programom suprotstavljanja „ratnoj politici“ i „pljačkaškoj privatizaciji“ Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a, a prevladalo je mišljenje o dovoljnosti „ekonomske“ autonomije za hrvatske regije. S takvim stavom formirana je, na žalost i od dalmatinskih prvaka, vlada okupljena oko SDP-a. Krenulo se u „omnibus“ zakone, tj. demokratizaciju Republike Hrvatske, a napokon se počelo i javno govoriti o potrebi regionalizacije i decentralizacije. Toliko se ozbiljno mislilo kako je ta priča gotova i kako će se uskoro izglasati predloženi Zakon o regionalizaciji i decentralizaciji da su kompanije krenule u reogranizaciju svoje poslovanja prema regionalnim, a odbacile područnu (županijsku) organizaciju poslovanja.
Čak je i ovaj zakon predvidio vraćanje određenih ingerencija nekada stvarnim autonomijama, ali samo na žličicu. No, nikako se ne bi vratila domena političkih i ekonomskih odluka, čime bi, u stvari, bilo zapečaćeno Tuđmanovo nasljeđe „anschlussa“ Dalmacije. Do danas, ni političke, a još manje ekonomske autonomije nitko nije vidio, a protuzakonita okupacija Dalmacije pod čizmom klerikalno-neonacističke kriminalne organizacije – HDZ-a – traje do danas.
I opet, evo nas sa sljedećim, naizgled, ekonomskim pitanjem: kome pripadaju naftni i plinski resursi koji se nalaze unutar granica Dalmacije? Na ovom pitanju možete provjeriti svoj nacionalni i „lokal“ patriotizam: a) pripadaju Ruskoj Federaciji; b) pripadaju Republici Mađarskoj; c) pripadaju Republici Hrvatskoj; i c) pripadaju autonomnoj regiji Dalmaciji i njezinim građanima?
Poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte i plina osnovano odlukom Vlade Socijalističke Republike Hrvatske 1963. godine u Pločama pod nazivom „Kombinat nafte i plina“. Spajanjem „Naftaplina“ iz Zagreba s pločanskom tvrtkom „Kombinat nafte i plina“ mijenja se ime tvornice u „Industrija nafte“, poznatiju kao – INA. 1990. godine, Tuđman brzinom munje, kojom donosi prvi secesionistički ustav na teritoriju SFRJ, otima „INA-u“ građanima koja od zagrebačke tvrtke u društvenom vlasništvu postaje državna kompanija. Bio je jedan od nacionalnih projekata HDZ-a, koji će osigurati gorivo i profit za buduće ratove, kao i mogućnost izvlačenja sredstava članovima UO postavljanih po političkom ključu.
Preskačući sve razvojne i statistički suvisle i nesuvisle detalje, tek, kasniji energetski sporazum s Rusijom i Mađarskom, čija je glavna moneta bila baš INA, potpisan od strane Sanaderove klike vrijedit još samo neku malu beskonačnost! Tim sporazumom nekadašnje dalmatinsko poduzeće (koje je tko zna zbog čega postalo zagrebačko, pa iz poznatih razloga državno, pa zbog koruptivnih razloga) postalo je Mađarsko, odnosno Rusko. Baš kao i velika upravna zgrada u Solinu, dvije rafinerije Rijeka i Sisak), brojne benzinske postaje, ali i kompletne rezerve nafte i plina pod dalmatinskom zemljom – postaje većinsko vlasništvo MOL-a, a u stvari ruske države, jer je MOL u vlasništvu ruskog Gasproma.
