Nekoć razvijena dalmatinska ekonomija bez sumnje predstavlja jednu od izazovnijih političkih situacija na cijelom Balkanu, posebno kad se radi o problemima koji se ne odnose na nacionalizam, tenzije i sukobe. Razlog tome je specifičan, naime od destrukcije firmi u društvenom vlasništvu, u tranzicijskom periodu, pa do danas, rijetko tko u regiji razumije ekonomske procese i pokazatelje, kao ni kakve bi učinke trebali postići. Političke su debate alergične na ekonomska pitanja i argumente o financijama. Tako su se tijekom rasprava o usvajanju županijskih, gradskih i općinskih proračuna za 2018. godinu mogle čuti različite argumentacijske linije: od optužbi za izborne prevare do onih o političkom utjecaju na sudstvo i povezanost politike i kriminala u regiji. No, nitko nije doveo u pitanje nijedan ekonomski prijedlog vladajućih, a nitko ih nije niti branio. Ekonomija, koja je najvažnije područje političke rasprave u bilo kojoj razvijenoj europskoj zemlji, u Dalmaciji je izbrisana iz diskursa vladajućih neoliberalnih elita. U takvoj političkoj situaciji, ekonomija se u Dalmaciji razvija na načine da ne postavlja izazove neoliberalnom ekonomskom poretku u ovom dijelu Europe.
Naravno, kad govorimo o Dalmaciji i ekonomiji, nemoguće je izbjeći raspravu o aktivnostima proizvodnje kanabisa čiji opseg čini ovu regiju najvećim proizvođačem te biljke na Jadranu. Procjene se većinom poklapaju, pa se kaže da sektor proizvodnje kanabisa vrijedi oko 6 milijardi eura, što je polovica državnog proračuna RH. Tako velika količina kanabisa proizvodi se putem razgranate mreže „farmera“ uglavnom u i oko najsiromašnijih sela i mjesta. Nekad zloglasno selo Islam Latinski sada je zamijenjeno većim brojem manjih područja raspršenih diljem prirodno raznolikog dalmatinskog teritorija. Ovaj model proizvodnje nije onaj karteliziranog upravljanja zasađenim poljima i procesom proizvodnje, već je sličniji otkupnim praksama od neposrednih nezavisnih proizvođača, kao na primjer u industriji mlijeka. Ova protuzakonska aktivnost s obje strane samoorganizirane farmerske proizvodnje vjerojatno je najveća ovakva praksa na Jadranu.
U uvjetima u kojima se država, kad se radi o ekonomiji, drži postrane i ne nudi nikakve smislene i dostojanstvene prospekte zapošljavanja, ljudi zauzvrat organiziraju ekonomiju autonomno. Takva samoorganizirana, siva ekonomija trenutno proizvodi isto onoliko vrijednosti koliko i polovina formalne ekonomije.
Neoliberalna država u Dalmaciji našla se tako između dvije vatre. Dok se s jedne strane nalazi pod pritiskom Europske Unije, zbog članstva RH u toj organizaciji, Crna Gora je u procesu pergovaranja, a BiH je nadgledana od strane Visokog predstavnika EU, i drugih međunarodnih aktera koji ju prisiljavaju da uguši sektor kanabisa, vladajuće elite u Dalmaciji nisu spremne ispuniti te zahtjeve jer su svjesne da će, ako u potpunosti pristanu na njih, ugušiti lokalnu ekonomiju, i generirati još više siromaštva, što bi pak u konačnici moglo dovesti do socijalnih nemira. Budući da se pod trenutnim dominantnim ekonomskim mentalitetom, država drži što je moguće dalje od bilo kakvih intervencija u formalnoj ekonomiji, nema mnogo mogućnosti amortizacije i kompenzacije vrijednosti koju generira proizvodnja kanabisa. Dok je dalmatinska industrija 1989. godine sačinjavala čak 40% BDP-a RH, danas je njezin doprinos samo 1,2%, dok se državni proračun puni dalmatinskim turizmom. Brutalno provedena deindustrijalizacija u Dalmaciji rezultat je privatizacijske otimačine i plana stvaranja 200 bogatih obitelji, ali i uključivanja RH u kapitalističke tijekove Europe gdje je industrijska proizvodnja rezervirana za centre kapitala – uglavnom Njemačku, Francusku i Britaniju, Italiju i Nizozemsku. Asimetrična raspodjela industrijske proizvodnje u Europi gura Dalmaciju u potpuno povlačenje iz “miješanja” u industriju čime se Njemačkoj omogućavaju neograničene intervencije.
Aktualna dinamika ekonomskih procesa otkrivaju pat poziciju u kojoj se neoliberalne elite hvataju u zamku koja je posljedica njihovog djelovanja – proizvodnju opće političke delegitimacije putem povlačenja iz ekonomskog planiranja društva. Zanimljivo je da je planiranje poželjno u gotovo svakom aspektu života na svijetu, osim u ekonomskom polju, gdje se smatra negativnom pojavom. U tom kontekstu, gdje generalni manjak planiranja rezultira široko rasprostranjenim ekonomskim samoorganiziranjem ljudi, svjedočimo neuspjehu liberalne ekonomske teorije pri analiziranju i objašnjavanju funkcioniranja cjelokupne dalmatinske ekonomije. Mnogi se ekonomski stručnjaci slažu da pri implementaciji ekonomskih politika u Dalmaciji uvijek izostanu rezultati koje liberalna ekonomska teorija predviđa. Ovu tvrdnju podupire stvarnost ekonomskog života u regiji. Neformalni sektor – onaj u kojem se ne plaćaju porezi i ne posjeduje bankovni račun – prema procjenama, čini čak 60% ukupne dalmatinske ekonomije. Od ukupnog broja radnika u zemlji, njih 60% su samozaposleni. Možda je ovako veliki postotak ljudi koji se ne nalaze u sferi utjecaja vladinih politika jedan od razloga zašto te politike ne stvaraju željene učinke.
