Piše: Vesna Novak
Eto, i institucije EU su priznale ono što cijeli svijet zna, osim onih koji se prave blesavi: Dalmacija je Dalmacija. Što reče jedna prijateljica, odluku EU ni Chuck Norris ne bi mogao protumačiti drugačije.
Tako je vlast u Republici Hrvatskoj dobila još jednu šamarčinu, i to zasluženu, i to od prijateljice Ursule i prijatelja Chalresa Michela jer nije napravila raskid s Tuđmanovom politikom iz devedesetih godina. Ali i zbog toga jer odlaže s početkom provedbe regionalizacije i decentralizacije Republike Hrvatske, točnije devolucije na 5 autonomnih regija.
A nije da nije mogla, samo nije htjela. Ovdje je ključno pitanje: je li htjela i ako nije – zašto nije. Osim ono malo kampanje nakon trećesiječanjskih izbora, kada je naciji trebalo pokazati kako Republika Hrvatska može ići u drugom, boljem smjeru i kada se napokon počelo pričati o masovnim zločinima koje su učinili Hrvati nad pripadnicima drugih naroda u RH – ama baš ništa drugo nije urađeno kako bi se prikazali pravi razmjeri nevjerojatnog zločina nad Dalmatinima i Dalmatincima, koji je proizašao iz režima apartheida prema Dalmaciji. Ništa nije urađeno kako bi se pružili odgovori na pitanje kako je moguće kako je jedna država vodila politiku etničkog čišćenja Dalmatina, kako su to – u tri riječi – formulirali članovi HDZ-a, i tada snažnog HSP-a.
Hrvatska je prljavom političkom igrom 1939. osvojila Dalmaciju pa ju je u II. ratu na očigled čitavog svijeta predala Italiji da bi je nakon rata opet pripojila sebi, ne obazirući se na zasebne povijesti jednih i drugih, ali izmišljajući alternativnu povijest prema kojoj je Dalmacija ništa više do li jedna od „hrvatskih zemalja“. Politika teških kršenja ljudskih prava pokazala se tako potpuno neisplativom, a Tuđmanov režim, koji na žalost živi i danas, se na kraju XX. stoljeća koristio logikom srednjeg vijeka. Ali, zašto to i dan-danas rade oni koji su, navodno, bili protiv njegove politike?
Odluka EU zapečatila je i sve tupave ideje o podjeli Bosne i Hercegovine, koja se, eto, neće dogoditi, unatoč ovdašnjim pasioniranim kartografima, koji su – umjesto da pod stare dane slažu pasijans – crtali koliko bi zagrebački režim mogao uštrpnuti od susjedne nam države. Pa su, u alkoholnim i duhanskim parama, negdje na Jarunu u nekakvim barakama, zbrajali: “Herceg-Bosna plus bosanska Posavina plus… Hm, nije loše kad već ne može bolje… Barem dok ne ojačamo…”
Prema očekivanju, siroti Čović odmah je nakon odluke EU izašao i izjavio kako će takvo pravno tumačenje biti odličan putokaz i za Republiku Herceg-Bosnu, jer se ona “već duže vreme ne osjeća dobro u Bosni i Hercegovini”. Siguran sam kako se ni Bosna i Hercegovina ne osjeća dobro u društvu u kojem postoji netko poput Čovića. Čović lupeta s pred-predizbornom namjerom, iako mu je sasvim jasno kako je sljedeći korak – njegovo lagano nestajanje iz političkog života u BiH. Ako to još nekome treba objašnjavati, ogromna je i fundamentalna razlika između Dalmacije i tog zlog BiH entiteta: Dalmacija je bila autonomna bez obzira tko je vladao njome, a njezino stanovništvo bilo je zadnje 84 godine bilo izloženo teroru i etničkom čišćenju. Republika „Herceg-Bosna“ je par excellence pokušala bila stvorena na genocidu i etničkom čišćenju. Kao takva, ona je opasan presedan u današnjem svijetu koji počinje priznavati primat ljudskih prava nad suverenitetom država. Kao takva, ona je zaista primjer što se događa na nekom području kada nacizam pobijedi. Zato takva vivisekcija neće potrajati, jer se dobro završiti ne može.
Nema, dakle, nikakve sumnje kako će odluka EU o Dalmaciji sada pojačati glad ovdašnjih bespućijansko-memorandumskih ideologa i njihovih političkih pijuna kako bi što prije “kompenzirali” Dalmaciju za propali projekt stvaranja „Herceg-Bosne“ i njezinog pripajanja Republici Hrvatskoj. Isto tako, nema sumnje kako se to neće dogoditi i kako je to pametnima bilo jasno još prije najmanje 30 godina. Ali, pošto će o tome sve više biti riječi, na žalost nema sumnje ni u to kako se mainstream matrica ovdašnje ideologije neće pomaknuti dalje od Pavelića, Tuđmana, Bespuća, Karamarka… To je i dalje ista srednjovjekovna priča o područjima, o mitovima, o nebeskim narodima. Što opet svjedoči o tome kako svi ti velikohrvatski nacionalisti ne mrze Tuđmana zato što je klao po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, već zato što im je ukrao njihov “policy paper” i nije klao dovoljno.
Ima li Dalmacija dovoljno snage kako bi se izvukla iz tog zagrljaja patriotskih hulja i nitkova, koji su se debelo obogatili na mantri o svetoj dalmatinskoj zemlji kao vjekovno hrvatskoj, svetoj Bosni, još svetijoj Hercegovini, i svim svetima, na čiji su račun izgradili sebi dvore od zlata i čardake ni na nebu ni na zemlji? Ne, Dalmacija nema kapacitet za to, osim ono malo aktivista iz jedine prodalmatinske opcije DDF koji su spremni suočiti se s rugobom vlastite regije i nakaradnošću vlastite svijesti. To suočavanje značilo bi i konačni pronalazak vlastitog identiteta.
Riječ je o maloj državi, malom narodu, skromne povijesti i skromnih postignuća, koji je nekada bio na strani dobra a nekada na strani zla. Niti je Republika Hrvatska lider niti će to ikada biti. Kao i čitav Balkan, mi smo samo fleka na geografskoj karti koja, i kad bi nestala, gotovo nitko ne bi primijetio. U dalekom svijetu kada kažete kako ste iz Republike Hrvatske, obično upitno odgovore: “Horvatia, a part of Siberia? You are a parto f Russia?” Dakle, Hrvatska im zvuči kao Sibir, pustoš.
Zato Dalmacija ima priliku vratiti i nadopuniti svoj identitet, a Dalmatini i Dalmatinci postati bolji ljudi sada kada su i institucije EU stale uz nju.
Komentarze