Piše: Dora Klindžić
Vrijeme je da izbavimo Nikolu Teslu iz kandži milijardera i nacionalista i vratimo ga tamo gdje pripada: idealistima, humanistima, antikapitalistima, antinacionalistima, neurodivergentnima i ponajviše – queer zajednici.
Prijedlog da lik Nikole Tesle krasi hrvatske kovanice eura doveo je našeg najslavnijeg izumitelja (ponovo) u središte javne rasprave. Dok se zainteresirane strane s obje strane granice zamaraju izlizanom debatom je li Tesla bio Hrvat ili Srbin – pitanjem koje je Nikola sam razriješio još 1936. godine kada je rekao: „Ponosim se srpskom majkom i hrvatskom domovinom. Živili Jugoslaveni!“ – mi ćemo posložiti prioritete i pozabaviti se mnogo važnijim pitanjem: Je li Tesla bio gay?
Unatoč gotovo mitskim proporcijama koje je njegova ličnost postigla na balkanskim prostorima, gdje ga obožavamo kao proroka-genija, promatranje Tesle iz perspektive njegove aseksualnosti ili queer životnog stila potpuno izostaje. Štoviše, poznat je i vic, „Da je Tesla bio peder, svađali bismo se čiji nije.“
Kada je udruga Flamingo 2015. godine komemorirala Teslu kao člana LGBTIQ+ zajednice, polaganje vijenca dočekano je s gomilom govora mržnje i bijesnih komentara na račun ikakve pomisli da je Tesla mogao biti išta osim streight. Takav otpor je jedan od razloga zašto su se manje poznati detalji o Teslinom privatnom životu izgubili, te je sa svakom godinom sve veći rizik da Teslin identitet kao imigranta, neurodivergenta i protivnika kapitalizma i heteronormativnosti padne u zaborav.
Teslina je životna priča narativ o potrazi za nadom i intelektualnom ljepotom unutar okvira izrabljivačkih sustava, čemu svjedoči njegova inspirativna snaga dok je emigrirao trbuhom za kruhom i preživljavao kopajući kanale ne bi li preživio financijske prevare koje su mu nanijeli Edison i američki predatorski kapitalisti. Kao takav, Tesla bi trebao pripadati ljudima poput sebe: svakome tko živi za ljepotu ideala umjesto za materijalnu korist; svakome tko je za svoje snove i dostojanstvo bio prisiljen napustiti domovinu; svakome tko ljubi čovječanstvo i mir; svakome tko se cjeloživotno bori s mentalnom bolešću; te svakome tko svojim odlukama i odabirima odudara od društvenih normi, bilo to u izboru partnera ili rodnom izričaju.
Ako dopustimo marginalizaciju i negaciju tih aspekata Tesline osobnosti, osobito u svrhu pretvaranja Teslinog imena u nacionalni simbol ili sanitiziranu ikonu hiper-eksploitativnih milijardera, učinit ćemo nepravdu ne samo čovjeku koji je Tesla bio, već i queer zajednici koja time gubi jednu od svojih povijesnih figura. Krenimo, stoga, na izlet manje poznatim puteljkom zvanim “Nikola Tesla kao queer ikona.”
Prva i široko poznata činjenica o Teslinom životu je ta kako je bio javno deklarirani neženja, te ga se često povezuje s celibatom ili čak naziva doživotnim djevcem. Budući kako je tema spolnosti u tim danima bila iznimno privatna, ne postoje dokazi kako Tesla nikada u životu nije imao neku formu intimnih iskustava. Štoviše, za vrijeme njegovih studija u Grazu, njegov nećak William Terbo optužio ga je da je potrošio sav novac na „kocku i muškarce“. Ova izjava, iako nepotvrđena s Nikoline strane, prikazuje neuobičajenu sliku izumiteljevog identiteta iz njegove burne mladosti.
Nikola se u svojoj autobiografiji prisjeća studentskih dana u kojima se borio s ovisnošću o kocki, mentalnim slomovima i nemilosrdnim siromaštvom. Primjerice, neko je vrijeme živio u squotu u Mariboru jer nije mogao priuštiti studentski smještaj i provodio je dane kartajući se na ulici, gdje su ga roditelji pronašli i dovukli natrag kući u Smiljan. Što je sve prolazio i s kime je sve provodio vrijeme u tom periodu nije nam poznato. Tesla je u kasnijim godinama izbjegavao pričati o teškim godinama svog života prije no što se etablirao u Americi, između ostalog zbog toga što je i sam sudjelovao u kreiranju svog javnog identiteta kao misterioznog genija-izumitelja, te je bio sklon preuveličavati i mitologizirati vlastiti život i ideje.
