Piše: Loredana Simone
Sve je bilo upravo onako kako počinje školski sastav: Bio je divan, sunčani, proljetni dan. Procvjetalom ulicom, opijeni proljećem, ušli smo na glavni ulaz jedne od dalmatinskih osnovnih škola. A kad tamo…
Danas je za našu kći Lornu veoma poseban dan – testiranje za polazak u prvi razred. Ono što me je šokiralo već na samom prolazu je niz neonacističkih grafita (keltskih krstova), ušatog U s križem poviše njega, slike Gotovine i drugih ratnih zločinaca, koji sve do glavnog ulaza dočekuju učenike.
Sama školska zgrada je čista, pospremljena i uredna, sve onako kako možete poželjeti svakom djetetu. Lorna je bila vesela, pomalo uzbuđena, ne manje od mene. Drugi hladan tuš bili su školski formulari i upitnici, sa sve detaljnim prebrojavanjima krvnih zrnaca, postelje i zagledanjem u donji veš. Ok, nije škola, to su ostaci starog sustava. Ni u rodilištu joj nisu nametali identitet zbog višenacionalnog porekla, neka se odluči kad bude punoljetna. Od svih identiteta, za nas je nacionalni najmanje bitan.
Uzbuđeni, nismo se usudili ni disati, pa smo brojali minute koliko je Lorna odgovarala na pitanja školskog pedagoga i psihologa. U stvari, samo smo mislili kako odgovara na pitanja. Poslije 15 minuta, pedagogica me je pozvala u njen ured. Za tren je s naših lica nestala sva proljetna zanesenost. Dijete ne želi odgovarati na pitanja, ne zna ni šta ide poslije proljeta, kaže pedagog. Izgrdili smo je, mada nije neobično kako djetetu tog uzrasta razgovor s nepoznatom osobom bez prisustva roditelja može biti neugodan.
Na kraju juniorka je sama izišla iz ureda. Pedagoginja me je ponovo pozvala. Kako to da dijete već sada uči francuski i engleski, to se ne smije, kaže stručnjakinja. To nije dobro za dijete. Kako ne smije, kažem, ja sam učila talijanski i engleski u to vrijeme – i ništa mi ne fali.
Treći udarac se odigrao kući, kad je sve utihnulo. Suprug mi je šapnuo kako je na zidu u uredu psihologice i pedagogice bio izvješen kalendar s velikim portretom pape Ivana Pavla II.
Zidne ikone zla
Mogu vjerovati kako su neonacistički i rasistički grafiti ispred škole rezultat nemara i aljkavosti, odnosno ne postojanja političke volje kako bi se sukobili s onima koji revidiraju povijest i šalju poruke mržnje. Predmnijevam kako nastavnici, stručne školske službe i uprava velikim dijelom ni ne znaju što ti znakovi i osobe naslikane ispred škole uopće znači; kako ravnodušno, baš kao što cijelo naše lobotomizirano društvo reagira, prosvjetni radnici svaki dan prolaze pored ovog i drugih opasnih totema, a uopće ne registriraju na zidu njihovu pravu poruku. Ali učenici registriraju i zato ih šalju jedni drugima. Grafiti, portreti, kalendari na zidovima određuju normu društvene prihvatljivosti, inače se velikohrvatski kleronacisti i hooligani – koje nazivamo navijačima – ne bi trudili ikone ratnih zločinaca ovjekovječili na zidovima.
Potpuno je šokantna činjenica što se u kabinetu vrhovnog moralnog i etičkog autoriteta prosvjetne struke visi macho Wojtyla u biloj mantiji. Ured školskog pedagoga nije ničija dnevna soba, već javni prostor i svi ti „prosvjetni radnici“, koji BTW ne mogu ni sebe prosvijetliti, su itekako dobro informirani kako je upravo papa Ivan Pavao II. optužen od strane Međunarodnog kaznenog suda za djelo zagovaranja na izvršenje kaznenog djela ubojstva zbog politike zabrane korištenja prezervativa u jeku najžešće epidemije HIV-a/AIDS-a. Najveća bizarnost je to što se sve to odigrava u jednoj od dalmatinskih škola. Škola regije koja je do 1991. imala najveći postotak ateista u bivšoj Jugoslaviji. Kakva se poruka šalje sa zida, znajući za papine obiteljske „filtracijske logore“, gdje se djeca i čitave obitelji kod kojih je uočeno odstupanje od „katoličkog nauka“, nasilno svakim danom razdvajaju i daju na posvajanje katoličkim patriotskim obiteljima. Dalmatinski „stručnjaci“ za dječje umove ne mogu ne znati kako su po papinom odobrenju najsmrtonosnijim oružjem rušene i paljene škole, vrtići, bolnice i cijeli gradovi; kako su u Republici Hrvatskoj 1990. došli na vlast došli kleronacistički neoliberalisti.
