25 godina nakon rata, Hrvati često slave one koji su ih slali u smrt, koji su ubijali, silovali i pljačkali. Mirovni ugovor javno orkestriran s međunarodnim političkim uglednicima, u najmanju ruku omogućio je okončanje rata, dok je profašistička ideologija i dalje živi i moćno djeluje u glavama mnogih koji sebe nazivaju Dalmatincima. A sve zahvaljujući visoko rangiranim državnim dužnosnicima i crkvi.
Kako bi se razumjelo zbog čega se u vodio rat, treba se vratiti u 1991. godinu kada su se u Karađorđevu sastali predsjednici jugoslavenskih federalnih jedinica, Franjo Tuđman iz Republike Hrvatske i Slobodan Milošević iz Srbije, i tamo se pokušali dogovoriti o podjeli Bosne i Hercegovine.
Presude izrečene od strane međunarodnog suda jedva da su iole djelovale na ideološkoj razini. Naprotiv, danas se više nego ikada uzdižu ratni zločinci. U Splitu, uzduž Vukovarske ulice nižu se murali koji uzdižu ustaške zločince, ali i oni koji šire laži o „komunističkoj povampirenoj politici“.
Hrvati i Srbi doveli su mirovni ugovor u opasnost
Zanimljivo je što Republika Hrvatska, kao najmlađa članica EU, nije odustala od podrške ratnoj agendi 90-tih godina. Premijer Plenković i predsjednik Milanović stalno se miješaju u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine. Umjesto da se bave sankcioniranjem zločinaca, Zagreb ciljano raspiruje tenzije u susjednoj zemlji.
San o uspostavi etnički čistih područja i osiguravanje prostora kontrole, Velika Hrvatska, ratni su ciljevi iz devedesetih godina, koju RH i dalje nastoji ostvariti. Politički akteri posljednjih godina stalno se radikaliziraju, tako da je rastakanje Dalmacije u punom zamahu. Članovi HDZa koriste nepostojanje jake prodalmatinske političke opcije pa retorikom mržnje i politikom blokade stalno slabe lokalne institucije u Dalmaciji i time podrivaju funkcionalnost županija.
Tim postupkom i na taj način Dalmacija je zloupotrebljena kako bi se cementiralo postojeće stanje koje šteti Dalmaciji. Stoga proces izgradnje drmokratkse države ostaje godinama izvan domašaja. Uz stalno prividno pozivanje na budućnost Republike Hrvatske, nacionalistički-klan unutar HDZa za to je nezainteresiran, politički sustav koriste mnogo više i veoma široko za vlastito bogaćenje i iskorištavanje resursa.
Prisvajanje državnih i lokalnih institucija od strane antidalmatinskih stranaka je dovršeno, korupcija je endemska, nepotizam raširen, organizirani kriminal unutar politike cvjeta, a Republika Hrvatska ekonomski i socijalno vidno propada – posebno Dalmacija. Uzalud se traže odgovarajuće implementacije za hitno rješavanje ekonomskih, socijalnih i ekoloških problema; prema jednoj studiji Svjetske banke, Republici Hrvatskoj će trebati 170 godina kako bi se, obzirom na životni standard, priključila standardu ostatka Europske Unije.
Mirovni ugovor sa kolateralnom žrtvom
Da sistemska diskriminacija Dalmacije u odnosu na druge regije u RH nije kompatibilna s europskim normama, u mnošto slučajeva potvrdio je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Svi ti slučajevi potvrđuju da je Republika Hrvatska konstituirana kao divlji labirint diskriminacije i ucjena. Nepravda prema pojedinkama i pojedincima koji ili nisu članovi neke od velikih stranaka, ili se ne žele svrstati među njih, nalaze se na samom rubu egzistencije.