Kada se pojavio u New Yorku kao novi izazivač Thomasu Edisonu, mnogi su komentirali kako je Tesla bio Edisonova antiteza, ne samo po pristupu znanosti, već i po maskulinitetu. Edison je bio grub, snažan, glasan (zbog nagluhosti), neuredan, općenito stereotipni yankee hedonist s obje noge čvrsto na zemlji. Nikolu su opisivali kao vitkog, elegantnog, pedantnog šminkera koji je uvijek poklanjao pažnju svojoj odjeći, frizuri, brkovima i higijeni. Već na prvi pogled, bilo je suđeno da se Tesla i Edison neće slagati. Svojom rodnom prezentacijom Nikola se opirao novostvorenom kultu kaubojskog maskuliniteta koji je postao popularan u vrijeme industrijalizacije, čiji je predstavnik bio i predsjednik Theodore Roosevelt.
Na usponu svoje slave, Tesla je počeo dobivati sve više pitanja o svojim planovima za ženidbu. Mnogi su novinari komentirali kako je hermetičan i otporan Nikola bio na ikakav spomen žena. Po njegovim riječima, „izumitelji su tako intenzivni po prirodi, s mnogo divljih i strastvenih kvaliteta, pa kada bi se dali ženi, izgubili bi sve, i time oduzeli sve iz svog istraživačkog polja.“ Mnoge je žene privlačio ovaj visoki, mršavi stranac tamne kose i plavih očiju, te je poznat niz žena koje je Tesla otvoreno odbio, rekavši da za njega ne postoji nijedna. Među njima je bila i slavna glumica i izumiteljica Hedy Lamarr. Štoviše, u svojim kasnijim godinama Tesla je čak izražavao negodovanje prema modernim ženama zbog njihovog odstupanja od tradicionalnog ženstvenog ideala kojeg je on platonski „štovao“ u svojoj glavi.
Upravo zbog svog javnog i nekompromisnog imidža čovjeka nezainteresiranog za romantičnu ili spolnu intimu, Tesla je postao jedan od idola aseksualne homoromantične zajednice. Budući kategorije kao što su straight, gay ili ace (asexual) nisu postojale krajem XIX. stoljeća, već su istospolni odnosi bili shvaćani kao nešto što ljudi rade, a ne nešto što jesu, ne možemo reći s kojom bi se kategorijom Tesla identificirao danas. Možemo ga promatrati jedino u kontekstu vremena u kojem je živio i činjenica koje su nam poznate.
Promatrajući ga iz sadašnjice, njegove izjave i životna praksa odgovaraju onome što bi se danas definiralo kao aseksualna homoromantika, poznatija pod izrazom bromance (bratska ljubav). Kao i moderni ace ljudi, Tesla je nailazio na nerazumijevanje svoje sredine, te su ga brojni ljudi nagovarali na brak, preispitivali njegovu spolnu orijentaciju i generalno izražavali nepozvane komentare na njegove životne odabire. Jedan od kolega inženjera rekao je: „Bojim se da će Tesla nastaviti u svojoj zabludi kako je žena općenito Samsonova Dalila koja će mu odsjeći kosu.“ Unatoč pritisku okoline, Tesla je ustrajao na svom nekonvencionalnom životnom stilu. Sama po sebi, ta je činjenica dovoljna kako bi ga promatrali u kontekstu člana queer zajednice.
Međutim, Teslina otvorena odbojnost prema ženama otvara i drugu interesantnu mogućnost: da je u svoja “četiri zida” preferirao muškarce i potencijalno prakticirao bliske odnose s drugim homoseksualcima. U višegodišnjem istraživanju za svoj roman o Tesli, posebno sam se posvetila traženju informacija o Teslinoj intimi, odnosno o privatnom životu koji se ne čita u knjigama iz povijesti. Pritom sam naišla na zanimljive figure iz njegovog života: njegove najbliže prijatelje, koji su bili poznati po svojim homoseksualnim tendencijama.
Queer ljudi često gravitiraju prema drugim queer ljudima, tražeći zajednicu koja ih prihvaća. Stoga mi je bilo fascinantno pronaći iskaze o tome kako se Tesla također kretao u queer krugovima tijekom svog života. Družio se, primjerice, sa slavnim arhitektom Stanfordom Whiteom, koji je projektirao Nikolin famozni laboratorij u Wardenclyffeu. Stanford je živio ekvivalent sex, drugs and rock’n’roll života 1890-ih i bio je član i osnivač gay klubova za slavne i bogate Njujorčane, koji su tada bili javna tajna. Unatoč otporu Stanfordove obitelji, koja dan danas pokušava zataškati njegove seksualne preference, povjesničari su utvrdili da je Stanford bio poznat kao boem, umjetnik i biseksualac, te se takvim i identificirao u erotičnim pismima koja je razmjenjivao sa svojim ljubavnicima.
