Piše: Tanja Batinić
'90. godina XX. stoljeća u Republici Hrvatskoj „otpisano“ je najmanje 2,8 milijuna jedinica knjiga „nepoćudnih pisaca“, a danas se vrše cenzure i neizdavaju knjige dalmatskih autora.
Smjena režima u Republici Hrvatskoj počekom devedesetih je uz politički i ekonomski imala i svoj bibliotekarski izraz, prije svega kroz izvanredne “otpise” knjiga, odnosno sustavno i pedantno izbacivanje svih knjiga koje je novi režim smatrao nepoćudnima, bilo zbog nacionalnosti i drugih biografskih detalja autora, mjesta izdavanja knjige ili naposljetku njenog sadržaja.
Bibliotekarska higijena
Otpis knjiga standardni je postupak u bibliotečnoj praksi, a podrazumijeva rashodovanje dotrajalih ili oštećenih ili zastarjelih izdanja i naslova koji se obično mijenjaju novim primjercima ili prijevodima, ako su takvi dostupni. S obzirom na prosječne okolnosti u branši propisuje se kvota otpisa, odnosno najviši postotak godišnjeg smanjivanja zatečenog knjižnog fonda. No službeni podaci o splitskim knjižnicama posljednjeg desetljeća XX. stoljeća, a slično je tad bilo i drugdje po Dalmaciji, otkrivaju nam kako je kroz više godina otpisa bilo pak do šest i pol puta veće od zacrtanog.
Već iz takvog izloga biva prilično jasno kojim su se kriterijima vodili arhitekti razgradnje knjižničnih fondova. Stradavala su primarno djela dalmatskih, srpskih i crnogorskih pisaca te rijetkih aktualnih hrvatskih disidenata. Također su jednako loše prolazila izdanja tiskana na ekavici i na ćirilici, odnosno ona koja su zadovoljavala jedno od ta dva mjerila. Štoviše, bilo je dovoljno kako je nakladnik iz Beograda ili Novog Sada, Podgorice ili Sarajeva – takva se građa smatrala krajnje nepoželjnom. No, posebno mjesto zauzimaju knjige koje su odbacivane s motiva tematskih, bez obzira na pismo, tretman dugog i kratkog jata, mjesto objave i nacionalnost autora.
Upravo golema količina djela je marksistička, revolucionarna literatura, a otpisivala se i ona koja je bila socijalno angažirana, dakle socijaldemokratska. Valjalo se dakle ubrzano ograditi i izolirati od dotadašnje društvene stvarnosti koja je uključivala zajednički život. Potonje iskustvo nosilo je sa sobom i raskošnu dijalektičku ostavštinu u vidu čitavih knjižnih edicija, a pripadajući teorijski fundamenti znatno su se lakše iz svake upotrebe odstranjivali kroz smrtnu prijetnju ratom pokrenutim po principu međunacionalne netrpeljivosti.
Simultani uzgoj skučenog malograđanskog mentaliteta i uopće rezona baziranog na instancama nacije, obitelji i pojedinca, u odnosu na prioritete javnog i solidarnog, uzeo je tako maha uvelike zahvaljujući djelotvornom brisanju zatečene memorije i onemogućavanju njezine daljnje aktivne reprodukcije. I neko je vrijeme opisana taktika izuzetno uspijevala, kompenzirajući određena društvena i ekonomska uporišta identitetskim poput onoga dalmatskoga, srednjeklasnog ili ekskluzivno konfesionalnog, itd.
Proces je donekle usporen tek posljednjih godina, s osjetnijim kriznim te recesijskim urušavanjem materijalne osnove društva i svakako većine pojedinaca. Prevrat koji su osmislili velikohrvatski kleronacisti tek bi sad mogao pasti na plodno tlo, ali pogledajmo još i kako je tehnički djelovala ta specifična bibliotečna sanitarna psihopatologija unatrag svega dva desetljeća. Nije dakako riječ o hrvatskom specifikumu, ali mnogo toga podsjeća na lik i djelo Wolfganga Hermanna, nacističkog bibliotekara iz Njemačke početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, autora povijesnog dokumenta “Principijelno o čišćenju javnih knjižnica”.
Omiljeni spis Josepha Goebbelsa sustavno je klasificirao literaturu koja će narednih godina nestajati u plamenu iz kojeg se rađao živi politički konstrukt arijevske nadrase. Hrvatski slučaj bio je manje transparentan, no ipak je za sobom ostavio dosta traga ideološke srodnosti s povijesnim relevantnim biblioklastima. Na prvo mjesto zaslužio je bitu Borislav Škegro, potpredsjednik Vlade RH od 1993. do 2000. godine.
