Piše: Tina Peribonio
Gotovo svakome predstavniku vlasti puna su usta one, već odurne, fraze da je s njima započeo i nezaustavljivi proces korjenite i svestrane preobrazbe našega društva i države. Ako je tako, zašto onda Dalmacija nazaduje?
A gdje, to jest kamo su krenuli ti procesi nakon 30 godina vladanja etno-centralističkih stranaka? Pa naravno, k demokraciji i općem boljitku za sve, uzvikuju oni jednoglasno, što se sve onda jednako tako preslikava i u, dugo navikavanim i osobito, režimskim fake news medijima.
Pa ipak, ne treba biti simpatizer neke oporbene stranke kako bi uvidjeli kako je sve skupa daleko od istine. Jer, iste istine radi, čini se kako je nekih promjena ipak bilo… No, one su zahvatile tek jedan dio našeg višestruko retrogradnog, umnogome benignog i opako balastnog naslijeđa ostalog nam od gore spomenutih vjerovatelja.
Preobrazni procesi se, pak, najjasnije, ali ipak stidljivo i nekako više uz pritiske i diktate iz vani ili domaćih ekonomskih interesnih skupina, pomaljajali su se, čini se, u onim sferama društva koji se klasično nazivaju međunarodno-političkim i ekonomskim, to jest očituju u vidu liberalizacije u sferi ekonomije. Dakako, uz snažne nanose korupcije, čiji su subjekti nova politička klasa i vlasnici kapitala!
Istina, rekosmo već, više u nagovještajima nego li zbiljski, preobrazba u nas je vidljiva i u drugim sferama. Recimo, prisustvujemo, izuzetno dramatičnom i veoma sporom, dokidanju naše do jučer jednostranačke države koja se 2000-ih prebacila na, kakav-takav pluralizam, da bi se 2015. Vratila u jednostranački sustav, u kojoj je neprikosnoveno autoritarno vladao čuveni nam samodržac. Ali, to preobražavajuće dokidanje takve države i takvog načina upravljanja to jest vladanja njome nekako se neodlučno odvija u smjeru rekonstituiranja iste, no sada više kao neke višepartijske tvorevine, što je još uvijek predaleko od nečega što se zove demokratskom, u kojoj se isto tako ne vlada demokratski već konsenzualno ali čudno jednostranački. No, svatko je na svom posjedu suveren. I na lokalnoj razini, i u područjima i u državi.
Pa ipak, mora se priznati kako i na gore ocrtane novine, u elementarnim obrisima i ne spram svega već samo glede pažljivo odabranog ponečega, ne uvjetuju uvijek pojavljivanje i toliko željene pluralnosti i polifoničnosti u sferama javnosti… Drugim riječima, i dalje je prisutna ona prepoznatljiva prevlast mrzovoljne Monolitnosti, koja vlada svim sferama i sporama naših života, čije mnogolike pogubnosti iskušavasmo, sada već, predugo. Ima, naime, nekakve već polifonije u još nekim od diskursa i u nekim od djelovanja. Ali ne dovoljno!
Jer, griješili bismo, istovrsno kao i HSP-a ljubimci, kada bismo rekli kako je kraljica pluralizam zagospodario iako, a kamo li apsolutno. Recimo, skoro potpuno izostaje činjenica polifonije glede regionalnog. Suvereno i dalje vlada, čini se, željezna monolitnost u diskursu o regionalnih pitanjima i problemima, a istovrsno vrijedi i kada je u pitanju produciranje događajnosti u društvu. Naime, i dalje je čvrsto zadržan dominirajući princip etnocentrizma u državi i društvu u doslovno svim sferama javnoga života. To je vidljivo skoro na svakom koraku, a uopće nije ni prepoznato kao mogući problem skoro ni od koga: on tako nije osviješten ni od reprezenata ove vlasti a kamo li da se poduzimaju neke mjere kako bi se on zamijenio nekim policentričnim sustavom ili pak na neki drugi način prevaziđe.