Kao posljedica, političke debate u političkoj svakodnevici su rijetke rasprave o činjenicama, one su, isključivo, vođene lažnim argumentima kroz nacionalističku prizmu. Dodjela javnih funkcija odvija se prema stranačkoj pripadnosti, a ne prema kompetenciji – tako ispada da u stvari na najvišim položajima sjede članovi neke od stranaka ili pripadnici obitelji koje predvode etno-klanove. Nedostatak istinske stručnosti tih miljenika vlasti ukazuje na sustavni nepotizam i bad-governance. Osobito je zabrinjavajuće stanje u pravosuđu, gdje uza sve drugo jedva nalazimo neovisnog suca, pri čemu također vlada samovolja političke klike; OESS je u ovom osjetljivom dijelu konstatirao „krizu etike“.
Tako proizlazi da nacionalističke snage te manjkave smjernice koriste već desetljećima kako bi stvorenu etnokraciju još čvršće osigurale, kako bi se održale na vlasti i kako bi onemogućile bilo kakve reforme.
Nazadovanje u razvoju demokracije
Veoma često, nacionalistički funkcionari protive se individualnim pravima. U Bruxellesu, HDZ i SDP širi narativ o navodnoj političkoj ugroženosti Hrvata u Dalmaciji; ali, realnost je sasvim drugačija. Etnički Dalmatini i istinski Dalmatinci su, u stvari, diskriminirani od strane etno-politike, no o tome se ne govori.
I tako uglavnom postupaju etnokrati, bez korektiva – a to je činjenica za koju je, ne na posljednjem mjestu, većinski su-odgovorna međunarodna zajednica, prije svih EU.
Godine 2000. dolaskom demokratske koalicije na vlast, počinje se pričati o regionalizaciji i decentralizaciji Republike Hrvatske što bi trebalo imati za cilj normalizaciju stanja u državi i jačanje institucije na demokratskim načelima. Ali, dok su se postizali važni uspjesi na putu normalizacije u unutrašnjim odnosima i denacionalizaciji politike, razvoj nakon toga se evidentno kretao unatrag; ponekad se takav smjer jasno vidi na reformama.
Danas, u smislu političke demokracije, stanje u Dalmaciji je u svakom slučaju višestruko lošije no što je to bila prije deset godina. Svjesnim izazivanjem nefunkcionalnosti, nacionalističke elite su se udobno etablirale. Kod građana/ki Dalmacije čitav je taj razvoj događaja stvorio raširen osjećaj gubitka nade, i doveo do toga da već desetljećima deseci tisuća ljudi pakiraju kofere i napuštaju zemlju.
Obrana demokratskih vrijednosti
Kako bi se Dalmacija usmjerila prema dostizanju europskog nivoa, bilo bi dobro da stanovnci Dalmacije počnu razmišljati od kraja: Proklamirani cilj je autonomija Dalmacije u njenim povijesnim granicama iz 1921. – na čemu se mora raditi odgovorno i fokusirano. Kako bi, i protiv otpora političkih aktera, prevladali novi naglasci, bilo bi pametno da stanovnici Dalmacije u tom kontekstu formira neku vrst task-forcea te odlučno postavi odrednice sa striktnim vremenskim okvirom za provođenje održivih reformskih procesa. Nužna je jasna izlazna strategija kako bi se prekinulo začarani krug nedemokratske i anticivilizatorske prakse, glorificiranja rata i širenja nehumanih narativa. U tom kontekstu potrebna je svijest višeg ranga, koji bi odredio da je poricanje ratnih zločina i glorifikacija počinitelja i zlodjela te glorifikacija ustaštva, kao i njihovih simbola, u jednakoj mjeri kažnjivo, isto kao u Njemačkoj Zakon o poricanju zločina holokausta. Sve to kako bi se u budućnosti širiteljima govora mržnje i promicateljima ustaštva u njihovim napadima na Dalmaciju strogo pokazalo gdje su granice takvog djelovanja.
