Piše: Antonio Ivanišević
Strah od nepoznatog je jasan. Postoje jasni psihijatrijski dokazi koji govore kako su nastale razne fobije: od agorafobije do homofobije. Ali, fobija od poznatog još uvijek nije dovoljno ispitana. Jedna od njih je i liberofobija.
Danas obilježavamo 103. godišnjicu održavanja Velike narodne skupštine na kojoj je 15. listopada 1920. prihvaćena rezolucija kojom se Dalmacija (u to vrijeme od Prvića, otočić između Krka i Raba, do Bušta, danas u općini Bar, Crna Gora) priključe Kraljevini Jugoslaviji, kao prvi korak koji je vodio totalnom uništenju dalmatskog identiteta, dalmatskog jezika i dalmatske kulture. Obilježavamo dan, kao istaknuti trenutak razdoblja, u kojem je, kada je Dalmacija prisvojena bez da je imala pravo na odlučivanje.
Da, rekao sam obilježavamo. Neki kažu, ne, ne obilježavamo, nego slavimo! Neki sigurno i slave. Ja osobno, pripadnici dalmatske zajednice, možda još neki naš sugrađani, koji smo na kraju I. Svjetskog rata bili na gubitničkoj strani, mi samo obilježavamo. Ne samo zato, što je većina dalmatske populacije, prije svega Dalmatini, Talijani, Francuzi, itd, bili isključeni iz procesa odlučivanja, već i zbog toga, što je ovaj događaj uvertira u proces, koji je okončan protuustavnim Izmjenama i dopunama Ustava RH iz 1974., bolje rečeno diktatom, kao crnim danom u povijesti mnogih od nas. Poučan period, posljedica niza kobnih odluka tadašnje Kraljevine SHS/Jugoslavije. Period s odlukama, koje se ni danas nikome ne sviđaju, dugo se govorilo, nikad se neće moći prihvatiti i priznati. Danas ih prihvaćamo, kao dio povijesne realnosti.
Realnost, da se nigdje nismo pomaknuli, pa smo se ipak probudili u drugoj državi.
Važno je čuvati sjećanja. Važno je, jer ono što danas, među ostalima određuje moderne države je odnos koji njihova službena politika ima prema sjećanjima na povijesne događaje i povijesne činjenice. A činjenica je, kako se Velika narodna skupština i proces ustavnog konstituiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca događao u kontekstu velikih povijesnih lomova: raspada tri carstva s jedne strane, ali i definiranja novih politika sažetih u čuvenih 14 tačaka Woodrowa Willsona, koji su poslužili kao načela pisanja sudbina, od strane pobjednika.
Bile su to godine kada su se definirale koordinate novih globalnih politika, godine pojedinačnih i nacionalnih erupcija radosti, ostvarenja stoljetnih snova, ali i godine velikih patnji, razočarenja, pojedinačnih i nacionalnih tragedija s dugogodišnjim, još uvijek trajućim posljedicama.
U tim povijesnim okolnostima razvijale su se političke i državne ideje koje su predodredile jugoslavensko ujedinjenje. Polarizirale su se različite političke koncepcije, a kada je riječ o Dalmaciji – hoće li se ikada ostvariti rješenje njezinog statusa? – ujedinjenjem u jugoslavensku državnu zajednicu, i poslije izravnim ujedinjenjem sa Savskom Banovinom nastaju problemi koji traju do danas.
Sretni ljudi imaju loše pamćenje i bogato sjećanje. Dalmacija nosi bogata sjećanja: svijest o jedinstvenosti stoljetnog iskustva zajedničkog života kao i svijest o zajedničkoj sudbini pripadnika svih nacionalnih zajednica koji žive u Dalmaciji.
Povijest političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih odnosa između različitih zajednica. koje žive na našem prostoru, uključuje stoljetne koegzistencije i suradnje, ali i povijesna razmimoilaženja, drugačije razumijevanje povijesnih konstelacija. Multikulturalizam, kao toliko puta napisana vrijednost, nije samo jezična, folklorna, običajna i vjerska različitost. To je i različitost radosti i tuga, različiti doživljaji povijesti, uzročnika događaja, samog događaja i njegovih posljedica. A suživot, do izlizanosti spominjana tolerancija je mjerilo, jesmo li i u kojoj smo mjeri spremni sve ovo prihvatiti. Tako da se isti događaj može i slaviti i obilježavati, a da to ne razdvaja, razbija, nego povezuje. Potvrda, kako je to moguće je i povijest zajedničkog života u Dalmaciji – umijeće sporazumijevanja s jako malo riječi.