A to što se u svim predizbornim kampanjama pričalo o regionalizaciji RH, ne znači kako se na taj način problem kao takav prepoznao ili pak kvalitetno riješio. Zašto niti jedan intelektualac nije stao uz obranu ideje regionalizacije i decentralizacije. Ovo je pitanje koje ne rješava vlada ili neko ministarstvo, već se ono razrješava urušavanjem samovolje i svevlašća željezne etnocentralističke paradigme u svim segmentima jednog društva – od građanskih udruga, preko književnih krugova, sportskih klubova, estradnih zvijezda, preko ekonomskih struktura, do recepcije i uopće razumijevanja toga problema u javnosti. Tu krave, pa makar bile i susjedove koje su također onomad mukale s billboarda, mogu malo toga učiniti djelotvornoga.
To bi prije – urušiti naime svevlašće etnocentralizma – bilo potrebno učiniti zato što je jedna od dominantnih značajki naslijeđa Tuđmanove vlasti bio snažan i, spram drugih bitno, isključivi nacionalistički ideološki činitelj, i to u raznolikoj mu i svestranoj »emanaciji«. Cijeli javni prostor vrlo se brzo, od njegovog dolaska na vlast, etnički očistio te su ukinute regije i komunalne općine kao nositelji života lokalne samouprave i Republike Hrvatske, uz dakako neizbježne podobne reprezente manjinskih naroda. I još uvijek je, 30 godina poslije, cjelokupan prostor RH etnički čist, a regije ni od kuda.
I tako, dok smo svjedoci ponovnog jačanja jednopartijske konstrukcije vlasti i javnosti te istovrsne produkcije u društvu, istodobno suvereno gospodari dugo etablirana etnocentralistička vrijednosna, ali i snažna producirajuća paradigma. To samo onda znači kako je ovaj segment naše društvene zbilje i dalje čvrsto zacementiran, a da ga ujedno gotovo nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Osobito ga ne problematizira NVO elita, koja je obhrvana vlastitim sebe – i zagreboljubljem, te od vlastitog nosa obično ne vidi dalje, ukoliko naravno netko moćan i bogat sa Zapada ne zvecne malo s novcem za projekte iz oblasti multikulturalizma.
Dakle, sličnih primjera prevlasti etnocentralizma bilo je a još ih uvijek ima dosta i u drugim sferama javnosti. A kako stvari stoje, bit će ih, na žalost, i u buduće. Nema ovdje jednostavno želje niti volje kako bi se na ovome planu učinio nekakav radikalniji pomak od postojećeg stanja, kojega je, to ipak ne smijemo zaboraviti, Tuđmanov režim etablirao.
U biti, želje ima, ali nema pravih akcija koje bi potaknule građanstvo i sve ostale aktere da jasno i glasno zatraže promjene u političko-administrativnom razgraničenju, dakle stvaranju 5 autonomnih regija prema modelima iz Zapadne Europe i granicama od prije Vidovdanskog Ustava 1921. Stoga su sve oči uprte u DDF koji se za manje od dva tjedna preoblikuje od inicijative u NVO s ciljem promocije dalmatinstva i zahtjevom za regionalizacijom i decentralizacijom RH.
Na kraju možemo reći kako se ova problematika, čini se, najsnažnije oslikava na simboličkom planu, u jezičnoj ravni: još uvijek se u hrvatskoj javnosti govori o »hrvatskim« interesima, a ne o interesima Republike Hrvatske, čime bi se težište interesa s nacionalnog pomjerilo na državno značenje. A to ne samo da je suvremenije, nego i ima značajke primjerenijeg i istinitijeg. Jer, kako u državi u kojoj živi oko 10% manjinskih i regionalnih naroda, što se inače prečesto uzima u usta, na taj način govoriti i njih iz toga onda isključivati, a uključivati predstavnike vlastitog naroda koji žive u drugim državama, i težiti biti pravedan?
Comments