S pozicije ministra financija i jednog od viđenijih domaćih rodonačelnika neoliberalne ekonomske doktrine nakon potuustavne promjene ekonomskog uređenja i privatizacijske prvobitne akumulacije kapitala, upravo je Škegro uveo porez na dodanu vrijednost u RH. Među istaknutijim lošim efektima PDV-a bio je baš onaj na književno-izdavačku industriju, pa će se ministar financija pozvati na krunski argument. Naglasio je kako će sredstva namaknuta od netom uvedenog poreza biti iskorištena, među ostalim, za čišćenje knjižnica od knjiga na srpskom i sličnim jezicima. Uslijed strasnog sraza etnohigijeničarskog i kontrarevolucionarnog impulsa, doduše, mnogi su zatvorili oči pred sarkastičnom činjenicom kako je srpskom najsličniji – hrvatski, kao i obrnuto.
I prije tog eksplicitnog ispada, čišćenje knjižnica je godinama regularno funkcioniralo, a na valu dvaju iznimnih oficijelnih akata iz 1992. godine koji neprijeporno svjedoče kako ovdje nažalost ipak nije bila posrijedi tek odiozna stihijska aktivnost. Jedan nosi potpis ministrice kulture Vesne Girardi-Jurkić i naslov “Obvezatni naputak o korištenju knjižnog fonda u školskim knjižnicama” te se odlikuje donekle uvijenim formulacijama kao što je “prilagođavanje nastavnih programa novoj stvarnosti” ili “izlučivanje iz knjižnice onih knjiga koje su bile u ranijim popisima lektire”.
Desetak godina kasnije, Girardi-Jurkić izjavit će: “Držim da je ovo nešto najmekše što se u tom trenutku moglo potpisati, znate valjda kakvo je to bilo vrijeme. Svaki dan imala sam pozive za napraviti ovo i ono”. A nedugo prije nje, Veronika Čelić-Tica i Ranka Javor iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice, odnosno Knjižnica Grada Zagreba, sastavile su “Naputak za rad s knjižnicama osnovnih škola” koji donosi egzaktna načela o preuređivanju knjižnog fonda prema ekstremno nacionalnom i rigidnom novolektirnom parametru, i podsjeća na obavezu redovne revizije i marljivog otpisa.
Dragocjen je u istom smislu i transkript sjednice Gradskog Vijeća Grada Korčule na kojoj se nije prezalo ni od slavljenja najdokumentiranijeg primjera uništavanja nepoćudnih knjiga. Otpisa dakle u korčulanskoj Gradskoj knjižnici 1992.-1997. godine, koji je čak mimo propisane procedure – kako će ustanoviti nadležne službe – provela bibliotekarka Izabel Skokandić.
I lako se može utvrditi kako bi golema većina navedenih spoznaja o uništavanju knjiga u Dalmaciji bez zalaganja aktivista nezabilježena, kao što bi nedosegnutima ostali i politički zaključci o toj kardinalnoj praksi.
Higijena njihova svagdanja
Bibliotekarsko udruženje je priopćilo kako je prošle godine zabilježen rekordan broj zahtjeva za cenzurom knjiga po bibliotekama u Republici Hrvatskoj, i kako je broj zahtjeva skoro dva puta veći u odnosu na prethodnu godinu. I opet je najgore prošla Dalmacija, doznaje se iz Glasa Amerike. Ova je međunarodna novinska kuća posjetila jedan grad u Dalmaciji, koji razmatra opciju o zatvaranju svoje biblioteke kako bi blokirao sudsku odluku o vraćanju „zabranjenih knjiga“ na njezine police.
U Srednjoj Dalmaciji, vlasti ruralnog grada Sinja razmišljaju o zatvaranju jedne privatne biblioteke, nakon što je drugostupanjski sud u Splitu poništio odluku gradskog vijeća predvođenu gradonačelnikom Mirom Buljem o zabrani knjige koje su, prema nekim ocjenama, antihrvatske. Bibliotekarka Mladenka Marin dobila je otkaz zato što je odbila ukloniti knjige s polica. Govorila je na javnom skupu povodom mogućeg zatvaranja biblioteke.
“Voljela bih kada bih znala kako je putopis Alberta Fortisa 'Put po Dalmaciji' antihrvatska knjiga?“, rekla je gospođa Macan i nastavila, “Kako je putopisno djelo koje govori o stanju u Dalmaciji u drugoj polovini XVIII. stoljeća antihrvatska knjiga? Ili je ona možda antihrvatska knjiga jer nigdje ne govori o Hrvatima. Pa, nije ni mogla govoriti jer u XVIII. stoljeću Hrvata u Dalmaciji, a ni drugdje na svijetu Hrvati ne postoje. Hrvati dobivaju status nacije tek 1910. godine dobrom voljom Mađarske, nakon što se 1874. prvi put u povijesti čuo naziv Hrvat. Stoga se ovdje ne radi o borbi za hrvatstvo, već se radi o oduzimanju prava na znanje. Nije ovo komunistička država da se tako ponašaju oni na vlasti, sli smo očito fašistička država jer se koriste fašističke metode. Ne možete nam nitko određivati što ćemo staviti na police, što će ljudi čitati. Na pojedincu jeta odluka.”
