Tijekom povratka Dalmacije u barbarstvo koje traje već tridesetak predugih godina, došlo je do temeljne reforme nekih znanstvenih i umjetničkih disciplina. Povijest je pretrpela čitav niz revizija, tako da više ne sliči na sebe, a ni na bilo šta drugo. Književnost je također pretvorena u objekt iživljavanja raznih plemenskih piskarala. Čak ni prirodne znanosti nisu pošteđene, što je sasvim prirodno u novouspostavljenom sustavu vrijednosti gdje je sve izokrenuto naglavačke.
Da bi se danas izvršile jednostavne matematičke operacije neophodno je stvoriti pogodnu društvenu atmosferu sveopćom relativizacijom vrijednosti, masovnim izvrtanjem činjenica i igrom obrnute psihologije. U okviru obavljanja tih operacija, omiljeni matematički simbol postao je znak jednakosti.
Uništavanjem istinske jednakosti započeo je kriminalni čin završnog uništavanja Dalmacije predvođen Franjom Tuđmanom i njegovom klikom, a nastavljaju ga njegovi sljedbenici, od kojih mnogi ni ne znaju da slijede zacrtani politički pravac velikog vođe. Ovi koji nisu svjesni da u stopu slijede naum Franje Tuđmana, pod krinkom znaka jednakosti stavljaju nejednakost između različitih pripadnika građna Dalmacije, zatvoreni su za sve osim za ono što u njihovim autističnim spektirma je zadano od raznih subkulturnih grupacija kojima na ovaj ili onaj način pripadaju.
Intelektualno krilo ovog antidalmatinskog mafijaškog kartela radilo je na stvaranju antidalmatinskog programa. Značajan dio mentalne mobilizacije i narkoze regije bila je i operacija „zajedništva“ koja traje bez prekida od samog početka antidalmatinske revolucije započete kao Ilirski narodni preporod 1830ih. Cilj te operacije bio je stvaranje potpune pometnje u glavama, izvrtanja značenja svih pojmova, stvaranja mentalne konfuzije da istovremeno možeš biti i Dalmatinac i Hrvat (s tim da su prije svega, u to vrijeme, Ilir, danas Hrvat), rušenje osnovnih etičkih normi i atrofiranje ljudske sposobnosti da se stvari nazovu pravim imenom, da se imenuje realnost.
Operacija je trajala dugo, nekih 160 godina, ali je uspela iznad svih očekivanja najvećih optimista, tako da smo danas stigli do stanja svijesti u kojem je sve izjednačeno: crno je bijelo, dan je noć, istina je laž, zločinac je žrtva, a žrtva je počinitelj, ruske lažne vijesti su bitne informacije, teorije zavjere postale su važnije od znanstvenih dokaza… Na svakom kantunu vidimo primjere koji svjedoče da živimo u jednom nakaradnom društvenom sustavu.
U Splitu su tako, ne baš službeno, ali ipak… izjednačeni žrtva i napadač, pa imamo slučaj negiranja silovanja djevojčice od strane starijih klipana u Zadru, a po gradu se priča da je napad na Vedrana Bralića inscenirao on sam. Vjerojatno se čovjek sam bacio na pod i vlastitim nogama i metalnim sajlama se tukao. Ne znam samo kako mu je to uspjelo, obzirom da se čovjek ne bavi cirkuskim vještinama. Takve priče i sam napad na Bralića krenuo je od ljudi koji nesvjesno provode antidalmatinsku politiku, koji nesvjesno gaze po putu kojeg je sredinom 80ih zacrtala “hrvatska intelektalna elita” okupljena u profašističkoj organizaciji Hrvatska Bratska Zajednica naslanjajući se na program stvaranja Velike Hrvatske iz doba Ilirskog narodnog preporoda otvarajući put neonacizmu u RH.
Ovakvih je primjera previše. Dalmatinci koji za sebe govore da su Hrvati udarnički su radili na istrebljenju etničkih Dalmatina i Dalmatinaca, zatim Srba, Roma, Židova, homoseksualaca i svih drugih koji se ne uklapaju u njihovu mentalnu priču. A danas ispada da su klasični primjeri fašizma poput pokolja civila zbog pripadnosti drugoj naciji, kao i borba protiv Dalmacije – zapravo dalmatinstvo. Dobro je zlo, zlo je dobro, bijelo je crno – tako glasi osnovna dogma tog njihovog novog dalmatinstva.
