Piše: Nevianna Remanni
Ono što se dogodilo 11. prosinca svojevrsni je nastavak organiziranog napada na Dalmaciju, ali s bitnom razlikom u tome što u vreme prijašnjih napada nije bilo stava koji Dalmacija plebiscitarno odbija i obvezuje sve na poštivanje njenog opredjeljenja.
A stav, koji je donijet tako što je skupina neofašista 1990. uzurpirala vlast, ne samo da je nedemokratski, nego je zasnovan na gnusnoj povijesnoj laži.
Dalmacija je povijesna pokrajina, koja je od svog nastanka pod svim vladarima imala kakvu-takvu autonomiju, koja je protivno svojoj volji ušla u sastav kraljevina SHS/Jugoslavije, koja je između 1945. i 1947. imala vlastitu autonomiju (tada je imala svoj teritorij, svoje organe vlasti i svoje oružane snage) u sastavu NFR Jugoslavije. Ta je Dalmacija bila dio RH, kao što je i sada, ali uz bitno ispravljanje nedorečenosti iz 1921. i 1945. kada je – najvjerojatnije u zanosu oslobođenja, a iz brojnih drugih razloga koje će utvrditi povijesna znanost – propustila precizno definirati trajne osnove svoga odnosa prema državi u čiji sastav ulazi.
Antidalmatinski stav i praktično ponašanje centralne republičke vlasti, ali i županijskih, općinskih i gradskih vlasti, tjeraju Dalmaciju na pronalazak radikalnijih rješenja od onih koja su sada na snazi; rješenja koja neće rušiti državu ali će efikasnije štititi Dalmaciju i sve njene građane od arogancije i samovolje centralne vlasti u Zagrebu.
U prvom dijelu potrebno je dati ocjena stanja u regiji i u državi, i to ne kao kritika pojedinačnih stranaka iz ove ili prethodne vlasti, nego stanja u kojem se Dalmacija nalazimo i koje njeni građani ne žele. To su, prije svega: – ekstremna centralizacija i rigidni unitarizam kao uniformno rješavanje stvari za različite sredine i subjekte; – dominacija izvršne vlasti nad zakonodavnom i sudskom; – nepoštovanje i neprovođenje Ustava i zakona; – obnavljanje autoritarizma i klerikalizma; – ekonomska nestabilnost u obliku bržeg rasta proračuna od rasta BDP-a; – apsolutna vladavina partitokracije i partijske aristokracije;
– politika koja se bavi klijentelizmom (dakle, političkom korupcijom) što proizvodi ogroman broj siromašnih dnevno, a ne stanjem u društvu i njegovim promptnim rješavanjem – udaljavanje od europskih standarda, prije svega u obliku tiranije manjine nad većinom; – feudalizacija vlasti u obliku jednopartijskih ministarstava i isto tako jednopartijskih javnih poduzeća...
Dalmacija se nalazi u državi s takvim neprihvatljivim atributima u težem položaju nego drugi krajevi RH iako na prvi pogled izgleda drukčije možda i zato što već duže vremena dalmatinske županijske, gradske i općinske vlasti izigravaju prosjaka koji svemoćnu republičku vlast stalno nešto moli, po pravilu, vrlo ubogo i ponižavajuće, a onda medijski glorificira ono malo što joj se udjeli.
Sve su te ocjene stavljene na znanje i to prije nego što su uslijedila posljednja zbivanja, oko podjele funkcija u javnim poduzećima i objavljivanja podataka o plaćama direktora i članova upravnih odbora javnih poduzeća, i sl., a da se ni jednom riječju ne spominje ni moralna, ni politička, ni kaznena odgovornost za sve to. Baš kao što se ne spominje ni odgovornost za to što je dugo vremena sporazum o izgradnji Pelješkog mosta tajna, što je i energetski sporazum s Rusijom dobrim dijelom do dana današnjeg tajna, što su i enormne plaće u javnim poduzećima dugo bile tajna, a neke su to i ostale, itd., itd.
Sve to bjelodano potvrđuje ocijene o u državi koje Dalmacija ne želi! I potvrđuje kako je sve to posljedica činjenice kako na djelu, već godinama, imamo neomeđenu vladavinu partitokratske birokracije, odnosno – svemoćnih partijskih vrhuški, u kojoj sve državno postaje partijski plijen stranaka i da je to jedini motiv u borbi stranaka za vlast.
Znamo kako vlast kvari ljude, ali i da oni njoj ne ostaju dužni. Povratna sprega, rekli bi fizičari. Sve vlade nakon one iz 2000. godine učinile su nešto za pogoršanje života u Dalmaciji, ali nisu oskudijevale ni u potezima kojima su punili svoje privatne džepove.