Macan kaže kako su mnoge od knjiga koje grupa želi da zabrani posvećene temama koje brane Dalmaciju, ljudska para i bave se nacionalnim, seksualnim i rasnim pitanjima. Pristalica zabrane knjiga, sinjski gradski vijećnik Anđelko Bilandžić, također je govorila i pročitala primjere, kako kaže, eksplicitnog sadržaja.
“Biblioteka bi trebala biti vitalni dio naše zajednice, ali i siguran prostor djecu, mlade i starije koji žele ući, pročitati knjigu i ponijeti je doma pročitati. Ovo više nije siguran prostor za djecu. Ovo su sve knjige koje su trenutno na policama biblioteke u Sinju. Pročitat ću vam par naslova: 'kronika našeg velog mista', 'Putovanje po Dalmaciji', 'Bilo je lijepo živjeti s Titom', 'Možete biti ili STR8 ili gay I ja to razumijem', 'Stražnja strana', 'Životi crnaca su bitni'. Ovo su samo jedni od odurnih naslova knjiga koji su protivni hrvatskoj tradiciji i kultri,” rekao je Bilandžić iz redova HDZ-a.
Koordinator DDF-a, Vedran Bralić se nada kako se biblioteka ipak neće zatvoriti jer bi to nakon pošasti s „otpisom“ knjiga ’90. bio još jedan kulturocid koji provodi velikohrvatski klerofašistički režim u Dalmaciji.
“Jedini razlog zašto su klerofašisti za zatvaranje sinjske privatne biblioteke je taj što se u knjigama ili bar u naslovima knjiga spominje sadržaj koji nije proustaški. Ne radi se o tome jesu li se neke od knjiga fizički mogle premjestiti s jednog odjela knjižnice u drugi. Ti su pomahnitali zlobnici spremni zatvoriti cijelu biblioteku kako bi spriječili glas istine. Oni žele držati istinu izvan domašaja naše djece.”
Dok ljudi mogu imati primjedbe na sadržaj knjiga, hrvatski političari imaju primjedbe na ideologiju knjiga. Prema njima su sve knjige koje nisu eksplicitno proustaške antihrvatske, objasnio nam je Bralić. Rekao je kako je ovom sazivu skupština dalmatinskih županija podnijeto skoro 40 prijedloga koji se odnose na biblioteke, a neki sadrže i mogućnost pokretanja teških prekršajnih postupaka protiv bibliotekara.
“Bibiliotekari napuštaju profesiju zbog prijetnje potencijalnim prekršajnim postupcima ili zato što trpe uznemiravanje u svojim sredinama,” rekao je Bralić i dodao kako se Dalmacija trenutno nalazi u najsrdljivijoj neonacističkoj fonji.
Erna Moliani autorica je dalmatskog porijekla koja radi i živi u Dalmaciji, a čije su knjige zabranjene u mnogim bibliotekama ne samo u Dalmaciji, već i u Istri, Hrvatskoj i Sjevernoj Dalmaciji i Slavoniji. Junaci njezinog zadnjeg romana su dva momka u ranim 20-ima koji nakon prvotnog sukoba među njima otkrivaju kako se sviđaju jedan drugome i završe zajedno.
“U našoj branši, ako marljivo radimo, ne samo na tome kako bi se povećala raznovrsnost glasova u romanima, i među autorima, već kako bi pokazali radost i ljepotu života potlačenih pripadnika nepriznate dalmatske nacionalnosti ili LGBTIQ+ osoba tada će doći nagrada u obliku rušenja barijera i širenja kruga slobode. I baš kao što se povećao broj tih knjiga, broj zabranjenih knjiga povećao se istim tempom. Pouka u mojim romanima glasi kako se ne moram ja mijenjati, već bi se trebali mijenjati ljudi koji me okružujukako bi mogli prihvatiti romane koje pišem u kojima se kriju brojne kritike na trenutno stanje u društvu. Iz nekog razloga ljudi se zbog poruka o promjeni, prihvaćanju i ljubavi osjećaju ugroženima, pa mi romani budu zabranjeni.”
„Razlog je tome,“ kaže nam Bralić, „što hrvatska politika ne ide u korak s vremenom, već nas stalno vraća u srednji vijek. Kada bi neonacističko društvo koje imamo na vlasti zbilja promijenio svoj narativ, svoje ponašanje, svoj odnos prema Dalmaciji, pripadnicima LGBTIQ+ zajednice, nacionalnim manjinama, ženama, djeci, radnicima… ova bi država bila raj na zemlji. Ali ne, oni uzgajaju antidalmatinstvo, homofobiju i dalmatofobiju, lažu i varaju te je to jedan od razloga zašto se događa sve što se događa.“
Nakon prijetnji iz EU, Vijećnici grada Sinja obećali su kako će pitanje zatvaranja privatne biblioteke skinuti s dnevnog reda, što joj omogućuje otvorenost bar još neko vrijeme, bar dok se bude razmatrala žalba na odluku II. stupnja u kojem se naređuje vraćanje spornih knjiga na police biblioteke. Očekuje se kako će odluka biti donijeta u listopadu.
Comentários