Regionalizam je politički pokret koji se suprotstavlja centralističkom ustroju nacionalnih država i zastupa preraspodjelu državne moći na regionalnu razinu, pozivajući se pritom na regionacionalne identitete. Regionalistička orijentacija iskazuje se kroz dva osnovna strateška cilja: autonomizam i transgraničnost.
Autonomizam se ne treba previše objašnjavati. Taj pojam znači autonomno djelovanje regije unutar granica suverene države. Koncept transgraničnog regionalizma, artikulira se kroz ideju Euroregija usmjeren je prema funkcionalističko-interesnom povezivanju prostora razdijeljena državnim granicama. (Istra se se prostire na području Hrvatske, Italije i Slovenije; Dalmacija se prostire na području BiH, Crne Gore i Hrvatske; Srijem se prostire na području Hrvatske i Srbije)
Ostvarivanje društvene i političke mobilizacije na regionalnoj razini, što je osim zahtijevanja većeg stupnja autonomije bitan preduvjet konkuriranja nacionalnoj političkoj organizaciji, regionalistički pokreti realiziraju pozivanjem na povijesni, zemljopisni, gospodarski i kolektivni (kulturni i regioetnički) identitet.
Regionalizam je relativno novi oblik teritorijalne autonomije u zapadnoeuropskim zemljama. On ispoljava dugu povijest napetosti u odnosima između centra i periferije, ovog puta u okviru nacionalne države. Doseg regionalne autonomije manji je od etnonacionalizma i federalizma, a veći od lokalne autonomije i funkcionalne autonomije. Tako upotpunjuje mozaik "postmoderne" nacionalne države.
Država iznutra postaje heterogenijom od dotadašnje nacionalne države. lako su jezične i kulturne različitosti, kao rasadišta regionacionalnog kolektivnog identiteta, glavni izvori perifernih zahtjeva za "osamostaljenjem" od centralne države, postoje i drugi izvori: ekonomski, pa i političko-administrativni, kojima se polaže pravo na određeni stupanj kontrole nad lokalnim i regionalnim teritorijima i njihovim resursima. Ukratko, strukturalne osnove kao i ciljevi perifernih pokreta u nacionalnim državama, osobito kada se oni intenziviraju političkim akcijama, imaju široki spektar i s vremenom prisiljavaju centralnu državu na popuštanje.
Rokkan i Urwin (1983., 141) su shematski prikazali raspon ciljeva periferije, što se može uzeti i kao okvir za razmatranje novog vala perifernih zahtjeva u Europi od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Slijedom toga, postoji osam stupnjeva (eskalacije) zahtjeva periferije u odnosu na centar:
1. označava pokrajinu unutar države bez identiteta. To je ujedno i stupanj potpune integracije u državu. (čisti centralizam)
2. zalaganje za jedinstveni karakter datog teritorija i stanovništva, pri čemu se zahtijeva očuvanje posebnih kulturnih artefakata i drugih vidljivih obilježja. (županije u RH)
3. periferni protest: zahtjevi se stavljaju na dnevni red centralnog političkog sustava. Postoji stranka koja ima veliku podršku glasača na periferiji. (IDS, DA)
4. regionalizam: očuvanje obilježja perifernog stanovništva sa stabilnom strankom koja se natječe na izborima. (Istra u RH)
5. regionalna autonomija: autonomni status za samo jednu regiju, koju valja tretirati drukčije od ostalih dijelova države; postoji stranka s jakom izbornom potporom koja se natječe na nacionalnim izborima. (regije u Italiji, regije u Francuskoj, provincije u Nizozemskoj, landovu u SWE, NOR i DEN)
6. federalizam: podjela autonomije moći između centralne vlade i svih regija; nekoliko se regionalnih stranaka natječe na nacionalnim (saveznim) izborima. (Njemačka, Brazil, Sjedinjene države, Rusija, Švicarska, Belgija, Španjolska, Kanada, Australija...)
7. konfederalizam: najveća regionalna autonomija, pri čemu centralna vlast regulira samo međuregionalne probleme.(Bivša Jugoslavija, EU)
8. odvajanje/iredentizam, što znači punu nezavisnost ili prijelaz u susjednu državu; uključuje ratove, terorizam, kao i međudržavne pregovore. (Raspad SSSR-a, raspad Jugoslavije)
Vrste i intenzitet perifernih zahtjeva u odnosu na centar mogu se, prema Connoru (1977.) i Keatingu (1988.), podijeliti u dva tipa:
1. etnonacionalizam - koji osporava legitimnost postojeće države i djeluje separatistlčki (SLO, CRO, MNE, MAC, KOS, BiH u bivšoj Jugoslaviji),
2. regionalizam - koji priznaje državu i traži unutar nje autonomiju, ali i veću raspodjelu prerogativa centralne države.(IDS, DA)
Sudeći po odgovorima država u EU 15 na periferne zahtjeve i pokrete, te institucionalnim aranžmanima koji su u međuvremenu napravljeni, novo razdoblje ne spada u poglavlje klasičnog nacionalizma i teritorijalne dezintegracije. Radi se o različitim oblicima institucionalne (prije svega teritorijalne) autonomije i široke decentralizacije: autoritet centralne države je očuvan, ali je u najvećem broju slučajeva postao fleksibilnijim.
