piše: Livia Marini
Prava Dalmacije i drugih regija u RH u potpunosti su bez ikakvog mehanizma zaštite. Države na tlu Europe zaštitile su svoje regije od diskriminacije koje provode centralne vlade. U RH to još nije slučaj.
Vijeće Europe je usvojio niz dokumenata u borbi protiv diskriminacije regija i njenih građana na osnovu regionalnog, jezičnog, kulturološkog i drugog sličnog identiteta. Republika Hrvatska koja je postala članica Vijeća Europe 1997. godine ratifikacijom brojnih Konvencija i drugih dokumenata i na taj način na sebe preuzela obaveze u poštovanju značajnog korpusa ljudskih prava, koji uključuje i potrebu za unapređenjem položaja regija.
UN, Vijeće Europe i zaštita prava regija
Ujedinjeni narodi su, kao krovna svjetska organizacija za zaštitu mira i svih stanovnika na Zemlji, 1948. godine donijeli Opću Deklaraciju o ljudskim pravima. U njoj se između ostalog garantira pravo svake regije, zemlje, naroda i nacije na samoodređenje do otcjepljenja uključujući i otcjepljenje. 12 godina poslije, Ujedinjeni narodi donijeli su Povelju o pravu na samoodređenje naroda u svijetu kojom je dopušteno pravo zemlje, regije, naroda i nacije na samoodređenje do otcjepljenja uključujući i otcjepljenje, kako bi se odmogućio miran razlaz između jedinica jedne države među kojima vrije netrpeljivost.
Kao vodeći dokument Vijeća Europe kada je riječ o zaštiti prava regija i njenih stanovnika, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnim sloboda (Evropska konvencija) i Europska povelja o lokalnoj samoupravi (Europska povelja) imale su pionirsku i ključnu ulogu u definiranju obima prava regija te razvoja regionalizcije i decentralizacije u europskim državama. Ova prava su prvenstveno definirana kroz praksu Europskog suda za ljudska prava (Europski sud), koji je svojom bogatom praksom postavio temelje na ovom polju, ne samo na europskom, već i na međunarodnom nivou. Regionalni identitet nije izričito spomenut ni u jednom od ova dva dokumenta Europske konvencije. Međutim, Europski sud je bio prvo međunarodno tijelo koje je presudilo da kazneni zakoni kojima se zabranjuju regionalni identiteti i pravo na samoodređenje svake regije predstavljaju kršenje ljudskih prava i sloboda. Također, ovaj sud utvrdio je i povrede niza drugih prava, kada su građani određene regije bile stavljene u neravnopravan položaj.
Međunarodni dokumenti kao živi instrumenti
Na odluke Europskog suda u odnosu na regionalna identitetska pitanja presudno je utjecao stav Suda iz 1978. godine, u kome se navodi da je Europska konvencija, Europska povelja, Opća deklaracija UNa i Povelja UNa živi instrumenti koji se trebaju tumačiti u svjetlu trenutnih okolnosti te da niti jedna regija ne smije spadati pod apsolutnu dominaciju centralnih vlasti. Takav stav doveo je do sužavanja polja slobodne procjene Vlada prepuštenog državama (tzv. margin of appreciation), odnosno do harmonizacije prakse Suda u državama članicama. Novija praksa Europskog suda pokazuje da se regionalni identitet sada tretira kao osjetljivo pitanje i da je za bilo kakvu razliku u tretmanu po toj osnovi potrebno navesti posebno ozbiljne razloge kako bi se takva razlika opravdala.
To bi značilo kako Vlada Republike Hrvatske treba dostaviti Sudu opravdane razloge zašto, npr., svjesno, maliciozno i planski uništava Dalmaciju njenim teritorijalnim komadanjem na šest dijelova; zašto je diskriminira; zašto Dalmacija mora uplaćivati 65% svih sredstava državnog proračuna i još 3,5 mlrd €/godišnje za Slavoniju, a najmanje dobiva iz državnog proračuna i sl. No, kao što znamo, antidalmatinska profašistička vlast u Zagrebu to ne radi.