Iako se takav senzualan, umjetnički tip kao što je Stanford možda čini nespojivim s imidžem Tesle kao asketskog, aseksualnog tipa, ispostavlja se da je Nikola provodio brojne dane u Stanfordovom tornju na Madison Square Gardenu, gdje je Stanford ujedno organizirao poročne zabave i orgije. Kao i Nikola, Stanford je često govorio da za njega „ne postoji nijedna žena.“ Nikola je toliko često provodio noći spavajući u Stanfordovoj kući da je, po svjedočanstvu Stanfordovog posvojenog sina, čest prizor bio vidjeti Teslu kako luta po Stanfordovom dvorištu u tri ujutro, navodno zbog nesanice.
Međutim, Stanford će postati još slavniji po seks-skandalu. Kao „ljubitelj ljepote“ po profesiji, Stanford je često radio s mladim glumicama i regrutirao ih za slikarske portrete, a to je često podrazumijevalo njihovo uključivanje u Stanfordove seksualne krugove. Nažalost, mnogi od tih mladića su bile maloljetne i financijski očajne, te je otac jednog od njih odlučio stati Stanfordovom razvratu na kraj, suočivši se s njim tijekom kazališne predstave i upucavši ga u čelo pred publikom.
Ubojstvo Stanforda bilo je na svim naslovnicama, a sudska parnica koja je uslijedila prozvana je „parnicom stoljeća“. Stanfordova intima izašla je na vidjelo, uključujući brojne optužbe o maloljetničkim odnosima, a reputacija mu je toliko uništena da mu nijedna javna figura nije više htjela izraziti potporu. Osim Nikole Tesle.
Nakon ubojstva njegovog bliskog prijatelja, Tesla je doživio još jedan značajan mentalni slom, ali ga se nikada nije odrekao. Novine su pisale kako se na Stanfordovoj sahrani pojavilo samo nekoliko ljudi, od kojih je u prvome redu bio Tesla. Prava priroda i dubina njihovog odnosa možda nam nikada neće biti poznata, no Nikola je očito osjećao neopozivu odanost prema svojem prijatelju, dovoljno snažnu da se odupre mišljenju čitave javnosti.
Druga kontroverzna figura u Teslinom životu bio je pjesnik Sylvester Viereck, još jedan izrazito senzualan umjetnik. Tesla i Sylvester upoznali su se preko zajedničkog prijatelja koji je bio urednik novina The Century te objavljivao priče o obojici. Svojedobno, Sylvester je uživao ugled jednog od najčitanijih američkih pjesnika, te je pod njegovim mentorstvom Tesla napisao i svoju jedinu poznatu pjesmu, u kojoj ismijava Alberta Einsteina.
Sylvester Viereck je ostao zapamćen u povijesti kao jedan od začetnika gay romana kao žanra, uključujući prvi vampirski gay roman i autobiografski roman o homoseksualnosti kojoj je Viereck svjedočio u zatvoru. Budući da je njihovo prijateljstvo počelo u doba kada je Teslin ugled pao u usporedbi s novom generacijom znanstvenika poput Einsteina i Plancka, postoje mnoge nepoznanice oko kasnog doba Teslinog života jer tada više nije dobivao toliko medijske pažnje. Međutim, poznato je da je Tesla redovito uživao u večerama u Viereckovoj kući te da su provodili mnogo vremena zajedno i godinama razmjenjivali pisma.
Slično kao u slučaju Stanforda Whitea, Tesla je zadržao odanost prema Sylvesteru čak i kada je otkriveno da je ovaj bio član njemačkog špijunskog kruga u SAD-u za vrijeme I. svjetskog rata. Sylvester je vodio propagandističke časopise koji su lirskim i umjetničkim stilom branili postupke Njemačkog Reicha. Nakon Tesline smrti, Sylvester je čak postao radikaliziran do mjere da je vršio javnu apologiju nacističke politike za vrijeme II. svjetskog rata, zbog čega je konačno i zatvoren.
Mnogi su pokušali objasniti prijateljstvo između Tesle i Vierecka, pripisavši ga Teslinoj naivnosti ili potencijalnoj Viereckovoj namjeri da pridobije Tesline nacrte za njemačke ciljeve. No, insinuacija da je Tesla bio odviše naivan ili nesposoban procijeniti ljudski karakter sama je po sebi naivna kada govorimo o čovjeku njegovog životnog iskustva i inteligencije. Možemo samo nagađati o tome što je Nikola imao zajedničko s ovih dvoje muškaraca što ga je držalo tako odanim, ali činjenica da su obojica bili poznati homoseksualci u vrijeme kada su se takve tendencije pažljivo skrivale nije zanemariva.