Prosvjetni personal se može pravdati kako su žrtve ovakve ili onakve propagande, koja gotovo u 100% slučajeva kontrolira nacionalne frekvencije i tiskane medije, i kako ne znaju što se točno događalo u svijetu za vrijeme njegove vladavine katoličkim svijetom. Mogu reći kako su jednostavno bili obmanuti. Ali, roditelji i djeca koja sjede s druge strane klupe – nisu. Apsurdno je da dijete novinarke i politologa ne zna tko je Karol Josef Wojtyla. Lorna, na žalost, za naše suze zbog mnogih naših poznatih koji su umrli od AIDS-a, koji su pretučeni jer su pripadnici LGBTIQ+ populacije, jer su Dalmatini. Pitam se kako je nekom djetetu i njegovim LGBTIQ+ roditeljima kada tu, u uredu „stručnog osoblja“, vide portret lika koji je širio mržnju prema toj populaciji. A kako je tek Dalmatinima, koji vide portret Norca ili Gotovine koji su predvodili hajke na pripadnike dalmatske nacionalnosti ’90. godina prošlog stoljeća, hiljade onih koje po govoru i zabrinutom licu prepoznajemo po ulicama Splita, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Makarske, Trogira…, koji su morali mijenjati identitet kako bi sačuvali živu glavu. Ukoliko potraže pomoć kod školskog psihologa ili pedagoga, kako će ta djeca reagirati dok ih sa zida gleda jedan od najvećih svjetskih zločinaca svoga doba. Uostalom, psihijatrijska opsjednutost istrebljenjem različitog i dugog na ovim prostorima uočena još kod stručnjaka za genocid dr. Franje.
Trebamo li imati razumijevanja za takve obrazovne profesionalce, možda su pod pritiskom iskazati svoj nakaradan katolički i velikohrvatsko-patriotski stav kako bi dobili ili sačuvali posao. Ako su iskreni velikohrvatski papofili, sigurno je kako nikada neće kročiti u Vatikan, niti jesti beskvasni kruh, ili progovoriti latinski. Vozit će talijanske, francuske, njemačke, rumunjske, španjolske ili korejske automobile, slat će svoju djecu na zapadna sveučilišta, koja mrze iz dubine duše, te će djecu savjetovati neka nikada ne uđu u crkvu. Zlonamjerni bi rekli kako bi jedini lijek bio bi sedmodnevni boravak na službi u crkvi koja se pretvorila u pakao razvrata.
Ljubav prema fašizmu i vođi
No, nisu samo velikohrvatski kleronacistički zločinci problem velikohrvatskog kleronacističkig društva. U sobi logopedice iste škole u kojoj smo mislili upisati našu Lornu, visi kalendar s portretom obnaženog ruskog diktatora Vladimira Vladimiroviča Putina.
Putin tako, u uredu logopedice u sebi svojstvenom stilu, do pasa obnažen jaši na medvjedu, dok jadan medo na snijegu, po čiča zimi galopira Sibirom.
Veza Putina s kalendara na zidu školske logopedice izravna je veza s obožavanjem ratnih zločinaca koji su na muralima oslikani ispred škole. I slučaj portreta je paradigma za svako napisano slovo „Z“ u tom gradu. Putin je u Dalmaciji odavno općeprihvaćen kao leader i vođa „slobodnog sveta“, kao borac za pravdu protiv zapadnog neoliberalnog režima, a sada njegov kult dobiva novu ulogu – opravdati hrvatske zločince iz devedesetih. U Dalmaciji se opravdava ruska agresija na Ukrajinu, s ciljem kako nikada ne dođe do suočavanja s prošlošću i preuzimanja odgovornosti za sustavnu zločinačku politiku velikohrvatske kleronacističke nomenklature kojoj je, kao što će biti i Putinu, suđeno u Haagu.
Nakon svega što se dogodilo prvog dana u školi nisam bila bijesna. Bila sam bespomoćna pred sustavom koji će kroz razne ankete, upitnike i izjašnjavanja većini obitelji za pola sata nametnuti ideologiju i odrediti pravila društveno-političke putanje. Najviše pogađa drskost tih „prosvjetnih autoriteta“ koji na radnom mjestu otvoreno sa slikama na zidu javno iskazuju svoju ljubav prema kleronacizmu, fašizmu i velikom, dragom, ljubljenom, milom vođi. Neonacistički grafiti adolescenata i murali odraslih na ulazu u školu, izravna su posljedica djelovanja takvih autoriteta i društva.
Nisam bila ogorčena, već poražena i razočarana u školu gdje je moja kći trebala napraviti svoje prve obrazovne korake. Ovaj moj sastav ne završava se tipično, kao učenički happy end, jer uz miris proljetnog cvijeća prije prvog zvona duboko ostaje strepnja kako će neki od prosvjetnih radnika biti manje hrabar, te ljubav prema Putinu, ratnim zločincima i totalitarnoj tradiciji provlačiti za roditelje neprimjetno, kroz povez čitanke. O tome svjedoči lani objavljeni rezultati popisa stanovništva prema kojima se statistički podatak za nacionalne manjine u Dalmaciji od 1991. do 2021. uglavnom prepolovljen.
Stoga, smo odlučili kako će naša kći upisati i pohađati neku drugu školu. Školu u kojem se ne slave ratni zločinci, bilo hrvatski bilo ruski, papa je ignoriran, a nastavnici i stručno osoblje ni pasivno ni aktivno ne nameče kleronacistički stav.
Comments