Piše: Toni Mikulandra
Treba ukazati na izvjesnu ambivalenciju u ponašanju dalmatinskog građanstva. Tu ambivalenciju možemo lako uočiti kada usporedimo njihovo ponašanje pred izbore 2011. i danas.
Pred izbore 2011. godine okupilo se dalmatinsko građanstvo u svom najboljem izdanju. Ono je tada uputilo jasnu poruku hrvatskoj političkoj klasi na čemu treba graditi budućnost zemlje: na antifašizmu, jednakosti građana, poštovanju ljudskih prava te regionalizaciji i decentralizaciji. Pored ove poruke, izuzetno je važno naglasiti činjenicu da je tada, u jesen 2011. godine, dalmatinsko građanstvo promptno reagiralo na neonacistički izazov od strane HDZ-a i na vlast dovela Kukuriku koaliciju predvođenu SDP-om.
Danas kada se okuplja inicijativa DDF, koja će se uskoro preregistrirati u političku udrugu građana, suočeni smo s činjenicom kako je dalmatinsko građanstvo pristalo na poziv da se ignorira DDF, kao jedina organizacija koja zahtjeva uspostavu onih vrijednosti koje je Kukuriku koalicija promovirala 2011., na temelju čega su joj dali glas. Rečeno bez ikakvog uvijanja, danas smo suočeni s činjenicom kako je dalmatinsko građanstvo izuzetno dvolično.
To je izuzetno alarmantna činjenica. Šta nedostaje? Šta je izostalo? Izostala je promptna reakcija lokalnog građanstva, lokalnih medija i lokalnih vlasti na ovu duboko uznemiravajuću činjenicu. Ono što stvari u Dalmaciji čini posebno odvratnima, to nije gomila političkih kretenoidnih polupismenih troglodita koja zagovara protiv DDF-a govoreći za sebe da su Dalmatinci, stvari odvratnim čini odsustvo adekvatne reakcije lokalnog građanstva.
Kad se kaže odsustvo adekvatne reakcije, tada se ne misli na akciju policije ili tužiteljstva, nego upravo na, prije svega, reakciju građana. Na poziv na bojkot DDF-a trebalo je odgovoriti snažnom osudom i solidarnošću građana Dalmacije s tom organizacijom i njenim članovima. Dakle, povećanim članstvom u organizaciji. Jedina prava reakcija, jedini pravi otpor fašistima je povećanje broja članova i koordinirano osmišljavanje akcija koje bi blokirale svaku akciju fašista prema DDF-u. Akcije javnih tijela dolaze poslije.
Kako objasniti ovu ambivalenciju u ponašanju dalmatinskog građanstva? Je li se i šta se to, zapravo, dogodilo između ova dva datuma, između jeseni 2011. i jeseni 2021. godine? Dogodila se par krupnih činjenica: prvo je iznikla klerikalno-fašistička organizacija ‘U ime obitelji’ koja je 2013. uspjela progurati protuustavni referendum o braku na koji je izišlo manje od 35% birača; 2015. na funkciju predsjednice stigla Kolinda Grabar-Kitarović koja je proglašena za predsjednicu RH unatoč tome što joj je falilo nešto više od 15.000 glasova kako bi legitimno mogla obnašati tu dužnosti; na izborima 2015. i 2016. potpuno protivno zakonu na vlast dolazi HDZ sa svojim koalicijskim partnerima, koje čine satelitske parastrančice koje je etablirao upravo HDZ iz svog kadra i sa svojim sredstvima za svoju račun i korist; provodi se proces daljnjeg osiromašivanja Dalmacije zbog čega dalmatinsko građanstvo, ali i mladi i visokoobrazovani ljudi masovno napuštaju ovu regiju. Može li se ova promjena u ponašanju dalmatinskog građanstva objasniti svim gore spomenutim procesima?
Ne, ako je doista riječ o građanstvu. Zašto? Zato što u pojmu građanstva stoji odanost nekim univerzalnim načelima. Ako je ta odanost, uslijed jačanja fašizma u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji, nestala tada to znači ili kako građanstvo nikada nije ni postojalo u onakvoj mjeri u kakvom se predstavljalo, ili da imamo, prvo, veoma idealiziranu predstavu o dalmatinskom građanstvu i, drugo, da se iza te idealizirane predstave o nama kao finim, uljudnim, kulturnim, urbanim europski orijentiranim građanima krije uskogrudi nacionalizam, šovinizam, rasizam, homofobija, ksenofobija i na kraju, ali ne manje bitna - dalmatofobija.
Građanski habitus nije nešto što se osvaja jednom za uvijek, već se taj habitus uvijek iznova mora izboriti. Ako je građanski duh u jednom trenutku tako snažno manifestiran u npr. Splitu, to ne znači kako će se on manifestirati i u Zadru ili Metkoviću, nego se on u Zadru, jednako kao i u Metkoviću, uvijek iznova mora izboriti i na djelu potvrditi.
Normalno, ne smijemo biti nesvjesni događanja s početka ‘90. kada su se dalmatinske građanske elite ubijale, istjerivale iz svojih kuća i stanova, čak i iz Republike Hrvatske, jer su bili smetnja provedbi ideje etnički, vjerski i jezično čiste Velike Hrvatske koja će se prostirati na cjelokupnom teritoriju “hrvatskih zemalja”. Sve što je stajalo toj ideji na put trebalo je biti maknuto s istog, bilo ubojstvom, bilo zastrašivanjem, bilo raseljavanjem.