Takva prodaja, jednom već ukradenog monopolskog poduzeća iz dalmatskih Ploča, kao i njezinih resursa, čak i od ekstremnih desničara biva protumačeno kao – veleizdaja. Sporazum, dakle podrazumijeva kako Ruska Federacija i Republika Mađarska imaju pravo crpiti naftu i plin ispod Dalmacije, preciznije rečeno ispod dalmatinskog dijela Jadranskog mora, bez prava na isplatu rudne rente, pa makar ona bila i minimalna od samo 3%. Srećom, istraživanje nafte i plina u dalmatinskim vodama još nije počelo, ali Ruse i Mađare ništa ne spriječava u tome. Naime, kada kopa bilo gdje u Rusiji, taj isti Gasprom plaća lokalnoj samoupravi rudnu rentu u visini od 22%. kada Gasprom crpi bilo gdje na svijetu lokalnoj samoupravi plaća rudnu rentu u visini od prosječnih 18%. U Vojvodini Gasprom plaća rudnu rentu u visini od 3%. Samo Dalmaciji, Gasprom ne bi plaćao rudnu rentu zahvaljujući lošem ugovoru kojeg je Sanaderova vlada potpisala s MOL-om.
Koordinator prodalmatinske inicijative DDF, nedavno se drznuo zatražiti dobro skrivene i automatskim puškama branjene podatke o ukupnoj količini izvađene nafte iz Republike Hrvatske, ne bi li izračunao koliko bi iznosilo tih famoznih 3% koje Rusi plaćaju Vojvodini. Mađarski manager ga je zapitao u stilu:
“Zar Vi nama ne vjerujete?”
Republika Hrvatska se pokazala kao buha na krznu velikog ruskog medvjeda.
U Dalmaciji ipak, protuzakonito, bušilice ruske kompanije dilaju po dnu najljepšeg svjetskog mora, a od raznih ekoloških organizacije upućeno je bezbroj žalbi inspekcijama, koje, naravno ostaju bez odgovora. Republika Hrvatska ne brani svoje građane, pogotovo ne građane Dalmacije, nego rusku kompaniju i interese gubernatora. Bila su dva pokušaja kako bi se ekipe stranih televizije pozabavile ovim slučajem, u dirljivoj epopeji o tzv. „istraživačkom” novinarstvu u Republici Hrvatskoj: oba puta su prilozi zaustavljeni s vrha „Carringtonke” u Zagrebu, a neke je zabranila i sama Vlada Republike Hrvatske. Ostaje, dakle, još samo cijela jedna vječnost za eksploataciju, praktički bez naknade, dalmatinski plin i nafta – s odljevom profita od oko milijardu eura godišnje. Da ponovim: 1 milijardu eura svake godine isisa se iz Dalmacije u Rusiju, što kroz regularni, prikazani profit, što kroz krađe u obećanim, a neispunjenim investicijama, što neplaćanjem rudne rente. Koliko se mostova, radnih mjesta, škola, vrtića, cesta, bolnica može napraviti sa sredstvima koja se nasilno otmu iz Dalmacije?
Najnovije vesti, prema svjedočanstvima ono nekoliko inženjera koji su ostali poslije masovnog otpuštanja iz INA-e, umjesto tankih cijevi od nekoliko ”cola”, za dosadašnju, umjerenu eksploataciju nafte iz dalmatinske zemlje, ovih su dana postavljene široke cijevi od 15 ”cola”. Iako naviknuti na bezobzirnost ruske kompanije u eksploataciji naše nafte, ova odluka i debljina cijevi zaprepastila je sve. Izgleda kako se Rusima žuri isisati dalmatinski plin i dalmatinsku naftu što prije. Ali, zašto?
Događanja u vezi s „neophodnošću” transformacije hrvatske industrije nafte i „ugoržavanja” plinovoda „Južni tok”, politička uzburkanost poslije zapljene brojnih kaseta s prilozima o ruskoj eksploataciji fosilnih goriva u dalmatinskom moru, u kojima se uočava problem ekonomskog i ekološkog uništavanja Dalmacije, ukazuje kako „prozapadna” orijentacija sadašnjih državnih vlasti nagovještava korekciju politički potpuno neodrživog stava o „europskoj strani“ hrvatske pozicije u podjeli između „prozapande“ i „pro ruske“ strane. Ne može se htjeti i dalje biti država članica Europske unije da se njezin sastavni dio – Jadransko more, a u njoj Dalmacija, odnosno dalmatinski resursi, prava ljudi, prirodna bogatstva na kojima žive, uključujući prava lokalnih samouprava – tretiraju kao devetnaestostoljetna kolonija Ruske Federacije, Republike Mađarske i Republike Hrvatske, kao zadnje karike u ovom hranidbenom lancu. Članstvo u EU, neminovno otvara pitanja potpune provedbe europskih zakona, koje RH ne provodi. Rusija sve to vidi stoga radi što želi.
