Piše: Antonio Marasović
Što znači kada građanin Dalmacije izgovara “Za dom spremni” osim kako ta osoba ima teški psihopatološki problem vezan uz nacističku kvislinšku tvorevinu i kako ima ozbiljnu krizu identiteta. Imao bi iste probleme i da izgovara: “Smrt fašizmu - sloboda narodu”!
Radi se o tome što čovjek nije vlasnik svog nacionalnog identiteta, pa samim time nije ni vlasnik samog sebe, već je u milosti i nemilosti vladara. Nema razlike između onoga tko prosi na autobusnim stanicama i onoga koji glasa za sendvič ili 100 kn? Razlika je samo cijena za koju takve osobe možeš kupiti i to je sve. Čini se kako je spor između vlasti i onih koji gunđaju sebi u bradu da je loše, a ne žele učiniti ništa kako bi napravili išta da se stvar promijeni (na bolje) samo cijena za koju ovi drugi žele biti kupljeni.
U Dalmaciji se, takav je dojam stječe jer se zbog naglog poskupljenja svega i svačega posljednjih mjeseci više nego obično govori o nepravdi i porasti siromaštva i inflacije, no nema otpora, nema masovnih demonstracija i sukoba s tijelima reda kako bi se pokazalo kako ovako više ne može te pokušalo promijeniti odluke vlade, pa je čak i svrgnulo. Na način na koji reagira Dalmacija, najbolje oslikava obrnutost od sintagme Thomasa Jeffersona kako “kad nepravda postane zakon onda otpor postaje obaveza”.
Iako je Jefferson prije govorio o pravu na otpor nego obvezu samog otpora, obzirom kako su imperativi te vrste nepoznati njegovoj liberalnoj filozofiji, svako pravo u sebi sadrži i dužnost koja se mora zadovoljiti kako bi se zadovoljilo i samo pravo. Pravo na dostojanstven život vuče za sobom dužnost borbe za takav život. Ukoliko se ta dužnost ne iskoristi, ne iskorištava se ni samo pravo.
Ono što je čini mi se važnije od toga kako odgovoriti na nepravdu, je kako joj ne dopustiti njeno zametanje, a poglavito kako njeno razmahivanje ovoliko jako i ovoliko puno.
“Slušaj Sokrate”, reče Tresimah, “ja ti kažem kako pravda nije ništa drugo do li interes jačeg.” “Kako to misliš?”, upita Sokrat. “Pa evo ovako, slažeš li se ti, kako je vlast glavna vladajuća snaga svake države?” “Slažem.”, odgovori Sokrat. “E, pa vidiš, razne vlasti, bilo demokratske, aristokratske ili tiranijske, donose zakone u svom interesu. Zakoni se proklamiraju i njih se moraju pridržavati svi, inače će kršenjem zakona biti nepravedni. Tako je princip pravde u direktnoj vezi s interesom države, a kako država mora imati najviše moći, onda se i ne može drugačije zaključiti nego kako je načelo pravde ustvari princip jačeg.”
“Dobro, Tresimaše, ali reci ti meni je li ljekar iscjelitelj bolesnih ili trgovac?”, upita sad Sokrat Tresimaha. “Iscjelitelj naravno!”, začuđeno će Tresimah. “Aha... A, je li interes medicine, medicina sama po sebi ili izlječenje bolesnih?” “Izlječenje bolesnih.” “A možemo li onda zaključiti kako nema tog ljekara koji će staviti vlastiti interes ispred interesa svojih pacijenata, baš kao što ni pastir neće staviti svoj interes iznad interesa svoga stada?”
“Zar ti, dragi moj Sokrate, zaista misliš kako čuvar ovaca stavlja svoj interes ispod interesa svojih ovaca i kako, pošto je tako, vladar svoje interese podređuje interesima svojih građana? E, moj naivni prijatelju, pa on dan i noć razmišlja kako će ih iskoristiti.”
(Izvod iz Platonove “Republike”, knjiga prva)
Gotovo dvije i pol tisuće godina kasnije mi moderni ljudi, dok spremamo svemirski brod s posadom za put na Mars, i dalje pitamo je li oni koji vladaju čine to u interesu zajednice ili u vlastitom interesu, iako je povijest učinila apsolutno sve što je bilo u njenoj moći kako bi nas uvjerila u točnost ovog drugog.
Jedna od najčešće citiranih rečenica u popularnoj ekonomsko-političkoj literaturi je ona Lorda Johna Dalberga-Actona, kako “vlast ima tendenciju biti korumpirana dok je apsolutna vlast apsolutno korumpirana”.
Ovim se ne misli samo na koruptivnu prirodu čovjeka koja ga čini tako (ne)prikladnim za vladarsku službu, već prije svega na vlast kao instituciju. Naprosto, ona ne može funkcionirati ako negdje ne zakine kako bi drugdje (sebi) dala, a to je preduvjet korupcije, takozvano njeno prirodno stanje. Problem, međutim, nastaje onda kad vlast sebi prisvoji toliko prava pa zakida i daje pojedincima pravo neodgovornosti ni za sebe samog, a kamo li za društvo ili državu u cjelini. Vlast tada postaje sama sebi svrha, građani i čitave regije njeni taoci, a korupcija isključivi način ponašanja.
Pravomoćnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom se osudilo Ivu Sanadera, a HDZ proglasilo kriminalnom organizacijom ne mijenja ništa na stvari, jer je bivši premijer, djelomično žrtva političkog progona unutar te stranke.
Država, kako ona Platonova i Sokratova tako i ova današnja dokazani je serijski prijestupnik u tom smislu, a mi, njeni zatočenici, iznova molimo za pomoć, te nas izbavi samo još jednom i samo još ovaj put.
