Piše: Silvain Šverko
Neki su stariji beskućnici u godinama i sada su sve stariji. No, veći porast beskućnika odražava još jedan trend: sve je više beskućnika koji to postaju nakon 50. godine života.
Nella Andretti razbacuje blagi osmijeh dok namješta svoje elegantne mačkaste naočale.
Našli smo je u kantini Centra za beskućnike u Splitu, gdje starije osobe u privremenom smještaju ili oni koji žive na ulici mogu svratiti po besplatan obrok i spavanje. Ali, njezin je um negdje drugdje. Njezina dragocjena crvena kožna stolica za ljuljanje, zajedno s većinom njezinih stvari, nalazi se u spremištu. Boji se kako će operater skladišne jedinice sve prodati na aukciji ako uskoro ne plati dug od 500 €.
"Moram nekako izvući zeca iz šešira", rekla nam je Nella, 65, tijekom kišnog ožujskog dana, “Ne želim izgubiti stvari koje imam. Nemam kuću, a sada neću ni imati”, spušta glavu prije nego što završi rečenicu.
Neočekivano se Nella našla usred najveće životne krize: stari bez doma.
U Dalmaciji živi otprilike jedna trećina svih beskućnika u Republici Hrvatskoj. Prema međunarodnoj definiciji: beskućnik je svaka osoba koja nema vlastiti dom. Dakle, to su svi podstanari, ljudi koji žive kod rodbine, rođaka, prijatelja i sl. Postotak stanovnika Dalmacije koji nema vlastiti dom prešao je 50%,
Sukladno tome, procjenjuje se kako su među tom populacijom starije osobe najbrže rastuća skupina. Jedan od ključnih pokazatelja je broj ljudi koji imaju pristup uslugama za beskućnike. Prema državnom sustavu integracije podataka o beskućnicima od početka 2017. do kraja 2022., ukupna starija populacija u Dalmaciji porasla je za 7%, ali je broj osoba od 55 i više godina koji su tražili usluge za beskućnike porastao je za 84% — više od bilo koje druge dobne skupine.
Za usporedbu, broj ljudi koji pristupaju uslugama za beskućnike u svim dobnim skupinama povećao se za 43% tijekom tog razdoblja.
Starije osobe koje su beskućnici uključuju one koji su dugo bili bez vlastitog doma i stare. No, oni također uključuju one koji su dio rastućeg trenda, pokazuju istraživanja: ljudi koji se prvi put susreću s beskućništvom nakon 50. godine.
Oni s povećanim rizikom od gubitka utočišta obično su starije odrasle osobe koje žive same i s fiksnim primanjima, s malo ili nimalo ušteđevine. Stručnjaci kažu kako je tome glavni doprinos to što dok cijene stanarina u Dalmaciji rastu kao i maloprodajne cijene, tijekovi prihoda starijih osoba, uključujući beneficije socijalnog osiguranja i dodatne prihode od osiguranja, ne drže korak s inflacijom cijena na malo.
Dalmatini dugo su bili prezastupljeni u nezbrinutom stanovništvu - predstavljaju oko 6% stanovništva države, ali blizu 30% onih koji imaju pristup uslugama za beskućnike, pokazuju podaci.
“Za mnoge od nas postoji slika u našem umu povezana sa zlouporabom supstanci ili problemima mentalnog zdravlja. A za možda četvrtinu ljudi koji trenutno nisu smješteni, to jest razlog. Ali većina ljudi koji danas postaju beskućnici čine to iz ekonomsko-političkih razloga,” rekla je Gloria Rismondo, izvršna direktorica Centra, neprofitne grupe koja upravlja s nekoliko usluga za starije odrasle osobe, uključujući prijelazno stanovanje.
“Kao netko u ovoj dobnoj skupini, mogu vam reći, izvanredno je razmišljati o tome; zadržao si se zaposlenim i smještenim i iznad vode cijelo ovo vremensko razdoblje, i u godinama koje bi trebale biti zlatne, evo te na ulici,” rekla je Rismondo.
Samo prošlog ljeta, Nella Andretti je živjela u kući s tri spavaće sobe i radila u dobroj tvrtci. Ali, njezina se situacija iznenada promijenila. Morala je prestati raditi kako bi se podvrgla operaciji stare ozljede leđa. Zatim se njezina kućna prijateljica s kojom je bila skoro tri godine iselila, ostavljajući Nellu u kući za punu stanarinu od 600 € + režije koju si nije mogla priuštiti sama.