Sada kada znamo – po slovu i duhu što Dalmacija ne želi, trebamo se upitati: “Što je to što Dalmacija želi?”.
Prije svega, bitno drukčije ustavno–pravno ustrojstvo RH i donošenje potpuno nove verzije Ustava kojim bi RH bila uređena po tekovinama moderne političke teorije i suvremene prakse RH. Polazište za to je novi povijesni dogovor ravnopravnih, povijesnih i konstitutivnih entiteta koji čine ovu državu [Dalmacija, Hrvatska, Istra, Primorsko-goranska regija (Mađarska Dalmacija) i Slavonija] o njihovom samokonsituiranju i udruživanju u Republiku Hrvatsku, kao zajedničku cjelovitu, složenu i suverenu europsku državu.
Pod pravom na politički subjektivitet, podrazumijeva se pravo Dalmacije vlastitim konstitutivnim aktom samodefinirati sebe i urediti sve unutrašnje odnose, a pod ravnopravnim dijalogom podrazumijeva se obostrano uvažavanje povijesno nastalih razlika u uvjetima od početka nastanka ilirskih plemena s jedne i europske Austrougarske s druge strane i njihova geneza do naših dana. Ničija nacionalna pripadnost ne može izbrisati ove razlike i zato ih i prilikom konstitutivnog uređivanja buduće zajedničke države svakako treba uvažavati.
Tim dogovorom utvrdile bi se trajne osnove konstituiranja i budućeg uređenja zajedničke države, a u okviru nje neka se Hrvatska samokonstituira u skladu sa svojom tradicijom, a Dalmacija i ostale regije u skladu sa svojim tradicijama autonomnosti.
Dakle, s Hrvatskom – DA, pod Hrvatskom – NE!
Znamo dobro iz, nažalost, prebogatog iskustva kako će ovakvi zahtjevi i poruke među brojnim fašistima na aktuelnoj političkoj sceni i njihovim botovima naići na teške osude. Novi val napada na DDF i njihove istaknute članove.
PA ŠTA!? Ni do sada to nije izostajalo. Preživjeli su i ustrajali na obrani Dalmacije od svake vrste zla.
Reći će: Vi hoćete odcjepljenje! PA ŠTA!? Čak i da Dalmacija želi odcjepljenje, a ne želi – ima pravo na to. Ako je protiv svoje volje ušla u državnu zajednicu s Hrvatskom, mogla bi svojom voljom izaći. Ali, naravno, ne želi i neće izaći, samo nemojte je svojom samovoljom i arogancijom gurati prema tome.
Reći će: Vi hoćete državnost! PA ŠTA!? DDF je uvijek isticao kako državi pripadaju vojska, visoka agencijska sigurnost i monetarna vlast. Sve ostalo treba biti u nadležnosti regije i lokalne samouprave – pa makar naš zahtjev za regulacijom i izvršenjem tih osvjedočenih prava netko nazivao zahtjevom za državnošću.
Reći će: To što Dalmacija traži to je federalizacija! PA ŠTA!? Nije federalizam nikakvo političko prokletstvo, nego legalan i legitiman oblik organiziranja države i društva.
Reći će: Dalmacija traži previše! PA ŠTA!? Ustvari, ne Dalmacija ne traži od RH ništa, već joj nudimo normalniji zajednički put prema društvenom boljitku. Uvjet za to je prestanak ograničavanja i onemogućavanja kreativne snage izvan metropole, centralnih državnih organa i partijskih vrhuški ekstremnom centralizacijom.
Na sve te napade ljudi u DDF-u i Dalmatinskom klubu imaju pripremljene argumente. Ali su i spremni saslušati argumente svojih protivnika, a ne samo stavove. Zato će ove dvije inicijative morati one koji nasrću na ovu platformu strpljivo razuvjeravati.
Posljednji dio ukazuje kako se načela i zahtjevi mogu ostvariti. Prije svega, treba krenuti u sudjelovanje autonomističkih i drugih iskreno i proeuropskih snaga s ciljem stvaranja prevlasti onih snaga koje hoće i mogu ostvariti korijenite ustavne i društvene reforme na lokalnim i regionalnoj razini i tako osigurati Dalmaciji mogućnost boljeg života. Moguće je naravno prema punoj autonomiji Dalmacije i njenoj modernizaciji i demokratizaciji ići „korak po korak“, ali samo ako se ima jasan strateški cilj. Jer, ako se krene pogrešnim vlakom, onda su i sve usputne stanice pogrešne. DDF je davno taj strateški cilj definirao, vrijeme je da se krene provoditi.
Ali, kako kada svi ignoriraju bolje, a hrle prema goremu.
留言