Količinu solidarnosti kao ove nakon portresa na Baniji ne viđamo često i ne znamo odakle je. Jesu li to neki drugi ljudi od onih koji stalno kukaju da ništa ne valja, prepuni cinizma, samosažaljenja, profesionalni jamrači i gledatelji samo svog posla? Ne znam. No propusnice su zbog njih popucale, jer ne mogu samo gledati, žele bar jedan kamion u kojem su i moje, naše stvari da ispratim za Petrinju i gdje već treba.
Ponovljeni potres blizu Petrinje od 6,4 po Richteru zatresao je jako Baniju. Do utorka navečer zabilježeno je sedam poginulih i dvadeset šest ranjenih. Zatresla se naša nevelika država jako, cijelo susjedstvo i šire. Stradalo je siromašno područje Banije. Sedam ljudi je mnogo jer nisu smjeli poginuti. Zemlja se trese na ovim područjima oduvijek, ovaj dio Balkana koji prelazi uz Mediteran prema Alpama je trusno područje. Zato nas potresi ne smiju iznenaditi.
Popucale su među prvima propusnice. Nemam naročito loše mišljenje o njima, u dobu smo vrlo neobične pandemije koja udara ponajviše na zdrav razum a manje na naše živote. Propusnice su izgleda pale, privremeno ili stalno, vidjet će se. Mala država koja je sposobna sebe isparcelirati na dvadeset županija, svako se malo podsjeti da to nema smisla, osim županima koji su magneti za skandale, tuku svoje žene i sličnim se hobijima bave. Sve, samo ne uglednici. Fasade, krovovi, zgrade i nade, snovi o spavanju pod sigurnim krovom popucali su također. Svašta je napuklo, oštećeno, srušeno. Jezik na primjer.
Potres me podsjetio da se opet smije reći Banija a ne Banovina, kako se s neovisnošću propisalo. Popucale su i infantilna prepucavanja Predsjednika i Premijera, no to je bilo čak i dan prije ovog drugog velikog potresa. Ponajviše su popucali živci i to je možda i najlošija vijest iako fino zvuči kao stilska figura. Proljetni potres udario je na najveći grad izravno baš kada smo se navikavali na nešto na što se naviknuti ne smiješ, da se ne krećemo, ne družimo, ne izlazimo iz domova, ne igramo i ne trčimo. Kao što to uvijek biva, iako spominjemo najjača podrhtavanja tla, njih zapravo ima na stotine, udaraju na nas kao elektrošokovi, peckaju i to je svaki put sve neugodnije. Nije mi drago gledati podrazumjevanje medija da je u Zagrebu sve i da je samo to važno, no činjenica jest da su stotine tisuća žitelja glavnoga grada pod grdnim stresom od proljeća.
Nije sve popucalo i to je čudno. Može se i drugačije reći, popucale su maske koje svi nosimo, jer kada udari elementarna nepogoda onda zaboravimo na hipokriziju, to je nadgradnja, zalog teatru društva u kojem živimo. Prorade instinkti, ono u nama stvarno, duboko. Proradi tada želja da se pomogne ljudima u nevolji, poriv da budemo korisni, genetski upisan kod da je zajednica baš ono što ime kaže – kada smo zajedno. U nevolji pogotovo. Zajedno je moćan pojam još uvijek, usprkos zlorabljenju potrošnih politika koji mašu s njim pred svake izbore. Upozoravaju nas da ne idemo neorganizirano, pojedinačno pomagati dok nadležne službe još raščišćavaju ruševine, pomažu stradalima, osiguravaju opasna ili vrijedna mjesta. Potpuno se slažemo. No, ima nešto što nam bježi 'ispod radara' kako se danas to moderno kaže: Ljudi žele pomoći. Ljudi nude svoje apartmane ljudima u potrebi. Naši sugrađani skupljaju sve vrste pomoći, od hrane do čega sve ne, po cijeloj Dalmaciji ljudi spontano reagiraju. Ljudski u najboljem značenju, ne razmišljajući mnogo, djelujući spontano a smisleno, trenutno, brzo.
Tu količinu solidarnosti ne viđamo često i ne znamo odakle je. Jesu li to neki drugi ljudi od onih koji stalno kukaju da ništa ne valja, prepuni cinizma, samosažaljenja, profesionalni jamrači i gledatelji samo svog posla? Ne znamo. No propusnice su zbog njih popucale, jer ne mogu samo gledati, žele bar jedan kamion u kojem su i moje, naše stvari ispratiti u Petrinju i gdje već treba.
