Dok neki političari, čak i oni koji su najavili svoju kandidaturu za predsjedničke izbore, se ufuravaju u ruski, oligarhijski, ekonomski sustav poznatiji pod nazivom "demokratski socijalizam", mi u DDF-u želimo graditi nordijski političko-ekonomski model - socijaldemokraciju.
To automatski povlači niz pitanja jer demokratski socijalizam se u Republici Hrvatskoj, a ni u Europi općenito, ne spominje. Taj je pojam ušao na velika vrata kad je ruski diktator Vladimir Vladimirovič Putin krenuo u kampanju za predsjednika Rusije 2012. godine. Putin je tada naglašavao da nije socijalist nego "demokratski socijalist".
On je tada privukao veliku pažnju medija kao kritičar malih i srednjih privatnih tvrtki i državnih subvencija poljoprivredi i zdravstvenom sustavu te po njegovom mišljenju prevelike državne potrošnje na socijalno ugrožene. Od tada, oporba ga napada uspoređujući njegovu politiku s Venezuelom i Kubom. Treba biti iskren pa priznati da je mali ruski car često pozitivno govorio o Venezueli i da je on jedan od rijetkih svjetskih političara koji je zdušno hvalio politiku Huga Chaveza, pa tako i njegovog nasljednika Nicolasa Madura.
Socijalizam je po definiciji ekonomski sustav u kojem su sredstva za proizvodnju navodno u državnom vlasništvu, ali s poduzećima upravljaju od vlasti instalirani tajkuni, odnosno oligarsi, dok radnici nemaju pravo glasa. On je suprotstavljen socijaldemokraciji u kojem su sredstva za proizvodnju i u državnom i u privatnom vlasništvu, radnici imaju pravo sudjelovanja u odlukama kroz izabrane predstavnike u upravi poduzeća. Dakle, „demokratski socijalizam“ i socijaldemokracija su dva međusobno isključiva sustava.
Za demokratski socijalizam se govori kako je to socijalizam koji je postignut mirnim, demokratskim putem, a ne nasiljem ili revolucijom. On obuhvaća nagli prelazak vlasništva sredstava za proizvodnju iz privatnog u državno-oligarsko, na način da država otima privatna poduzeća bivšim vlasnicima i daje ih na upravljanje državnim tajkunima.
Za razliku od Putina, američki senator Bernie Sanders kao primjere njegove politike redovito navodi skandinavske zemlje. Njegov program "medicare for all" značio bi da država kroz poreze financira zdravstvene usluge svima. Ali nikada nije rekao da država treba biti isključivi poslužitelj zdravstvenih usluga. To je u skladu sa zdravstvom u Danskoj, Finskoj, Norveškom, Švedskoj i na Islandu gdje država iz proračuna plaća zdravstvene preglede građanima, ali je usluge zdravstva prepustila i privatnom sektoru.
Takva politika nije socijalizam nego socijaldemokracija. Socijaldemokracija je politički pravac koji prihvaća tržišnu ekonomiju i kapitalizam, ali traži unutar takvog sustava veće intervencije države u nekim, po njima primarnim područjima za blagostanje društva, a to su zdravstvo, školstvo, mirovinski sustav... Socijaldemokracija postavlja težište na onome što se naziva "briga za najranjivije skupine". Socijaldemokracija smatra da je primarna svrha države skrbiti za njih i pomoći da se smanji ekonomska i socijalna nejednakost među građanima. Socijaldemokracija je zapravo, u ekonomskom pogledu, Keynesianizam. Da bi se postiga takva država blagostanja za svakoga potrebna je socijaldemokracija i snažno, dinamično ekonomsko okruženje.
Zato su nordijske države, koje se danas s pravom mogu nazvati primjerima socijaldemokracije, osim po visokim porezima i sveobuhvatnoj socijalnoj državi poznate i po vrlo niskim regulacijama u poduzetništvu i trgovini te snažnoj zaštiti privatnog vlasništva. Nordijske države danas su dokaz da socijaldemokracija uspješno funkcionira. One su zapravo jako zanimljiv miks liberalizma i socijaldemokracije.
Bernie Sanders, po svemu što je dosad predlagao, spada u socijaldemokrate. Međutim, Sanders mudro puca i na socijaliste i na socijaldemokrate iako shvaća da je velika razlika između njih. Većina demokratski orijentiranih ljudi nisu ni socijalisti ni liberali, oni su u biti socijaldemokrati. Oni žele "zajamčene poslove" koje bi vlada uvodila. Oni žele da država postane sukreator radnih mjesta u sektorima koji bi trebali biti realni i imati konkurentne strane kako bi se podizala kvaliteta usluge i poticaji za rad i napredak.
U Republici Hrvatskoj, za razliku od ostatka svijeta, postoji velika pomutnja u razlikovanju demokratskog socijalizma i socijaldemokracije. U RH se izjednačava demokratski socijalizam sa socijaldemokracijom s time da je preuzeta jedna bitna stvar od demokratskog socijalizma – opća zabrana privatnog vlasništva. To bi značilo, da sve što imate kod kuće više ne bi pripadalo vama, već državi, a tim stvarima bi uprvljali oligarsi.
K tome, „demokratski socijalisti“ imaju još jedan nepremostiv problem. Njihova filozofija je poražena, njihov ekonomski model ne funkcionira što je već dokazano i u teoriji i u praksi. Socijalizam ne može opstati ni u kojoj varijanti – a k tome i guši osnovna ljudska prava i slobode, posebno radnička prava i prava manjina.
Demokratski socijalisti često zaboravljaju da su boljševici koristili brutalne metode protiv svojih neistomišljenika (često i drugih socijalista), a da su radnici bili na rubu egzistencije. No, ističu da je komunizam u prošlom stoljeću u mnogim zemljama propao isključivo zbog političke represije, a oni su demokratski nastrojeni pa, kao, nisu za političku represiju. Zanemaruju činjenicu da je politička represija došla kao nusprodukt takvog ekonomskog sustava jer je mnoge ljude trebalo prisiliti da se priklone ideji stvaranja idealnog socijalističkog čovjeka. Naravno, ta represija je bila neuspješna, ali nužna u takvom ekonomskom sustavu.
To nas dovodi do zaključka da je svaka ideja o socijalizmu u mirnim, demokratskim uvjetima gdje se poštuju osobne slobode, zapravo utopija. Stoga je za Republiku Hrvatsku jedina nada socijaldemokracija.
Comments