Danas u Repulici Hrvatskoj imamo mnoštvo gradova (od kojih samo 38 u centru broji više od 10.000 stanovnika) i nebrojeno općina uz 20 županija + Zagreb, bezbroj mjesnih odbora i gradskih četvrti koje nemaju apsolutno nikakve ovlasti i potpuna koncentracija političke, ekonomske, medijske i akademske moći u “Metropoli” čiji mnogi dijelovi, iako ukupno veći od skoro svih gradova, nemaju nikakve urbane sadržaje (trg, škole, bolnice, kulturne ustanove isl.) osim u starom centru sve zakrčenijeg Grada.
Ovakav nepravedan sustav je stvoren da bi se "metropola" jačala na uštrb svih drugih dijelova Republike Hrvatske, da bi jedina imala privredni rast, a sve drugo propadalo. Zbog toga ovakav sustav treba pod hitno mijenjati.
Porezna koncentracija sve moći kroz “Središnju državu” od 92% proračuna, uz još 5% sredstava koji se iz proračuna izdvaja za Grad Zagreb, kao i sjedište SVIH državnih agencija, ustanova i tvrtki u državnom vlasništvu u Zagrebu, kao i svih ostalih velikih korporacija koje posluju sa državom, čini osvaj sustav diskriminirajućim prema svim ostalim jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave.
To je jedan od razloga zašto u DDF-u predlažu hitnu regionalizaciju Republike Hrvatske prema modelu zapadnoeuropskih i nordijskih država, odnosno onome modelu koji je imala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija od 1963. do 1993.
Osim redukcije broja županija i ustanovljejne regija kao nositelja II° samouprave ključan će biti njihov međuodnos sa gradovima/općinama, koji bi trebalo pretvoriti u komunalne općine kao nositelje I° lokalne samouprave.
Komune, odnosno komunalne općine su dio hrvatske upravne tradicije (od Marije Terezije do Franje Tuđmana većina općina nije mijenjala granice), pa to ne bi bilo pogrešno jednostavno vratiti se na stanje iz 1990. Ali, ne prema granicama komunalnih opčina, već prema njihovim smoupravnim ovlastima. No, njihove granice ne bi trebalo vratiti na stanje iz 1990., već ih uspostaviti prema stanju iz 1914.
Takva podjela komuna na području današnje Republike Hrvatske bila je bogom dana, jer se znao red i upravni poredak. Kako je broj stanovnika u gradovima rastao, a s njime i veličina gradova, bitno bi bilo predvidjeti i metropolitanska područja, ne samo kao statistička područja već i posebna tijela velikih gradova koji bi upravljali projektima od iznimne važnosti za šire gradsko urbano područje.
Ratom razorena područja Like, Korduna, Banije i Zagore dobro bi bilo prepustiti same sebi , ali ne zbog bujanja lokalne birokracije, već zbog toga da oni kojima je država do sada izdašno pomagala osiromašivajući druge zasukaju rukave i počnu raditi. Sve drugo od toga (izuzev otoka) je suvišno i rasipanje. Komunalne općine također moraju moći formirati svoje zajednice (okruge). Koliko takvih područja bi dakle postojalo, manje od 100, vjerovatnije oko 60. Što ih je manje to mjesna samouprava postaje važnija. Cijela Kalifornija ih ima 55, Francuska točno 98+ 5 prekomorskih.
Takvi okruzi bili bi bez upravnih odjela i činovnika, ali uz izravno izabrane načelnike i redovno financiranje, te ovlastima upravljanja nekretninama samouprave, pravom uvođenja samodoprinosa i organiziranja sajmova i proslava. Sve to danas općine i gradovi, ali i županije nemaju! Novost koju bi također trebalo regulirati zakonom su prava i ovlasti stambenih zajednica i zadruga u statusu nevladinih udruga sa pravom samoregulacije odnosa unutar zajednice/zadruge, po uzoru na USA. Zašto? Zbog organiziranja dohotka i planiranog razvoja.
Prema ovom modelu Republika Hrvatska bi se dijelila na pet regija (Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorko goranska i Slavoniju) sama Dalmacija brojala 26 općina.
No, samo teritorijalni preustroj nikako neće biti dovoljan da preokrene katastrofalnu dezertifikaciju “provincije” (definirajmo je pola sata vremena udaljenosti, tj. 20 km, od Zagreba). Porebna je i porezna reforma i decentralizacija cijelog sustava. Porezna reforma i decentralizacija koje će pružiti prednosti nerazvijenim, ratom razorenim, brdskim i otočnim krajevima koja će biti u skladu sa EU standardima je nužna. Stoga predlažemo da buduće regije dobiju ovlasti kakave su u Jugoslaviji imale Vojvodina i Kosovo (1974.-1988.), te da sav novac koji se ostvari u regiji, odnosno komunalnoj općini ostane njoj.
U finskalnom smislu prirez bi se trebao proširiti sa dohotka na dobit, posebno na kapitalnu dobit i imovinu, uz naravno smanjenje ukupnog poreznog tereta. Ujednačenost različitih poreza osigurala bi poreznu neutralnost, a neoporezive porezne osnovice do prosječnog prihoda, odosno imovine trebala bi štititi većinu stanovništva od pada standarda.
Trošak ekonomskog razvoja mora pasti na one koji su ostvarili veliku imovinsku korist, bilo pretvorbom i privatizacijom, bilo velikom prednošću koju im je pružilo posjedovanje velike imovine, novca ili pristup novcu (povoljni krediti, poticaji).
Nadalje, lokalna samouprava treba dobiti od sadašnjih siromašnih 3% za svih 575 jedinica mnogo više stredstava. U državama EU15 se prosječno za jedinice lokalne samouprave izdvaja 65% državnog proračuna, dok u državama EU27 25% državnog proračuna. Kada bi se u Republici Hrvatskoj izdvajalo za lokalnu samoupravu (bez Zagreba) dvostruko više nego li se izdvaja sada, što bi značilo 6%, to bi, uz teritorijalni preustroj, bio veliki korak.
Osim teritorijalnog preustroja i financiranja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave bitne su i ovlasti. JLS moraju imati ovlasti kakve su imale komunalne općine u razdoblju između 1974. i 1993. Ni, više, ni manje, dok bi regije trebale imati sve ovlasti kakve su imale Kosovo i Vojvodina u razdoblju između 1974. i 1988.
To bi bio jedini put razvoja Republike Hrvatske, rasta BDP-a i demokratizacije cijelog hrvatskog društva.
Comments