O, kako je glasna ta želja za biti aktivnim, smislenim korisnim subjektom društva. Nije to čak niti nepovjerenje u institucije, i one su pune naših susjeda i rođaka koji su recimo iz Splita večeras otišli, njih osamnaest vatrogasaca u pripomoć. To je jasan krik da nema sreće, ispunjenja, blagostanja u bilo kojem društvu ako sami ljudi nisu subjekt. Ne samo korisni, nego ravnopravni akteri. Ne davatelji nekih deka, nego samoinicijativni donatori svojih dragih deka, ljudima koji noćas trebaju više nego meni.
Paničarimo jer ljudi neće vidjeti da nudimo stan, vikendicu na moru za jednu, dvije obitelji. Privatno kazalište javlja da imaju kombi i ustupaju ga. Sami javljaju, nitko ih ne traži. To i jest vrijednost ove spontane provale solidarnosti, koja kao i prije i uvijek, ne pita koje si nacionalnosti, vjere, seksualnog opredjeljenja, kome si lojalan i zašto.
Gledamo jedni druge danas onako kako nas cijelo vrijeme gleda priroda, svi smo ljudi. Očima ptice, konja, psa, bilo koje životinje, bilo koje biljke, ljubičice, fikusa ili hrasta. Za njih smo samo ljudi. Manje ili više za njih pogubni ali samo i jedino ljudi.
Pritišće Afrička ploča Euroazijsku, na dvanaest kilometara dubine, migolji se geološki rasjed, a mali ljudi radišni, suradnički, užurbani, usplahireni, jednom cilju usmjereni. Zajedništvu koje vodi preživljavanju.
Zato je važno da država, ta nesretna tvorevina kojoj ljudi poklanjaju svoju odgovornost i moć, prepozna buđenje želje u svima nama da smo aktivni protagonisti, ne kulise, ne statisti. Želimo pomagati, stvarati zajedno, koordinirano, o najslabijima brinuti. To inače ne radimo. Dio istine o glorificiranju 1991. leži i u tome, nekom vremenu kada smo bili korisni, spašavali nekoga tko je bio ugrožen, žrtvovali smo vlastiti komoditet za drugo ljudsko biće za neko blagostanje u budućnosti kada ćemo ... Što?
Kada ćemo svi živjeti tako da brinemo o najslabijima, kada nećemo dozvoljavati da se zgrade, ulice, mostovi ne održavaju, kada će nam zajedničke službe služiti da urade ono najvrijednije za što su školovani, da spašavaju živote, sprečavaju još veće nesreće, za društvo u kojem ćemo stalno raditi i živjeti tako da nam svima bude bolje, najbolje. Kada država neće služiti bogaćenju onih partijski uvezanih, kada nas neće krasti, kažnjavati jer smo van sustava a ne pod njegovom zaštitu, kada neće tući imigrante na granici.
Mora li se zemlja zatresti 6,4 po Richteru da nas podsjeti na naše snove? Mora li nam potres dopustiti da budemo žalosni za ljudima iz Majskih Poljana, selu s pet poginulih, za koje nismo ni znali da postoje a niti nas zanima koje su nacionalnosti žrtve.
Hoćemo li prepoznati svoju želju da budemo dobri prema drugima, nepoznatima i poznatima? Svoj poriv da višak podijelimo s onima kojima više treba? Zadovoljstvo sa sobom kada smo solidarni, pomažemo, ne uvjetujemo, ne trgujemo, samo dajemo i u tom davanju rastemo i dobro se osjećamo.
Nismo mi ljudi, ni dobri ni loši, ali možemo biti jedno i drugo. Kakvo nam je okruženje, takvi smo. Stalno nam govore da nam je dobro, mi u to vjerujemo, ali znamo da nije tako. Ako mi je dobro, kako to da ja nisam dobar? Kako to da mrzim drugačije, siromašne, a ne pomažem im? Tek kada nas nešto ugrozi, toliko dobroga izađe iz nas da se ne prepoznamo.
Možda je potres tu da nam kaže da tu svoju stranu moramo više njegovati, hraniti, uzgajati? Da se moramo resetirati. Živjeti zajedno, jedni s drugima, ljudima. Možda nam baš to i mali virus govori. Tek kada budemo pazili jedni na druge, na one ranjive, one bez zaleđa i veza, tek tada će nam biti dobro.
Znači li to da je potres tu jer nikako ne uspijevamo čuti poruku male korone?
Ne kao kazna, već kao poruka: "Oslobodite dobro u sebi."
Prije toga moramo sebe osloboditi. Od čega?
Svega onoga što ušuti kada dobar potres dođe.
Comments