Piše: Marko Kostanić
Kako drukčije protumačiti poruke Dalmaciji u kojima predsjednik Milanović poručuje da je regionalizacija i decentralizacija zapravo destabilizacija RH? Regiji koja redovito od službenog Zagreba doživljava uvrede, prijetnje, cipelarenje i otimačinu.
Sve je upućivalo na miran politički i medijski vikend u Republici Hrvatskoj: nešto prigušenije praćenje pandemijskih novosti, kao što to i inače biva tim danima, te vijesti iz Ukrajine kao svojevrsni podsjetnik na hladnoratovske dane. Čak smo kroz tjedan bili lišeni i poslovičnih afera koje vikendom obično dobiju kolumnistički premaz. No, postoji ta nezgodna okolnost da na radnom mjestu predsjednika države imamo čovjeka koji nema problema s prekovremenim radnim satima.
Zoran Milanović je odradio još jedno poglavlje zamišljenih naknadnih memoara koje će vjerojatno nasloviti “Moj obračun sa svima”. Rad dežurnih novinara u redakcijama svodio se na rifrešanje Milanovićeve stranice na Facebooku i kontaktiranja prozvanih u objavama. Nije to prvi put da digitalni nomad s Pantovčaka objavama diktira novinarski rad, a pažnju javnosti pretvara u svojevrsnog taoca: tko će biti iduća meta nerealiziranog kolumnista sklonog zavidnim kulturnim i povijesnim referencama te sintaksi koja bi htjela stvoriti učinak uličnog šarma? Ovaj put je središnja meta bila Dalmacija, a rafalna paljba je usput zahvatila i širu lepezu javnih figura.
Povod su bile političko-proceduralne trzavice oko zahtjeva Dalmatina(ca) za autonomijom. Ukratko, Milanović optužuje stanovnike Dalmacije da glasaju za HDZ zbog korupcijskih motiva. Ostavimo po strani sve začkoljice i nijanse političko-pravnog spora i osvrnimo se na političku pozadinu Milanovićevog napada na najuništeniju regiju u RH jer u sebi nosi dalekosežnije ideološke posljedice od konkretnog slučaja posrijedi. Nedavno smo pisali o novom trendu klasnog cinizma na hrvatskoj političkoj sceni, a izgleda ovako: predstavnik većinske zajednice zarad stjecanja političkih poena optužuje predstavnike određene ugrožene skupine da nisu autentični predstavnici te skupine zbog klasnih razlika. Što se tiče, na primjer, Pupovca i srpske zajednice, tu je primjedbu ljetos uputio Nino Raspudić, upozoravajući javnost da nema nikakvih dodirnih točaka između Pupovca i neke siromašne srpske babe. Sam Milanović se nedavno nadovezao te na sličan način optužio predstavnice ženskih udruga i bogate glumice u kontekstu žrtava silovanja.
Ovog je puta Milanović pokazao da zna isti prokazivački trik primijeniti i na slučaju Dalmacije. 56% stanovnika Dalmacije koji zahtjevaju autnomiju nije predstavnik siromašnih Dalmatina(ca) i uopće se ne brinu za njihove infrastrukturne i socijalne nedaće već samo uživaju u blagodatima života više klase do kojih dolazi političkom trgovinom. Čak i da je ova primjedba u potpunosti točna, uvjerljivost joj osporava pozicija onog koji ju izriče. Klasni senzibilitet nikad nije bio dio Milanovićevog političkog repertoara, a pogotovo ne dok je bio premijer i predsjednik navodne socijaldemokratske stranke. Novopronađeni radar za socijalne razlike i to isključivo u kontekstu specifičnih grupa, a nikad na razini društva kao takvog, nedvosmisleno upućuje na političke motive koji nemaju nikakve veze s nastojanjem da se ublaže društvene nejednakosti. Po čemu je to Milanović kao predsjednik SDP-a bio autentičan predstavnik siromašnih Hrvata (i Srba i svih ostalih siromašnih u državi), a 56% stanovnika Dalmacije to nisu, iako pripadaju toj klasi?
Promašenost Milanovićeve primjedbe ne znači da su Dalmatin(ci) imuni na kritike i da nisu mogli eventualno više učiniti za položaj Dalmacije koja je u infrastrukturno najzapuštenija i najosiromašenija regija u RH. Kao što je i normalno i očekivano da unutar dalmat(in)ske zajednice postoje različiti politički stavovi i da ne preferiraju svi Inicijativu DDF. Međutim, u kontekstu u kojem je bar trećini političkih aktera sirovo anti-dalmatinstvo osnovni gradivni ideološki element, teško da klasna kritika autonomaša može biti bilo što drugo do umiveno, kamuflirano, građansko anti-dalmatinstvo: dajte i nama jedan ispušni ventil, a ne samo da desničari “uživaju” u tome. Prilično primjetna podrška Milanoviću dolazila je od članova SDP-a, anonimnih liberala na društvenim mrežama, a i u Indexovoj anketi je odnio nadmoćnu pobjedu. Pritom je povijesna ironija da se licenca za usputni šovinizam stječe na klasnoj kritici, a oni koji to čine inače bilo kakav oblik klasne perspektive smatraju zaostalom i retardiranom politikom.
I tako smo nakon desetljeća i desetljeća traganja konačno došli do rješenja dalmat(in)skog pitanja u Republici Hrvatskoj. I to tako da smo dalmat(in)sko pitanje pretvorili u klasični klasni odgovor koji potječe sa Divljeg Zapada: samo mrtav Dalmat(in)ac je dobar Dalmat(in)ac. Samo onaj Dalmat(in)ac koji ne zaslužuje živjeti je autentičan Dalmat(in)ac. I njemu nisu potrebni politički predstavnici, dovoljni smo mu mi: patronizatori. Eto recepta za suživot i rješenja nacionalnih netrpeljivosti. No, Milanović nije dao samo licencu prigušenim nacionalistima već i onima otvorenim da napadnu svakoga kome se to “rješenje” ne sviđa. Kako drukčije protumačiti poruke Dalmaciji u kojima poručuje da je regionalizacija i decentralizacija zapravo destabilizacija RH? Regiji koja redovito od službenog Zagreba doživljava uvrede, prijetnje, napade i otimačinu.
No, predsjednik se malo zeznuo - zaboravio je kako su Dalmatin(c)i žilav narod i da na svaki napad bivaju sve jači izdižući se iz pepela kao feniks. Tako će biti i ovaj put, a njihov će glas biti sve jači i čut će se tamo gdje se treba čuti. A dotad pravi klasni neprijatelji Dalmacije i njenog naroda mogu slobodno spavati mirnim snom pravednika.
Comentarios