Najnovija događanja oko „zagađenja“ vode u Slavonskom brodu što je rezultiralo sjednicama Vlade RH, odlaska Andreja Plenkovića i Davora Bernardića u taj grad na obalama Save, posebnim priopćenjima, obećanjima i sličnim medijski prenapuhanim gadarijama, samo je još jedan u nizu dokaza da je Dalmacija najzapostavljenija regija u RH.
Kada je lani cijelo ljeto gorjela Dalmacija, nitko od predstavnika vlasti nije reagirao, a premijera su stanovnici Splita čekali šest dana da se pojavi, a Kolinda nije željela napustiti svečanu večeru u Salzburgu. A nije se pojavio ni Bernardić. Kada je ogromna kiša početkom rujna potopila Nin, Zadar i Hvar na reakciju političkog vrha države čekalo se puna četiri dana. No, kada je Slavonija u pitanju reagira se trenutačno što je nepobitan dokaz nebrige službenog Zagreba prema Dalmaciji.
Nisu samo nedavni događaji primjeri za tu tvrdnju, primjera od 30. svibnja 1990. na ovamo ima bezbroj, a riječi Andreja Plenkovića iz njegovg inauguracijskog govora kako će podjednako skrbiti o svim regijama u državi te da će posvetiti pažnju novim centrima razvoja padaju u vodu kada se zna da je HDZ protiv regionalizacije i decentralizacije prema načelima Europske povelje, koji je taj isti HDZ ratificirao u Saboru.
Iz politika koju vode i HDZ i SDP, ali i druge parlamentarne stranke, kao i one koje nisu u trenutnom sazivu Sabora jasno je vidljiva tendencije potpune metropolizacije RH s ciljem izrabljivanja Dalmacije za potrebe Zagreba i Slavonije.
Ravnomjeran regionalni razvoj, o kojem je govorio Plenković, ali i mnogi prije njega, nemoguć je u strogo centraliziranom sustavu, kakav je na snazi u Republici Hrvatskoj. Ovakva ekstremna centralizacija dovela je do potpune demografske erozije Dalmacije, u kojoj se etnčki Dalmatini na perfidan nasilno način raeljavaju iz svojih domova koje će poslije naseliti bosanskohercegovčki katolici i Slavonci, da bi upotpunili politiku Franje Tuđmana kojim se Dalmacija pretvara u Južnu Hrvatsku.
U uvjetima ekstremne centralizacije nije moguć ravnomjeran regionalni razvoj, pošto su pod krinkom rata sve najbogatije dalmatinske firme preseljene u Zagreb, a one tvrtke čija se uprava i radnici pobudini protiv takve prakse planski su uništavane, sredstva iz njih isisana, materijalna dobra prodana, zgrada srušena, a na njihovom mjestu niknuli trgovački centri ili stanovi.
Ismijavanje s dalmatskim jezikom i dalmatinskim čakavskim narječjem od strane medija, te sve agresivnije korištenje agramizama čak i u informativnim emisijama poput Dnevnika, dokaz je poušaja jezičnog potčinjavanja Dalmacije za potrebe Zagreba.
No, hrvatski političari trebali bi znati kako su se ovakve prakse kroz povijest pokazale štetne za njihove provoditelje, te će se pokazati štetne i u ovome slučaju kada RH sama sebi nanosi ogromne gubitke ekstremnom centralizacijom, unatoč upozorenjima kako iz EU, tako i iz Dalmacije da popusti svoj smrtonosni zagrljaj oko Dalmacije, te da provede regionalizaciju i decentralizaciju, uključujući i onu fiskalnu.
Samo na ovaj način moguć je ravnomjeran regionalni razvoj o kojima političari u RH samo pričaju, a ne žele ga zbilja provesti u praksi.
Comments