Oblici variraju od zemlje do zemlje: ne samo obzirom na formalni ustroj države nego i s obzirom na praksu primjenjivanja ustavnih i zakonskih odredbi na relaciji centar-periferija, ali načelo je isto. Pri tome prevladava jedno pitanje: stupanj teritorijalne autonomije (perifernih) dijelova države (Lane i Ersson, 1991.). Praktično, države EU 15 pristat će na sve aranžmane autonomije i decentralizacije, osim onih koji vode u cijepanje države i nacije: na stupnjeve od četvrtog do šestog na Rokkanovoj i Urwinovoj ljestvici, teško ili samo formalistički na sedmi (konfederacija), a nikako na osmi.
Regionalizam je realtivno nova razina autonomizacije perifernih područja u zapadnoeuropskim zemljama, koje sve brže prihvaćaju i nove članice EU (prije svega Poljska), a njegova institucionalizacija stoji u izravnoj vezi s valom regionalističkih pokreta, prije svega onih na etničkoj i kvazi etničkoj osnovi. Od ranih šezdesetih godina do danas ti su pokreti doživjeli svoj uspon i pad. Najprije su, kao etnoregionalne i subregionalne stranke, dobili značajnu podršku na izborima (Škotska nacionalna stranka u Škotskoj, Volksunie u Flandriji, Rassemblement Wallon u Valoniji te Demokratski front frankofona u Bruxellesu). Najveći uspjeh imali su sredinom i krajem sedamdesetih, Međutim, poslije toga one doživljavaju izborne neuspjehe. Umjesto potpunijeg objašnjenja, navodimo zaključak jednog istraživača koji smatra da takvi pokreti i stranke, "poput drugih postindustrijskih pokreta, pate od nedostatka integrirane društvene mreže i fleksibilnog političkog programa, ograničavajući svoju sposobnost na natjecateljstvo s etabliranim političkim ustanovama, čvrsto ukorijenjenim u starijim industrijskim političkim podjelama".
Pritisak takvih gibanja urodio je polodom, prisiliviši centralne države na različite institucionalne aranžmane u smislu autonomije. I drugo, pritisci koji su sada popustili, mogu ponovo ojačati: osobito kada je u pitanju etnokulturni regionalizam, koji se zasniva na relativno trajnom kolektivnom identitetu i koji osjetljivo reagira na konjunkturna zbivanja u privredi i politici, spreman da se politički reaktivira. Zahtjevi za decentralizacijom i većom regionalnom autonomijom najviše su promjena donijeli u do tada unitarnim državama: Belgiji, Španjolskoj i, donekle, Portugalu.
Do 1980. Belgija je, kao danas Republika Hrvatska, bila ustavno definirana kao unitarna nacionalna država. Tada je donijela ustavne amandmane kojima se uvodi teritorijalna autonomija, što je bio odgovor na duboki razdor između etnojezičnih skupina, inače stupova belgijskog društva: Flamanaca i Valonaca, te zanemarive njemačke jezične skupine. Institucionalna autonomija, proizišla iz ustavnih promjena, ima sada dvije osnove: kulturne zajednice: flamansku (nizozemsku), i valonsku (francusku), te minornu germansku zajednicu, koje imaju autonomnu regionalnu upravu, te jezične regije (valonska, flamanska, briselska dvojezična i germanska).
Osim toga, gotovo sva područja javne vlasti prešla su u nadležnost regionalnih uprava. Također, članovi regionalnih upravnih tijela ne smiju biti članovi državnih tijela. Zbog svega toga danas se belgijski sustav ocjenjuje kao pseudofederalni.
U nizu zapadnoeuropskih zemalja sustav lokalne vlasti svoj ekonomski i društveni rast, ali i autonomiju treba prije svega zahvaliti periodu države blagostanja, kada je došlo do značajnog širenja upravnih struktura. Švedska i Norveška, iako tradicionalno unitarne države, imaju i tradiciju lokalne samouprave. Međutim, sedamdesetih su godina prošlog stoljeća obje države drastično smanjile broj lokalnih upravnih središta. To je opet dovelo do preobražaja manjih jedinica u velike formalne organizacije s velikim budžetima, velikim autonomnim ovlastima. Takva je decentralizacija iako organizirana odozgo, a nikako rezultat nekih pritisaka po uzoru na regionalne pokrete u Belgiji ili Španjolskoj, klasičan je primjer funkcioniranja regionalih vlasti.