U društvu koje je stvoreno na takvim nakaznim dogmama sasvim je normalno da su heroji današnjice – ratni zločinci odgovorni za smrt stotina ljudi, za uništavanje gradova, za ubijanje djece, za masovna silovanja, za sveopću pljačku, za besprimjernu patnju koja vapi do neba. Naši heroji su danas masovne ubojice i silovatelji poput Ante Gotovine, a najveće pop zvijezde su im Oliver, Tadija Bajić, MPT i Severina.
Izjednačavanje svega prisutno je u svim sferama dalmatinskog društva. Na uličnom forumu se objavljuje kroz nadaleko čuvenu frazu “Svi su oni isti”. U slučaju dalmatinske političke scene, ta fraza često nije daleko od istine. Ta rečenica kojom se izjednačavaju svi akteri političke scene može se čuti na svakom koraku, pa se stiče dojam da većina građana želi nekog drugačijeg političara, nekog tko ne bi bio demagog i lopina, već bi radio za dobrobit stanovništva i povukao Dalmaciju napred. A kad se takav i pojavi, svi se listom okrenu protiv njega, a “Dalmacija” ga pretuče nogama i metalnim sajlama, jer se drznuo biti iskren i razmišljati kvalitetno za dobrobit Dalmacije.
Članovi DDFa nisu nešto popularni među ljudima, posebno ne po društvenim mrežama već ih oni zbunjeni koji ni ne znajući provode dalmatinski neofašizam smatraju stranim plaćenicima, izrodima i neprijateljima dalmatinstva. I to nije samo pitanje DDFa. Kad god se pojavio neko potpuno drugačiji, neko tko nudi šansu za izlazak iz masovne sluđenosti i samoobmanjivanja, tko daje mogućnost podizanja životnog standarda, rasta privrede i mogućnost boljeg života – redovito biva popljuvan, sataniziran, odbačen i na kraju eliminiran.
Cilj svekolikog izjednačavanja pojava koje se ne mogu ni usporediti je relativizacija zla. Jer stavljanjem znaka jednakosti između fašizma i antifašizma, između heroja i ratnih zločinaca, između demagoga i reformatora, između autogetoizacije i internacionalizma, između genocida i oslobođenja, između kritičkog stava prema svojoj sredini i patološke mržnje, između stvarne borbe za Dalmaciju i mlaćenja prazne slame kad se ne mlati po novim političarima – stvara se jedna bezlična kaša mentalnih predstava u kojoj je sve svejedno. I koja je raj za hohštaplere, nesposobnjakoviće, mediokritete, ambiciozne antitalente, pokvarenjake, mutikaše, podlace, nasilnike i beskičmenjake svih boja, kroja i dezena.
Rezultat je masovna nesposobnost razlikovanja dobra i zla, kojoj svjedočimo na svakom kantunu. Više se ne zna ni šta je dobro, ni šta je zlo, sve postaje relativno, ništa nije izvjesno ni sigurno, već je sve samo donekle i u određenoj mjeri. Ništa nije pouzdano i stabilno, sve je pod znakom pitanja, prošlost je podjednako neizvesna kao i budućnost, ne postoji nikakva činjenica, načelo, kodeks za koji bismo se uhvatili, nikakvo čvrsto tlo na koje bismo stali.
Sveopća relativizacija u odnosu prema Dalmaciji dovela je do nestanka svih orijentira koji nam mogu pomoći da shvatimo svijet oko sebe i sebe u tom svijetu, da se pronađemo u koordinatnom sustavu, da odredimo svoj položaj, pa da onda vidimo šta nam je činiti. U tako kreiranom svijetu, koji su stvorili zločinci, njihovi pokrovitelji i mase koje ne razlikuju osnovne stvari, više ništa nije realno. Izgleda kao da je većina građana očarana činima zlih čarobnjaka koji u svojim rukama drže poluge političke, financijske i medijske moći, uključujući i grupe na društvenim mrežama.
A zapravo se radi o dobrovoljnom pristanku na sve ono što im rade moćnici, koji je nastao kao rezultat želje da se skine odgovornost sa sebe za vlastiti život. Onog trenutka kada se pojedinac usprotivi mentalnom nasilju kojem je izložen sa svih strana, kada odbaci zločinačku propagandu koja mu se nameće kao slika svijeta, kada počne vjerovati činjenicama i svojim očima umjesto lažljivim rječima dežurnih plaćenika, kada smogne hrabrosti prihvatiti odgovornost prema sebi i Dalmaciji – stvari će se početi mijenjati.
Comments