Dok u dubini zgrade na zagrebačkoj Aveniji Većeslava Holjevca ulaze automobili ruskih registracijama, dotle zaduženi zagrebački i dalmatinski ruski špijuni, tzv. „biznismeni“ i „menadžeri“ na bogatim sinekurama daju izjave po televizijama i „najutjecajnijim“ medijima o bezuvjetnoj potpori Ukrajini i ukrajinskom narodu u pravednoj bori za slobodu od ruskog okupatora. U dubini zgrade INA-e pričaju drugu priču. Tamo govore kako moramo biti zahvalni Rusiji, jer osigurava ruski plin za privredu (koja ne postoji) i za domaćinstva (koje nemaju lovu za platiti ga), ali ga zato prodaje „hrvatska“ firma (koja je u većinskom vlasništvu mađarskog MOL-a koji je u vlasništvu ruskog Gasproma). Hvale oni Ruse što uplaćuje mrvice u hrvatsku poreznu blagajnu, od koje najveću korist ima Zagreb, dok Dalmacija na čijem teritoriju se viši nasilje nad prirodom – ne dobiva ništa.
Reći će netko, ako su nam i uzeli ono pod morem, nisu nam uzeli more. I evo obrata: HAZU se zalaže za legalizaciju GMO usjeva i sjemena. Zna se: neće GMO organizmi biti plasirani u Samobor ili Križevce, nego u Dalmaciju i Istru za vrijeme turističke sezone. Naravno, umjesto da se hrana s plodne slavonske zemlje svrsta u organsku i prodaje kao takva, kao, recimo, paprika iz Baranje na jedan komad u ekskluzivnim prodavaonicama po europskim gradovima, prvi usjev GMO soje ili kukuruza, zauvijek će diskvalificirati dalmatinski turizam, od kojeg živi cijela država, zbog buduće organske proizvode. Ostat ćemo samo „plava njiva koja se ne može uzorati“, da se poslužim riječima velikog S. I. Braysa iz druge polovine XX stoljeća.
Postavlja se pitanje: Kakav model regionalizacije i decentralizacije može dovesti do prekida ovog fatalnog slijeda planskog i malicioznog uništavanja Dalmacije koju provodi Vlada RH u suradnji s ultradesnim opcijama već dobre 34 godine: raskidanje energetskog sporazuma s Mađarima, povratak visoko profitabilne trgovine plinom i naftom u ruke domaće dalmatinske kompanije, u kojem parlamentu zabraniti plasiranje GMO hrane u Dalmaciju, u kojoj komori osigurati komunikaciju sa stranim kompanijama, u kakvoj to Dalmaciji.
Ubojice Dalmacije su među nama: sjede u foteljama vrhu države, u parlamentu, saborskim odborima, lamentiraju na twiterima, imaju časopise, TV stanice, dovijaju priznanja iz Dalmacije, proglašeni su najuspješnjim managerima, osnivači su tzv. „nacionalnih“ štedionica, daju intervjue u kojima nam objašnjavaju našu propast, nose ustaško znakovlje i svakog 18. XVIII. defiliraju za Vukovar.
Kada se riješimo takvih bandita, kriminalaca, parazita i podguznih muha koji sebe nazivaju uspješnima, tada će se Dalmacija riješiti svojih problema. Tada će moći biti autonomna i razvijena.
Comments