Stanford i Sylvester možda su najslavniji od Teslinih homoseksualnih prijatelja, no šaputanja iz Tesline ere sugeriraju da su postojali i drugi muškarci kojima je Nikola bio opčinjen. U biografiji The Truth About Tesla, Christopher Cooper piše:
„Tesla je očigledno preferirao muškarce sportske građe, često pozivajući u svoj stan boksače kao što je bio graciozni Henry Doherty ili jugoslavenski šampion Fritzie Živić. Tijekom svog života, zapošljavao je asistente u ranim dvadesetima i nije se suzdržavao od komentiranja njihovog fizičkog izgleda.”
Tesla opisuje Anthonyja Szigetija, bliskog prijatelja s kojim je uživao večernje šetnje u Budimpešti, kao muškarca koji je imao „apolonsko tijelo.“ Njih su dvojica bili nerazdvojni, i Tesla je pronašao način da ga mladi Mađar prati prvo u Pariz, a zatim u Ameriku. Kada je napustio Teslu (ili umro) pod misterioznim okolnostima 1891., Tesla je priznao: „jako bih ga volio vidjeti, jer sam ga želio.“
Osim navedenih, Tesla je obožavao i mladog oficira Richarda Hobsona, za kojega je rekao da se nalazi u „najdubljoj komori moga srca.“ Čak i nakon što se Hobson oženio, njih dvojica nastavili su se nalaziti jednom mjesečno, a u jednoj božićnoj čestitki upućenoj zajedničkim prijateljima Tesla se u šali potpisao kao “Nikola Hobson”. A tu je i Mark Twain, Teslin dugogodišnji idol i prijatelj, za kojeg posljednjih par desetljeća u književnim krugovima postoje teorije da je zapravo bio homoseksualne ili biseksualne orijentacije.
Od nekolicine žena s kojima je Tesla prijateljevao, valja istaknuti Ann Morgan, kći slavnog bankara J.P. Morgana, filantropkinju i podržavateljicu ženskih radničkih prava, koja je živjela sa svojom partnericom, liječnicom Anne Murray.
Ako vam je ovo aktiviralo gaydar, niste prvi. Richard C. Sogge, član Instituta američkih električnih inženjera, u intervjuu 1956. godine spominje da je Tesla imao „reputaciju voajerstva koja je sramotila starije članove.“ Na pitanje zašto 1880-ih Tesla nije postao direktor Instituta, Sogge je odgovorio:
„Priče o Teslinim seksualnim eskapadama bile su u jednom periodu glavni trač Instituta, te nismo znali kako bismo se nosili s tim kada bi to pitanje postalo javni skandal. Sigurno ste svjesni, naravno, da on nije nikada izlazio sa ženama.“
U svakom slučaju, kompliciranu osobnost jednog čovjeka dovoljno je teško zaključiti iz treće ruke, a još više kada je se promatra s odmakom od sto trideset godina. Malobrojni dokazi i svjedočanstva često bivaju izgubljena, uništena ili cenzurirana od strane potomaka i povjesničara koji ne žele prikazati povijesne ličnosti u kontroverznom svjetlu. Ono što znamo jest da je Nikola Tesla bio nekonvencionalan u vidu svoje rodne ekspresije i (ne)izbora partnera, da nije bio stranac senzualnosti i seksualnosti, da je bio štovatelj muške ljepote, te da je imao bliske odnose s ljudima koji su (više ili manje) otvoreno bili gay. Nikola je svoju seksualnu orijentaciju održavao vječnom enigmom, stoga ga je, u nedostatku nepobitnih dokaza, nepravedno etiketirati u tom polju.
No, znajući ono što znamo, inzistirati da je Tesla bio heteroseksualan nije ništa više opravdano nego vjerovati da je bio homoseksualan. Ako vrijedi konsenzus da je Tesla naš najznačajniji izumitelj, zašto bi to divljenje bilo uvjetovano šutnjom oko njegove seksualnosti? Teslina je seksualna reputacija očito bila važna i za vrijeme njegovog života, te je homofobija očigledno utjecala na tok njegove karijere na načine na koje danas više nismo ni svjesni. Brisanjem nekonvencionalnog seksualnog aspekta njegovog identiteta gubimo priliku učiti o načinima na koje su queer osobe živjele (i preživljavale) prošla vremena i oblikovale našu sadašnjost, te si uskraćujemo tradiciju i genealogiju LGBTIQ+ zajednice kroz našu povijest.
Vrijeme je da izbavimo Nikolu Teslu iz kandži milijardera i nacionalista i vratimo ga tamo gdje pripada: idealistima, humanistkinjama, antikapitalistkinjama, antinacionalistima, neurodivergentnima i ponajviše – queer zajednici.
*Prenosimo s portala Vox Feminae
Commentaires