Prenesemo li situaciju na stanje u RH vidjet ćemo kako je Dalmacija zatočenik u državi u kojoj je sva vlast koncentrirana u jednom gradu i nalaze se u rukama jedne stranke. Dalmacija je 1990. bila najrazvijenija regija na Mediteranu i kao takva upala je u ruke jednoj stranci koja je uništila, jedan od najkvalitetnijih sustava lokalne samouprave, kako bi mogla opljačkati upravo Dalmaciju. Za to je iskoristila rat, koji je stranci bio alibi za nametanje neoliberalnog ekonomsko-socijalnog sustava te instaliranje 200 bogatih obitelji. Dalmacija umjesto da se pobuni protiv vlade, stranke i glavnog grada, šuti i trpi te moli za koricu kruha, jer je u međuvremenu (zbog svega navedenog) postala najsiromašnija regija u Europi.
Ovakav odnos se u psihologiji naziva “stokholmski sindrom”, tj. stanje u kojem taoci, zarobljenici i zlostavljane osobe počinju gajiti simpatije, lojalnost, zahvalnost, pa i ljubav prema svojim otmičarima i zlostavljačima, dok prema policiji koja ih pokušava osloboditi imaju negativne emocije.
Psiholozi stručni za ovu oblast objašnjavaju fenomen ovako: mali znak pažnje, kao što je dopuštenje za odlazak u toalet ili davanje hrane, stvara kod taoca, odnosno zlostavljane osobe osjećaj “primitivne zahvalnosti za dar života”. S vremenom oni “razvijaju i druge snažne, primitivne pozitivne osjećaje prema svojim tamničarima i zlostavljačima jer u njima vide svoju nadu za izbavljanje”.
Bi li se baš ovako nekako moglo opisati bit, odnosno neki elementi zbog nedostatka demonstracija i odbijanje masovnog uključenja u političku inicijativu DDF? Ne ukazuju li parole na ulicama Vukovarske ulice u Splitu na tešku konfuziju o uzrocima i posljedicama dalmatinskog pitanja, o tome tko Dalmaciju drži zatočene i tko bi je trebao izbaviti iz zatočeništva?
Nije DDF zatočio Dalmaciju u trajno siromaštvo i trajno dužničko ropstvo, već država i jedna stranka (s nizom satelitskih parastrančica i političkih suradnika i u poziciji i u opoziciji) koje su uništile tvornice i stvorile 200 oligarskih obitelji, a dalmatinske pare bacila na “nacionalne projekte” (čiji je vrlo prikladan ekvivalent: pljačka banke) i kupovinu socijalnog mira (“dar života”) te potrošila budućnost desetaka generacija.
Što znači kada građanin Dalmacije izgovara “Za dom spremni” osim kako ta osoba ima teški psihopatološki problem vezan uz nacističku kvislinšku tvorevinu i kako ima ozbiljnu krizu identiteta. Imao bi iste probleme i da izgovara: “Smrt fašizmu - sloboda narodu”! Nema razlike između onoga tko prosi na autobusnim stanicama i onoga koji glasa za sendvič ili 100 kn? Razlika je samo cijena za koju takve osobe možeš kupiti i to je sve. Čini se kako je spor između vlasti i onih koji gunđaju sebi u bradu da je loše, a ne žele učiniti ništa kako bi napravili išta da se stvar promijeni (na bolje) samo cijena za koju ovi drugi žele biti kupljeni.
Kako bi se izašlo iz ovog živog blata nemoći u koje, svaki put kada ne uputimo glasan zahtjev vlastima koji počinje s “hoćemo” ili “zahtjevamo” na masovnim uličnim demonstracijama, još malo potonemo, trebamo se prisjetiti J.P. Sartrea i egzistencijalističke ideje o slobodi, odgovornosti i posljedicama. Sartre govori kako ljudi nemaju samo moralnu obavezu preuzeti odgovornost i snositi posljedice za svoje odluke, već je to jedini način egzistiranja kako politički tako i biološki.
Sloboda je usud ljudske vrste, govori nam dalje Sartre, jer biti slobodan (a ljudi su slobodni rođenjem), znači biti odgovoran, što nije naravno lako. Ne može se biti slobodan bez odgovornost, niti odgovoran bez slobode.
U školi (barem onoj u koju sam ja išao) smo učili kako je sloboda najuzvišeniji i najplemenitiji cilj, nedosanjani san i vjekovna težnja miliona. Ipak, to nije baš tako i to upravo zato što istinska sloboda sa sobom nosi veliki teret odgovornosti. Ideja o slobodi kao pokretačkoj snazi društva javlja se zapravo veoma kasno, tek polovinom XVI stoljeća i to sa pojavom modernih filozofskih ideologija što će dovesti do Američkog rata za neovisnost i Francuske revolucije, da bi se u drugoj polovici XIX. stoljeća i pojavom ideja o socijalizmu (zasnovanoj na jakobinskim komunama u Francuskoj nakon revolucije 1789.) kao i “nacionalnih pokreta” koji su ponudili, svaka na svoj način, privid slobode, formu bez sadržaja, odnosno slobodu bez odgovornosti, a toga zapravo nema.
Zato ne treba brontulati sebi u bradu i tražiti od vlasti rješavanje problema, posebno onih u Dalmaciji dok se postaju slike hrane i ljepota po društvenim mrežama, već postati dio prodalmatinske političke inicijative DDF, zasukati rukave i boriti se za bolji život u našoj Zlatnoj regiji.
Comments