Vlada Kraljevine SHS formalnopravno nikad nije priznala dalmatinska tijela vlasti, a ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević je, odmah nakon konstituiranja centralnih organa vlasti, polovinom srpnja 1921., ukinuo tijela jednim jedinim telegramom. Brzo otrežnjenje i razočaranje teče iz rečenice prodalmatinskog prvaka dr. Zuánea Sardellija, koji je za Autonomiju napisao:
„Način kako se sa Dalmacijom postupilo, kako se njome upravljalo i kako se tamo gazdovalo, tako je strašan da je on morao uroditi jednim opštim, gorkim i dubokim razočarenjem…“
Deset godina nakon ujedinjenja (1931. godine) Dalmacije u Kraljevinu Jugoslaviju, Mirea Brays se pita: „Može li se Dalmacija još uvijek sjetiti same sebe; hoće li nastaviti živjeti sama bez sebe; hoće li osvježiti staru svoju vrlinu kako baš u najteža vremena – najviše kulturnih ustanova diže, jer će teško vrijeme proći, a od teškog vremena iskvareni čovjek ostati .. ili smo njiva koju treba preorati i pustiti je spavati?“
Brojni izazovi današnjeg vremena čine neizbježnim prepoznavanje paralelnih procesa: s jedne strane razumijevanje kontinuiteta sadašnjosti i prošlosti, a sa druge demistificiranje politika zaborava organiziranih od centralne državne vlasti.
Vjerujem, kako su interesi koje dijelimo kao ljudska bića jači od sila koje nas razdvajaju.
Svaka krupna, povijesna odluka ima dalekosežne posljedice. Tako je to i s odlukom, koje se danas prisjećamo. S promjenama državno-političkih pozicija, mijenjala se i etnička karta područja bivše Jugoslavije, pa su iste nacionalne zajednice od većinskih postajale manjinske, i obratno. Nastale sudbine, pojedinačne i kolektivne, koje su dobitničke i gubitničke. Sudbine kao razlog radosti i perspektive i sudbine kao izvori beznađa i bespomoćnosti. Paralelne sudbine, sudbine u istom vremenu i prostoru.
Raznovrsnost i složenost političkih, ekonomskih, kulturnih veza zahtjeva multi-perspektivnost kako bismo razumjeli politike sjećanja i zaborava. Ne postoje izolirane povijesti i kulture. Svako od nas je ponekad manjina, emigrant u svom vlastitom životu.
Ispod „velike“ političke povijesti važno je vidjeti osobne, obiteljske povijesti. U ovom dijelu Europe formirane su zakašnjele nacije, koje živeći od prekjučer do prekosutra nemaju vremena živjeti danas. I zato velike političke teme prekrivaju živote malih, običnih ljudi, a veliki povijesni narativ rijetko daje odgovor na pitanje: što se događa u životima običnih ljudi kojima njive ostanu u drugoj državi kad se povuku granice, kojima pijaca na kojoj prodaju svoje proizvode ostane u drugoj državi? Što se događa kada luka ostane bez zaleđa, a zaleđe bez luke? Povlačenje novih granica, uspostavljanje novih političkih realnosti izaziva tektonske poremećaje u životima ljudi.
Ovo su povijesne situacije koje generiraju povijesno izgubljene, ekonomsko-socijalno hendikepirane generacije. Burna povijest ovih prostora može nam dati za pravo da kažemo kako je naša prošlost često neizvjesnija od budućnosti.
U protekle 103 godine, na dalmatinskim prostorima je promijenjeno više tipova društveno-ekonomskih odnosa i sedam državno teritorijalnih uređenja. Ali, konstanta je kako bi Republika Hrvatska trebala njegovati svoju državnost, a Dalmacija svoju autonomnost. Ta Dalmacija koju je Iacob Brays vidio kao „Švicarsku na istoku“.
Koncept autonomije Dalmacije se mijenjao u različitim povijesnim, političkim, ekonomskim okolnostima. Autonomija Dalmacije je tema koja je izazivala, i danas izaziva, kako neki istraživači kažu »podozrenje«. U različitim povijesnim okolnostima, koncept autonomije Dalmacije je sa strane različitih političkih struktura, predstavljan kao koncept koji vodi prema separatizmu i dezintegraciji šire političke zajednice.
U različitim povijesnim odnosima otpori autonomiji Dalmacije su predstavljali indikator straha: straha od slobode, straha od modernizacije. I možda još važnije: ovi otpori su predstavljali i predstavljaju strah od autonomnog, slobodnog građanina i njegove zajednice. Jer, samo je autonomni građanin nositelj koncepta antifašističke, građanske, europske Dalmacije, a s njome i koncepta antifašističke, građanske i europske Republike Hrvatske.
Autonomni građanin promovira koncept autonomije Dalmacije kao građanskog projekta u čijim temeljima su ljudska prava i slobode u najširem smislu: temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, ali i pripadnika svih nacionalnih zajednica.
Danas, 103. godine nakon Velike narodne skupštine pitanje je je li Dalmacija „njiva koju treba preorati i pustiti da spava“?
Pitanje Dalmacije nije pitanje nacionalnih konstitutivnih prava, već regionalnih konstitutivnih prava. Pitanje Dalmacije je pitanje spremnosti elita za modernizaciju, mediteranizaciju, europeizaciju i EUropeizaciju, demokratizaciju Republike Hrvatske. Stoga je pitanje Dalmacije ustavno pitanje – jer dok se pitanja decentralizacije i regionalizacije ustavno ne definiraju precizno, Republika Hrvatska se ne može konsolidirati kao stabilna i moderna europska država.
Autonomija Dalmacije je mjera slobode i dostojanstva svih građana Republike Hrvatske.
Europska Republika Hrvatska i u njoj Autonomna Regija Dalmacija, zaslužuje izgraditi i osnažiti institucije moderne europske države. Ni Republika Hrvatska ni Dalmacija nemaju vremena za spavanje.
コメント