Pravo na poštivanje regionalnog identiteta
Pravo na poštivanje regionalnog identiteta zajamčeno je gore nabrojanim i od strane RH prihvaćenim međunarodnim aktima. Praksa Europskog suda isto tako poznaje preciznu sudsku definiciju ove materije. Isto tako, koncept regionalnog identiteta ne tumači se u sudskoj praksi široko. Od odluke Europske komisije za ljudska prava od svibnja 1976. godine, u predmetu Occitanija, Baskija i Korzika protiv Francuske, prihvaćen je stav da pravo na poštovanje regionalnog identiteta uključuje „pravo na uspostavljanje i razvoj odnosa s drugim ljudima, posebno u emocionalnom smislu, u svrhu razvoja i ispunjavanja vlastite osobnosti prema tradiciji, običajima i na jeziku regije“. Pravo na regionalni identitet, zagarantirano međunarodnim dokumentima, stoga uključuje i pravo na uspostavljanje i razvijanje odnosa s drugim ljudskim bićima na jeziku regije. U slučaju Dalmacije to bi značilo na dalmatskom jeziku.
Sve do 1981. godine, Europska Komisija za ljudska prava i Europski sud nisu utvrđivali povredu Međunarodnih dokumenata, posebno ne Europske konvencije i Europske povelje kada je riječ o regionalnom identitetu. Štoviše, propisi država članica koje su regionalne identitete smatrale kulturološkim pojmom, a zahtjeve za regionalizacijom i decentralizacijom smatrale kaznenim djelom ili prekršajem, potpadali su pod pravo slobodne procjene država članica, u koje se Sud nije mešao. Tek nakon što su Španjolska, SR Nemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo sredinom i krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća dekriminalizirale ovakve zahtjeve, stav Suda se počeo mijenjati.
Tako se presuda u predmetu Škotska protiv Ujedinjenog kraljevstva nesumnjivo treba smatrati povijesnom prekretnicom. Podnositelj predstavke tvrdio je kako kazneni zakoni u Velikoj Britaniji, koji zabranjuju pravo građana na zahtjeve za regionalizaciju i decentralizaciju, predstavljaju miješanje u pravo na regionalni identitet, zajamčeno Europskim pravnim aktima. Ovom presudom po prvi put je državama članicama zabranjena kriminalizacija takvih zahtjeva u svrhu ostvarenja punog regionalnog identiteta, ali je otvoren i niz drugih pitanja kojima bi se Europski sud trebao baviti kada je riječ o pravima regija na samoodređenje.
Europski sud je kroz svoju praksu utvrdio kako Europska konvencija jamči jednaku slobodu svim regijama na starom kontitentu. Preciznije, da sve regije na kontinentu imaju pravo na svoje identitete (tradicija, običaji, kultura, jezik, pismo, vjeroispovijest...); povijesne granice (osim ako nisu prekinute međudržavnim granicama), svoje Parlamente, vladu i guvernere; pravo na svoj Ustav, svoje zakone i samofinaciranje potpuno autonomno o centralnoj vlasti.
Nakon što je Europski sud potvrdio pravo na prava i slobode regija u iskazivanju regionalnog identiteta, a države članice Vijeća Europe započele proces dekriminalizacije prava regija i krenule u smjeru regionalizacije i decentralizacije, otvorila su se mnoga pitanja vezana za prava i slobode regija. U najširem smislu, ta pitanja bila su vezana za pravno i faktičko ostvarivanje pune ravnopravnosti s pravima i slobodama koje uživaju same države i centralne vlade. Među najvažnijim zahtjevima istaknuto je pravno reguliranje regionalnih vlada, što je i logično, imajući u vidu da iz pravno priznatog odnosa regije prema državi izvire značajan broj prava, koja su od suštinske važnosti za njihov slobodan, kvalitetan, dostojanstven, ali i praktičan život.