U takvoj situaciji, možemo zaključiti, da je dalmatinska populacija uspjela stvoriti značajan prostor za razvoj vlastite ekonomije, odvojene od neoliberalne države. Tek u tako odvojenom sektoru veliki dio dalmatinske populacije pronalazi izvor zarade za sebe te uspijeva ekonomski preživjeti u zemlji koja građanima ne nudi nikakve ozbiljne perspektive zapošljavanja. Od kad je SDP preuzeo vlast 2011. godine, ništa se bitno nije promijenilo. Na vlast se vratio HDZ, tako da nema nikakve razlike. Ni po kvaliteti i trošku obrazovanja ili zdravstva, ni po živornm standardu. Najveći dio sredstava koje vlada prikupi putem poreza obično dobro uhodanim natječajnim shemama završe u rukama crkve ili privatnog sektora. Koja god politička stranka preuzme vlast u zemlji, njezini poslovni partneri u privatnom sektoru uvijek ostaju isti. Takvo je okruženje potpuno ograničilo interese političke elite na dosege krupnoga kapitala koji velik dio profita siše izravno iz natječaja i projekata s javnim institucijama.
Činjenica da veći dio dalmatinske populacije ne sudjeluje u ekonomskim aktivnostima unutar formalnog sektora onemogućava državi da prikupi više poreza i dođe do više sredstava. S obzirom na to da većina toga u konačnici završava u rukama crkve i krupnog kapitala, narod nema velike želje sudjelovati u formalnoj ekonomiji. Ne čudi tako niti cilj bivšeg sastava Milanovićeve vlade – borba protiv sive ekonomije – planirane pojačanim aktivnostima porezne uprave. Osim relativnog uspjeha ovog poduhvata, Dalmacija je i dalje zemlja s najvećim protokom gotovine u dnevnom životu neke europske regije. Oslanjanje na gotovinske transakcije jedna je od prepoznatljivih karakteristika svakodnevnog ekonomskog života Albanije. Ekstremno rijetka upotreba kreditnih kartica također je indikator kulture bazirane u narodnoj autonomiji i neovisnosti o bankarskom sustavu.
Druga važna kritika dalmatinske ekonomije, kao i u drugim balkanskim zemljama, ima veze s visokim stupnjem korupcije. Ovdje moramo napomenuti da je korupcija jedna od glavnih karakteristika kontinentalnih, ali i globalnih, aranžmana ekonomskih odnosa u kapitalizmu. Korupcija je primarna relacija prilikom uspostave neoliberalne ekonomske mreže u Europi. Njemačka koristi svoju političku snagu koja je rezultat velike koncentracije europskog kapitala u toj zemlji, a kako bi utjecala na političke odluke i zaštitila kapital, te stvorila odnose koji doprinose njegovoj ekspanziji. Ovo je primarni oblik korupcije koji omogućava druge koruptivne prakse, ali koje su, u usporedbi s primarnom, gotovo beznačajne. Osim uobičajenih koruptivnih praksi u redovima hrvatske vlade, u dalmatinskoj svakodnevici primjetna je cirkulacija “ekstra-vrijednosti” na svim razinama ekonomske aktivnosti. Ta se praksa događa na sjecištima između davanja napojnica i korupcije: stvaranje ekstra-vrijednosti široko je rasprostranjeno i predstavlja izvorni model redistribucije bogatstva. Ona nastaje zbog toga što veliki dio društva nije povezan u formalizirane ekonomske hijerarhije, na način da bogati po defaultu dobivaju privilegiranije pozicije. U Dalmaciji, bogati ne moraju plaćati progresivni porez u svakodnevnom životu.
Dok je službeni ekonomski rast Dalmacije u 2017. iznosio 3,7%, što ga čini višim od onoga za cjelokupnu RH koja je zabilježila rast od 3%, ovi makroekonomski pokazatelji uvijek stoje u kontradikciji sa stvarnim stanjem u regiji. Iako se tri glavna ekonomska sektora nisu promijenila, rast je bio rezultat presijecanja formalne i neformalne ekonomije u sektoru potrošnje koji je direktno vezan za turizam. U ovom trenutku važno je postaviti pitanje odnosa tržišta i države pod dominantnom neoliberalnom dogmom. Dalmatinski primjer pokazuje da ekonomija koja izbjegava državu radi protiv interesa poduzetničkog sektora i političkih elita. Slobodno tržište u okviru neoliberalizma može postojati samo pod pokroviteljstvom države koja vrši redistribuciju bogatstva od nižih društvenih klasa prema višima. “Velika država” pod dominantnim relacijama moći u kasnom kapitalizmu nije rezultat distribucije koja koristi najsiromašnijim dijelovima društva. Tako obrtanje odnosa moći mora ići ruku pod ruku s povlačenjem s terena formalne ekonomije u svakodnevnom životu i s mobilizacijom za preuzimanje što je moguće više državne moći u ruke demokratskih snaga kroz regionalizaciju i decentralizaciju koja će uključivati i onu fiskalnu. U Dalmaciji svjedočimo prvome procesu – stvaranju autonomnog ekonomskog prostora koji se samoreproducira narodnim praksama, ali mu očajno nedostaje samoorganizacije koja će nagrizati dominantne odnose ekonomske moći i političke moći elite u Zagrebu, posebno onih koje se aktivno bore za punu neoliberalnu dominaciju nad ekonomskim procesima što uključuje jaču centralizaciju i unitarizaciju RH.
Comentários