Nakon što je izgubila dom, Nella se uputila u Centar, gdje trenutno dijeli smještaj s još petero ljudi. Svi koji borave u prijelaznim stambenim jedinicama Centra imaju 55 ili više godina, a mnogi su s ulice otišli u skloništa i živjeli kao podstanari ili kod rodbine. Cilj je povezati ih s bilo kojom zdravstvenom i socijalnom službom koja im može zatrebati i pomoći im pronaći trajno pristupačno stanovanje.
Priče poput Nelline uobičajene su među ljudima koji su prošli kroz Centar — jedva spajaju kraj s krajem, ozljeda ili loše zdravlje natjerali su ih da napuste posao ranije nego što su se nadali. U nekim slučajevima smrt voljene osobe, obiteljski sukobi ili nasilni odnosi ostavili su ljude bez mjesta za boravak.
Drugi, poput Emila Cukrova, proveli su desetljeća na ulici. Rođen je u vojnoj obitelji, on i njegova obitelj preselili su se u Split kad je imao 5 godina. Kao mlada odrasla osoba radio je po restoranima brze hrane, praonicama rublja i trgovinama.
“Imao sam posao, imao sam život, sve dok heroin nije pokucao na vrata. Otvorio sam mu vrata i stvarno puno zabrljao,” rekao je Emil.
Snažan i uglavnom zdrav, dugo se snalazio na ulici. Onda se prije otprilike tri godine probudio u svom šatoru zbog bolova u stopalima koji su bili tako nepodnošljivi da je jedva mogao stajati. Hitna pomoć ga je odvezla u najbližu hitnu, gdje su mu liječnici rekli da ima gangrenu na nožnim prstima; morali bi ih sve amputirati.
"Rekli su 'Da nisi došao, bio bi mrtav'", rekao je Emil i nastavio, “To je bio najmračniji dio mog života.”
Nakon nekog vremena liječenja u centru protiv ovisnosti, vratio se na ulicu. U invalidskim kolicima i na pragu 60. godine njegova se situacija zakomplicirala. Pa kad je klinički ravnatelj u Centru prošle godine prišao Emilu ispod nadvožnjaka autoceste i ponudio mu mjesto za život, on je prihvatio. Rekao je kako se isprva nećkao. Prošlo je dosta vremena otkako je ikome vjerovao.
Istraživanje je pokazalo kako će život na ulici - loša prehrana i spavanje, izloženost vremenskim nepogodama, nedobivanje odgovarajuće medicinske skrbi i gubljenje lijekova tijekom čišćenja logora - prerano ostarjeti, razboljeti se i ubiti ljude. Zato kada govore o populaciji beskućnika, zagovornici i stručnjaci često pod "starijim osobama" podrazumijevaju sve osobe od 50 i više godina.
Kad beskućnici dođu u 50-e i rane 60-e, mnogo više nalikuju ljudima u 70-ima i 80-ima, rekla je dr. Margita Bašić, direktorica inicijative za borbu protiv beskućništva.
"Sve je pomaknuto unazad oko 20 godina", rekla je Bašić. "Zdravstveni problemi koje obično povezujemo sa starenjem - problemi s vidom, problemi sa sluhom, kognitivna oštećenja, poteškoće s kupanjem, poteškoće s hodanjem - sve te stvari počinju mnogo ranije. Njihova situacija također može izazvati tjeskobu, depresiju i korištenje droga.“
Nedavno je njezina inicijativa pokrenula poticaje za pružatelje usluga, koji opslužuju pacijente s niskim primanjima, za pokretanje i razvoj programa ulične medicine . Povijesno gledano, većinu tih programa financirali su dobri građani. I možda sada, više nego ikad, ovi programi igraju ključnu ulogu, ali u ograničenom broju mogu učiniti samo toliko za ovu populaciju kojoj je potrebna medicinska pomoć. Rutinska njega i pravovremena dijagnoza su teži kada se ljudi sele iz jednog kampa ili skloništa u drugo.
I jednostavno rečeno, "Ne postoji tako moćan lijek kao što je stanovanje", rekla je Bašić.
Istraživači za studiju koji su pokrenuli Sveučilišta u Splitu, Zadru i Dubrovniku objavljenu prošlog ljeta pratili su beskućnike starije od 50 godina preko osam godina i otkrili kako je kod njih 3,5 puta veća vjerojatnost rane smrti u usporedbi s drugim starijim osobama u Dalmaciji. U studiji je prosječna dob smrtnosti bila 64,6 godina, u usporedbi sa 76,1 godinom za ostale stanovnike Dalmacije. Glavni uzroci smrti nezbrinutih bili su pothlađenost, pothranjenost, bolesti srca, rak i predoziranje alkoholom ili drogama.
Zdravstvene potrebe starijih osoba mogu biti složene. A većina skloništa nije opremljena kako bi služila gerijatrijskoj populaciji. Programi koji služe posebno starijim osobama, poput onog u Centru, rijetki su.