Prije nego što je razmatrao pitanje regionalnih vlada i korpusa prava koje pravno reguliranje takvih odnosa regija prema centralnoj državi i obrnuto sa sobom nosi, Europski sud utvrdio je povredu i nekih partikularnih prava. Primjera radi, da sudske odluke u vezi s regionalnim Ustavima ili Statutima, koje su zasnovane na Ustavu centralne države trebaju ili ne biti utvrđivane od centralnog ili regionalnog Ustavnog suda ili odoben od centralnog parlamenta. Bavio se, recimo, i nasljednim pravom na zakup nekretnina regije od strane centralne vlasti, kada je faktički utvrdio i da regije imaju pravo stopirati takvu praksu centralnih vlasti u obrani svojih zemljišta od političke odmazde iz glavnog grada. To bi konkretno značilo, da regije u imovinsko-pravnim odnosima regije prema centralnoj vlasti djeluju kao države prema drugim državama.
Pravno reguliranje prava regija obveza je država članica Vijeća Europe
U predmetu Katalonija protiv Španjolske i Bavarska protiv S.R. Njemačke, Europski sud je 1976. i 1978.. godine postupao u situaciji kada država uopće zakonski ne regulira ili loše regulira bilo koji oblik regionalizacije i decentralizacije osim centralizacije ili loše provedene provincijalizacije države. Konkretno, podnositelji predstavki smatrali su da je njihovo pravo na regionalizaciju i decentralizacije te samoodređenje, zajamčeno međunarodnim pravom, povrijeđeno usljed činjenice da oni, kao povijesne regije, nemaju nikakvu ili imaju slabu zakonom predviđenu mogućnost reguliranja svog odnosa prema centralnoj državi. Dakle, u pitanju je bila situacija kakva danas još uvijek postoji u RH.
Europski sud odlučio je utvrditi jesu li Španjolska i Njemačka propustile ispuniti obvezu osiguranja poštivanja zahtjeva na regionalizaciju i decentralizaciju podnositelja zahtjeva, putem pružanja odgovarajućeg pravnog okvira koji im omogućava da odnos regije prema državi bude priznat i zaštićen u skladu s međunarodnim pravom. Sud je utvrdio da su i španjolska i njemačka Vlada prekoračila svoje pravo slobodne procjene i propustila ispuniti svoju pozitivnu obvezu osiguranja kako bi podnositelji zahtjeva raspolagali svim pravnim okvirom koji predviđa priznanje i zaštitu prava regija i regionalnog identiteta. Shodno tome, utvrđeno je kako je došlo do povrede međunarodnog prava.
Na ovaj način, Europski sud praktično je utvrdio kako je pravno reguliranje prava regija u odnosu na državu obveza koju države članice Vijeća Europe moraju ispuniti u svakom slučaju i bez obzira na političke odnose u državi. Međutim, to ne znači da je podnositeljima zahtjeva automatski priznato pravo na otcjepljenje, budući je u ovom predmetu utvrđeno da nije došlo i do povrede tog dijela međunarodnog prava, jer to pravo i dalje spada pod pravo slobodne procjene koje je regulirano nacionalnim Ustavima država članica.
Većina europskih država je pravno regulirala pravo regija
Praksa Europskog suda svakako je osnovno polazište za države članice Vijeća Europe, koja se adekvatno treba inkorporirati i u pravni sustav RH. Iako je od presuda Katalonija protiv Španjolske i Bavarska protiv S.R. Njemačke prošlo više od četrdeset godina, Republika Hrvatska (još uvijek) nije provela zakonske reforme kojima bi se povijesnim regijama omogućilo pravo na zakonsku autonomiju regija, koja uključuje i fiskalnu autonomiju. Samim tim, Dalmaciji su (i dalje) uskraćena sva prava i obveze koje iz toga proističu, poput prava na autonomno raspolaganje vlastitim sredstvima ili pravo na raspolaganje vlastitim nekretninama kakvu imaju sve druge regije u Europi.
Do sada je 47od 48 država Europe priznalo pravo regija na regionalizaciju i decentralizaciju u različitim pravnim oblicima. Jedino je RH provela županizaciju, centralizaciju i metropolizaciju to je veliki korak unatrag u odnosu na sve druge države Europe, što ujedno znači i gospodarsko-socijalno nazadovanje.
Comments