Švedska ima dvadeset potpuno autonomnih regija i 290 komunalnih općina. Svaka regija u Švedskoj ima svoj parlament, svoju regionalnu vladu i guvernera koji predstavlja regiju unutra i prema vani. Regije u Švedskoj su ustrojene po principu parlamentarne demokracije, a u regionalnim parlamentima donose se zakoni koji su u njihovoj nadležnosti. Regije su nadležne za sva područja života osim za: vojsku, nacionalne vanjske poslove, monetarnu politiku, vjerske poslove i poslove kralja.
Drukčije je s južnoeuropskim državama.
Tako je Francuska, tradicionalno unitarna država, morala popustiti pod regionalnim pritiscima. Iako su pritisci počeli još pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, te je Pariz stvorio regionalna tijela za koordinaciju među departmanima i komunama, naglasak je bio više na egzekutivi, nego na lokalnoj participaciji. Tek je između 1981. i 1983. upravnom reformom ukinuta prefektura i uveden je novi sustav autonomije za regije, departmane i komune. Umjesto prefekture osnovano je izvršno tijelo, izabrano od lokalnih i regionalnih zajednica. Naravno, Francuska je i dalje ostala centralizirana država (ipak manje od RH), ali je stupanj centralne kontrole smanjen zahvaljujući pritisku s periferije. 01.01.2016. stupa na snagu novi zakon koji Francusku dodatno regionalizira. Broj regija je s 27 (22 kopnene i pet prekomorsih) pao na 18 (13 kopnenih i 5 prekomorskih), te prenio dio vladinih ovlasti na regije.
U Italiji i Španjolskoj, za razliku od Francuske, periferni pritisak rezultirao je jačanjem regionalne autonomije na račun slabljenja lokalne samouprave. Tako Italija ima 20 regija, 101 okrug i više od 8000 komuna. Komune više nemaju nikakav značaj, jer su njihove ovlasti prešle na II° - okruge, a regionalne vlada su te koje odlučivaju o gotovo cjelokupnom životu u regiji.
Za razliku od Italije, Španjolska je promijenom Ustava 1978. dopustio stvaranje autonomnih zajednica (istoznačnica autonomnim pokrajinama u bivšoj Jugoslaviji). Tako je krajem 1979., početkom 1980. Španjolska podijeljena na 17 autonomnih zajednica sa jako širokim ovlastima. Te autonomne zajednice su doslovno države u države, te je Španjolska, u biti, federacija. Kao i u Francuskoj, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj i ovdje je riječ o utjecaju od dolje prema gore.
U Grčkoj pak ne postoji teritorijalna autonomija ili regionalizam, izuzev u slučaju manastirske zajednice na poluotoku Atosu. Slično je u Italiji sa statusom Vatikana (na osnovi konkordata iz 1929. koji je ušao u ustav Italije 1948.), i San Marina. No, ono što Grčka je imala tradicionalne komunalne općine koinotites, koji se 1997. spajaju uveće općine dimoi, te se stvara 13 autonomnih regija.
U bivšim komunističkim/socijalističkim državama regionalizam je nova tema, a o tom pojmu se počelo razmišljati tek pristupom u Vijeće Europe i prihvaćanjem pravila te institucije kao i prihvaćanjem „aquis communautaire“ (pravna stečevina) EU. Najdalje je u tome otišla Poljska koja je reformirala javnu upravu, poglavito segment lokalne samouprave. Poljska je 1999. prihvatila novi ustroj administrativne podjele. Do tada je Poljska imala 49 okruga koje nisu imale nikakvih ovlasti, te su, kao i županije u RH, bile marionete u rukama, prvo poljske komunističke partije, a poslije određenih stranaka. Poljske županije nisu imale ni propračun, niti su imale pravo odlučivanje. Nakon reforme lokalne samouprave Poljska je podijeljena na 16 vojvodstava čija je egzekutiva podijeljena između vojvode i regionalne vlade, dok sejmik-a (regionalni parlament) ima jaku zakonodavnu vlast. Regionalne vlade i Sejmici imaju široke ovlasti u planiranju budžeta i vladanju vojvodstvima, a komune također imaju široke ovlasti.
Mnogi analitičari smatraju kako su se Španjolska najviše približila administrativnom ustroju autonomnih pokrajima u bivšoj Jugoslaviji, te konceptu komunalnih općina što se i danas smatra najboljim ustojem lokalne samouprave na svijetu.
Comments