Diljem Dalmacije skloništa su pretrpana nezbrinutim ljudima kojima treba više nego što ti objekti mogu pružiti. Na primjer, u idealnom slučaju skloništa bi imala člana medicinskog osoblja na licu mjesta, ali to bi moglo stajati oko 15 000 € godišnje po medicinskoj sestri, što si većina ustanova ne bi mogla priuštiti, rekla je Sara Marinković, voditeljica dubrovačke Case, koji osigurava hranu, sklonište i socijalne usluge za beskućnike.
U posljednjih nekoliko godina, populacija njezinog skloništa je ostarjela, a njihov invaliditet se povećao. Neki od onih koji redovito dolaze u invalidska su kolica i trebaju pomoć pri korištenju kupaonice. Kada dodate stanja kao što su demencija i problemi mentalnog zdravlja, briga o ovoj populaciji postaje još veći izazov, rekla je Marinković.
“U ovom trenutku osjećam kako naša skloništa polako postaju de facto ustanove za njegu”, rekla je. "Morala sam tražiti od osoblja neka učini mnogo stvari koje inače ne bi učinili."
Dalmacija doživjela je jedan od najvećih skokova beskućnika među populacijom od 55 i više godina, porast od 83% od početka 2017. do kraja 2022., pokazuju državni podaci. Slučajno ili ne, stanarine i cijene kuća u Dalmaciji u zadnjih nekoliko godina vrtoglavo su porasle.
“Mislim kako moramo dobro pogledati što radimo za naše starije stanovništvo, jer oni ne bi trebali biti u skloništima,” dodala je Marinković.
Stvaranje traga u beskućništvu
U siječnju 2021. župan Splitsko-dalmatinski, Blaženko Boban je izjavio kako u Dalmaciji ne postoje beskućnici. Istovremeno, inicijativa DDF je već 2010. objavila Program za dostojanstveno starenje, nacrt o tome kako bolje pripremiti Dalmaciju za sijedenje stanovništva — dvije petine stanovnika Dalmacije imat će 60 ili više godina do 2030. Da se danas usvoji, uvođenje ovog plana došlo u vrijeme kada se procjenjuje kako se 600 000 ljudi u Dalmaciji smatra ekonomski nesigurnima, boreći se priuštiti rastuće cijene stanarine, prehrane i troškove zdravstvene skrbi.
Prioritet broj 1 u tom glavnom planu je povećanje pristupačnih stambenih opcija za starije osobe, omogućujući im da sigurno stare u svome domu. Plan postavlja ciljeve i inicijative koje zakonodavci i administracija mogu provoditi tijekom vremena.
„Jednom kada ostanu bez doma, stariji pojedinci suočavaju se sa zaista jedinstvenim preprekama koje im izuzetno otežavaju ponovno udomljavanje, tako je u planu DDF-a stavljen naglasak na prevenciju beskućništva i postavljanje strategije rješavanja problema beskućništva starijih osoba u prvi plan i središte nešto što vidimo sve više posvećena pozornost,” rekao je jedan od koordinatora DDF-a, Vedran Bralić.
Jedan od prijedloga kojeg je DDF gurao 2010. godine je prijedlog zakona kojim bi se stvorili regionalni programi subvencija za stanovanje za starije osobe i one s invaliditetom koji imaju najveći rizik da postanu beskućnici. Sličan zakon prošle je godine propao u Saboru, a kojeg je predložila Katarina Peović iz „Radničke fronte“ nakon što nije ni došao na dnevni red Sabora.
Prema DDF-u, regionalni programi subvencija dopunio bi savezne programe pomoći - kao što su vaučeri kojima bi se pomoglo oko 1,2 milijuna građana Republike Hrvatske s primanjima ispod državnog minimuma. Takvih ljudi u Dalmaciji je više od 60%.
„Cilj Programa, kojeg je 2010. osmislio DDF, bio bi pomoći ljudima u dobivanju državnih vaučera za najam, ali u međuvremenu pružiti pomoć koju financira država. Na taj će način više starijih osoba moći ostati u svojim sadašnjim domovima“, objasnio je Bralić te dodao, "Država bi također trebala biti u ovom poslu jer regije ne mogu same riješiti rastući problem beskućništva. Ali, mogu napraviti veliki trag u tome i na kraju to riješiti ako i regije i država kremu ulagati resurse u programe koji rade."
Uz pomoć stambenih navigatora u Centru, Cukrov je proveo posljednjih osam mjeseci ispunjavajući zahtjeve za subvencionirano stanovanje. Bude li sve išlo po planu, očekuje kako će do kraja ovog mjeseca imati vlastitu garsonijeru u rodnom Šibeniku.
Comentários