U toj atmosferi, izboriti se za građanski identitet u Dalmaciji nije ni malo lako, niti se to može bez otpora. Postoji čitav niz problema koji otežavaju konstituiranje građanstva. a ti su se problemi svaki puta iznova pojavili povodom bilo koje inicijative ili akcije koja je trebala osvijestiti dalmatinsko pitanje. Zagrebački nacionalistički kartel, a njega čine politika, akademija, crkva i režimski fake news mediji, razvio je jednu, čini mi se, dosta uspješnu strategiju kojom lomi, mrvi i otežava konstituiranje građanstva u Dalmaciji, a samim time i prodalmatinsku građansku svijest. Riječ je o relativizaciji i normalizaciji fašizma, te preusmjeravanju kritike s fašizma na građanske aktere.
Podsjetimo se: Nakon što se u prosincu 1990. u prostorijama hotela Marjan osnovala Dalmatinska Akcija u medijima su se pojavila mudrovanja nekih “ljudi”, veoma bliskih zagrebačkom političkom kartelu kako mi u Dalmaciji pretjerujemo, od komarca pravimo slona, su u pitanju malobrojna grupe deklasiranih i dezorijentiranih pojedinaca koji pojma nemaju o regionalizaciji i decentralizaciji, fašizmu, itd. Kako je Dalmatinska akcija bivala sve jača, tako su i napadi bivali sve žešći, pa su u početku govorili kako se radi o skupini četnika koji žele razbiti Republiku Hrvatsku da bi na kraju postavili bombu u prostorije stranke s ciljem ubojstva najviših dužnosnika. Stav je sljedeći – ma koliko da u društvu ima fašizma, ima ga previše! Uostalom, nije riječ o broju, nego o političkoj agendi koja se širi među stanovništvom. Tijekom ratova na prostoru bivše Jugoslavije nismo imali ni Diviziju Krv i čast, ni Nacionalni stroj, a smo imali otvoreni fašizam.
Kada govorimo o relativizaciji fašizma, tada moramo imati na umu i činjenicu kako se, unatoč ustavnom određenju, lako može prošetati preko Rive u ustaškoj uniformi, noseći ustaško znakovlje s ustaškim natpisom “Za dom spremni”, a nitko neće reagirati na to, a najmanje tijela za zaštitu ustavno-pravnog poretka (policija) koja bi trebala promptno uhititi i propisno kazniti tu osobu ili skupinu ljudi koji su počinili to protuustavno djelo. Naime, tome pogoduje Odluka Ustavnog suda RH koja jasno govori kako se ustaški simboli mogu koristiti u iznimnim trenucima. Koji su to trenuci, u tom se dokumentu ne spominje, pa je dano policiji diskrecijsko pravo procjene koji je trenutak izniman, a koji ne. A pošto je gro policajaca profašistički, odnosno proustaški orijentirano, očito je svaki trenutak izniman.
Druga vrsta reakcije je normalizacija fašizma. To su te priče kako fašizma ima i u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji. Poanta je sljedeća: pošto su u pitanju etablirane demokracije, fašizam je izraz demokratske normalnosti. Fašizam, naravno, nije izraz demokratske normalnosti, nego izraz ekstremnog, eliminacionističkog nacionalizma.
Treća vrsta reakcija odnosi se na ponašanje pojedinih zastupnika u službenom, političkom rezimeu društva – parlamentu, u Republici Hrvatskoj znan kao Sabor. Neki zastupnici izjednačavaju prodalmatinske organizacije s Nacionalnim strojem. Ekstremiziranje prodalmatinski orijentiranih građana nimalo nije slučajno – etniziranom mišljenju i politici nisu protivnici neonacisti, štoviše oni su im dragocjeni suradnici u borbi za “nacionalnu stvar”. Etniziranom mišljenju i politici pravi protivnici su prodalamtinske građanske stranke i koalicije, dakle političke stranke i nevladine organizacije čije se djelovanje ne može svesti na uzak etnički temelj.
Nakon protuustavnog hapšenja i zaključavanja u kazamat u Lori članove Dalmatinske Akcije i nekih koji nisu ni bili u vezi s tom strankom, zagrebački etnonacionalistički kartel išao je korak dalje – zagovarajući nasilje nad Dalmacijom. Nije poznato jesu li Miloševićevi ministri tako eksplicitno zagovarali nasilje prema političkim protivnicima, kao sto su činili pripadnici ‘lijeve političke opcije’. Nakon što je odjeknula bomba u Kružićevoj 2 u Splitu, tog 27. rujna 1993., predsjednik SDP-a Ivica Račan otvorio je šampanjac kako bi proslavio taj čin.
U jesen 2011. godine na predizbornom skupa Kukuriku koalicije na splitskoj Rivi bilo je prisutno splitsko, dalmatinsko građanstvo u svom najboljem izdanju. Ono je na posve jasan i otvoren način manifestiralo svoju privrženost Europi, vrijednostima na kojima počiva ujedinjena Europa, regionalizaciji i decentralizaciji. To ćemo moramo imati u vidu ako želimo sagledati koliko će ljudi, građana Splita i Dalmacije, 11. prosinca 2021., sudjelovati na osnovačkom preregistracijskom skupu DDF-a. To moramo imati u vidu ako želimo ponovno izgraditi i osnažiti dalmatinski građanski identitet.
Comments