Piše: Fabjan Marasović
Dalmacija je predpolitičko društvo. To se vidi po tome što njezini stanovnici ne znaju kako izgleda dalmatinska zastava ili zvuči dalmatinska himna, ali stvar je puno dublja i ozbiljnija nego li se čini.
Među različitim, optimističnim ili apokaliptičnim komentarima rezultata travanjskih izbora, jedan mi djeluje najbliži istini: stanovnici Dalmacije su odlučili suspendirati višestranačku demokraciju. Izgovorio ju je u „izbornoj noći“ koordinator DDF-a, Vedran Bralić.
Logična je to posljedica populizma, općeg mjesta u političkoj javnosti po kojem višestranačka demokracija ne omogućava razvoj Dalmacije, već dovodi do suficita zloupotrebe i deficita pravde. Posljedica je to i činjenice kako nedovršena, predpolitička društva fatalistički tragaju za jednostavnim, „konačnim rješenjima“ za izlazak iz duboke ekonomske, društvene, moralne i kulturne krize. Za predpolitička društva su karakteristične i emotivne reakcije, stanje očaranosti i razočaranosti u političke i društvene aktere.
Ono se očituje i u frazi o nepodnošljivosti „glasanja za manje zlo“, koja bi valjda podrazumijevala kako bi se negdje, u državama razvijene demokracije, na izborima građani religijski opredjeljuju za Uzvišeno Dobro. To svakako nije i ne može biti točno, jer bi upravo to bilo suprotnost demokraciji i vodilo bi u totalitarizam. Pragmatizam i racionalnost građana upravo je odrednica koja razlikuje države visoke demokracije i one koje su zauvijek zalutale u hibridnim režimima kakva je Republika Hrvatska.
Nesumnjivo je kako je period višestranačja u Republici Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji bio tegoban, prepun propuštenih šansi, zloupotreba, karikaturalnosti, iznevjerenih očekivanja, populizma i promašaja. Točno je međutim i to kako je višestranački sustav, posebno u proporcionalnom izbornom sustavu, kako-tako, počeo funkcionirati tek poslije 1999. godine, a da su neka očekivanja bila nerealna. Prije svega zbog razorenog političkog, kulturnog i moralnog tkiva tijekom devedesetih godina prošle godine, pri čemu ne treba smetnuti s uma ni činjenicu kako je Republika Hrvatska bila i ostala – postgenocidno društvo.
Točno je i to kako su tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća političke stranke nastajale i opstajale pod veoma „sumnjivim“ okolnostima. Račan je jednom rekao kako se opozicija oko vlasti vrti kao satelit. „Nismo mi bili opozicija u Švicarskoj“, rekao je.
Nije potrebno biti posebno pametan pa zaključiti kako se veoma malo uradilo na izlasku iz ekonomske, socijalne i moralne pustoši. Istina je i to kako je građanski dio javnosti tijekom svih ovih godina bio marginaliziran i nije imao priliku značajno utjecati na javno mnijenje. I svako krupno političko pitanje je svih ovih godina ostalo kao otvorena rana koja se vremenom inficirala. Ali, istina je i to kako su naše procjene političkih tijekova bile prepune fatalizma, jednostavnih odgovora, sujete, kako se nisu prepoznavali pozitivni pomaci kojih nije da nije bilo. I svi smo mi pomalo odaslali, svjesno ili nesvjesno, poruku kako višestranačka demokracija ne može funkcionirati, i kao da smo svi tragali za „konačnim rešenjem“ koje nije moguće.
Takav pristup spriječio je sazrijevanje građana, njihovo racionalno određenje prema problemima. Rezultati travanjskih izbora najbolje su to pokazali. Skoro su svi manje-više tragali za Spasiocem i jednostavnim rješenjem, i oni koji su u Plenkoviću prepoznali Svevišnjeg, Oca, i oni koji su bojkotirali izbore i šarali listiće, smatrajući kako se Spasioc još nije pojavio i kako ga samo treba pričekati. Naravno, i među ovima koji su glasali za razne druge liste bilo je sličnog poriva.
Valjda će nam jednom doći do pameti kako društvo sazrijeva godinama, desetljećima i kako se građanska uloga ne dovršava zaokruživanjem ili šaranjem listića ili bojkotiranjem izbora. Ako zaista želimo postati građansko društvo, onda to znači neprestano djelovanje, reakciju i participaciju, uz saznanje kako jednostavnog i konačnog rješenja – nema. Mora se privići na neurozu nesavršenog svijeta. Bez eskapizma. Građanska uloga ne podrazumijeva ni hinjenu express-moralnu superiornost ni čistunstvo koje je uvijek odlika opasnih ili nedjelatnih ljudi.
Očiti primjer toga kako Dalmacija ne želi biti građansko društvo, odnosno ne želi biti dio građanskog društva je to što njezini stanovnici ne žele vidjeti ovu regiju kao autonomnu i razvijenu regiju. Drugi primjer je taj što brkaju dalmatinstvo i hrvatstvo (što je čudno, jer Hrvati čine genocid nad Dalmatinima). I zadnji, ali ne manje bitan primjer toga je uvalačenje stanovnika Dalmacije u velikohrvatske klrerikalno-nacističke političke tijekove, iako je Dalmacija cijelu svoju povijest bila slobodarska, dakle antifašistička.
Tko je kriv za sve to? Naravno, najlakše je okriviti političare i recimo medije. Oni su dakako najkatastrofalniji i ispod svake razine kritike, ali su istovremeno samo vidljiva slika i prilika cijelog društva koje počiva na licemjerju i parazitizmu. Pogledajte samo stanje u našoj kulturi, stanje na sveučilištima – pa tamo ono što personificira Plenković oduvijek ima dvotrećinsku većinu. Navedite neki segment društva koji je drugačiji! I zapitajte se tko je oformio vaš stav: najčešće oni koji su prema medijima najkritičniji popiju na kraju čašu vode koju su im mediji servirali.
Anna Eleanor Roosevelt je jednom prilikom rekla:
„Veliki umovi raspravljaju o idejama. Srednji umovi raspravljaju o događajima. Sitni umovi raspravljaju o ljudima“.
Po ovoj definiciji – svi smo mi sitni ljudi!
Mnogi su isticali kako bi Dalmacija, kako bi krenula naprijed, prvo potrebno dotaknuti dno. U narednom periodu je jedino sigurno kako će dno biti dodirnuto. Ali, postoji za neka društva i metafora – truljenje, a ono traje mnogo duže.
Što je najžalosnije, Dalmacija je istrunula davnih godina, ali njezini stanovnici svako malo iskopaju novo dno.
Comments