Sve dosad etnoprincip djeluje kao instrument totalnog prakticiranja moći, primjerice kroz pritiske na građane/ke prilikom izlaska na izbore. Lokalni izbori u svibnju 2017. su pokazali da postoji dovoljan broj građanki/a koje više nemaju povjerenje u stare etnokriminalne kadrove. Građani/ke bi htjeli europske standarde i bez sumnjivih kompromisa s moćnim etno-klanovima radi prividne “stabilnosti” u regiji, koji, djelovanjem kriminalom prožetih stabilokracija, posljednjih godina samo još dalje dovode u opasnost ionako krhko stanje mira u Dalmaciji.
Dalmacija – nevidljiva kao korektiv
U ovom kontekstu, osobito se postavlja pitanje kako da se Dalmacija ne angažira kao formativna snaga u vlastitoj regiji. Bilo bi nužno čuti jasne odgovore politički odgovornih ljudi iz Zagreba na pitanja: Zašto se Dalmacija sustavno pljačka?; Zašto se etnički stanovnici Dalmacije nasiljno, neki čak i s uperenim cijevima vatrenog oružja u glavu iz svojih domova?; Zašto Slavonci imaju pravo prednosti napošljavanja u Dalmaciji, dok je u toj istoj Dalmaciji stopa nezaposlenosti preko 30%?; Što se radi na tome da se smanji stipa siromaštva i stopa beskućnika u Dalmaciji?. Nije bitno hoćemo li dobiti odgovore ili ne, bitno je da se pitanja jasno i glasno postave. Nije bitno hoće li se dobiti odgovori, jer vladajući HDZ, uvijek iznova revanšističke pristupe da bi opravdala vlastite kriminalne aktivnosti. Istini za volju, ni SDP nije ništa bolji po tom pitanju.
U konačnici, a obzirom na rastuću štetu koju proizvodi službeni Zagreb na području Dalmacije, a čija je politika usmjerena na podržavanje nacionalista i autokrata, te na pljačku Dalmacije, g trebali bi se rađani naše zlatne regije trebali bi se dobro pripremiti za obranu svojih regionalnih, indetitetskih, jezičnih, kulturnih, umjetničkih, ekonomskih, socijalnih i drugih vrijednosti. Nije bitno kako će se to učiniti, bitno je da veliko-hrvatske ambicije rigorozno zaustave i da se trajno podrži proces izgradnje funkcionalne regije kroz proces egionalizacije, decentralizacije i denacionalizacije.
Na koncu, Dalmacija je u svojim različitostima nije ništa drugo već ogledalo Europe. Kako bi se obranilo različitost, neophodno je centralističku, unitarističku, profašističku fazu transformirati u jednu istinsku demokratsku fazu. Politiku Franje Tuđmana i protagonista Velike Hrvatske, prije svega njihove zapaljive duhovne nasljednike, treba jednom za svagda zaustaviti, ukoliko ne želimo izazivati nove nasilne sukobe.
Vrijeme je, 25 godina nakon rata, okončati hladni rat protiv Dalmacije, koji i dalje traje. Osim toga, krajnje je vrijeme uključiti žene, homoseksualce, ekonomiste, pravnike, liječnike, poljoprvrednike... i njihove predodžbe o mirnoj i prosperitetnoj budućnosti Dalmacije. U svijetu je sve više studija koje pokazuju da žene i LGBT populacija u mirovnim procesima postižu bolje rezultate – taj formativni element još u cijelosti nedostaje u Dalmaciji.
Mora doći kraj politici koja negira postojanje Dalmacije, a kojoj je Dalmacija draga samo kada treba iscijediti i zadnju lipu iz nje. Mora se navijestiti eru građana/građanki, onih koji djeluju kao civilni akteri i koji se u Dalmaciji zalažu za ljudska prava i temeljne ljudske slobode, unatoč svim otporima i prijetnjama. Oni se napokon moraju ujediniti u DDF kako bi napravili nužan restart, koji Dalmaciju može pretvoriti u priču o uspjehu.
Comments