Piše: Antonio Milat
Vjerojatnost pune društvene eksplozije u Dalmaciji raste. Teoretski, građani su u stanju srušiti antidalmatinsku vlast i dovesti nove, kvalitetnije snage. No, sve se završava na kavama.
2011. započela je vrlo simbolično - revolucijom jasmina u Tunisu. Nije završila ništa manje simbolično – prosvjedima u Rusiji i neredima u Kazahstanu. Bilo je i Egipta, Sirije, Libije, pokušaja okupacije Wall Streeta, pogroma u Londonu, Rimu i Ateni. Nije iznenađujuće kako je prema časopisu „Time“ čovjek godine bio apstraktni i generalizirani "prosvjednik". Bilo je onih koju su tako strastveno željeli vidjeti Dalmaciju na ovom prazniku života. Onih koji se nisu bojali. Ali, umjesto da nešto u Dalmaciji napokon dogodi, njeni građani su se izjadali jedno drugome na kavi i tu je sve stalo. Zbog toga ni oporba nije mogla krenuti u revoluciju, a oni koji su bili na vlasti ipak morali su mirno prepustiti vlast. Dakle, prosvjeda u Dalmaciji nije bilo 2011., a nema ih ni u 2022. Nije bilo nikakvih masovnih skupova, osim na Poljudu, nije bilo nasilja, osim pojedničanog, nije se dogodilo ništa rezonantno. Ništa se nije dogodilo: kvaliteta se nije pretvorila u kvantitetu. Nema slomljenih ograda, razbijenih izloga, zapaljenih zastava… nema ničega osim učmalosti i jadanja na kavama. Karakteristična značajka, umjesto kava, trebali bi biti izljevi narodnog bijesa u dubokom začelju PR-a. HDZ-ovi birači (dakle Puljkovi, Kolakušićevi birači, birači Živog zida, Slobodne Hrvatske, članovi U ime obitelji…) trebali bi prosvjedovati aktivnije od ostalih, oduševljavajući progresivnu Dalmaciju, jer su shvatili kako su prevareni. Nemiri u Dalmaciji trebali bi izazvati su bogatu paletu emocija.
Dugo očekivani uvid trebao bi biti izražen je u eroziji starih tribalističkih biljega - "mi, Dalmatinci", "nitko nas neće baciti na koljena" . Građanin Dalmacije trebao bi neumoljivo biti svjestan koliko je iluzoran odnos između njega i političara iz Zagreba, odnosno županije i JLS koji sjede u udobnim foteljama, a naredbe primaju iz glavnog grada. Njihova moć ne daje običnim ljudima nikakve materijalne, a ni psihološke bonuse. Sablasni osjećaj jedinstva nestaje pred našim očima. U 2022. HDZ i njegove satelitske parastrančice trebale bi se jako oznojiti kako bi barem djelomično oživjeli stare osjećaje, jer su sada građani ti koji imaju moć. No, nema prosvjeda – fetivi Dalmatini i Dalmatinci odlaze umjesto da se bore i izgrade neku bolju budućnost za svoju djecu i unuke. No, ogorčen i na svoje i na njihove, Dalmatin/Dalmatinac nije skliznuo na one treće. Regionalnu solidarnost u Dalmaciji odavno je zamijenila korporativna solidarnost sa žrtvama Vukovara, žrtvama rata općenito iako je rat završio prije 27 godina. Međutim, ovakvo razmišljanje Dalmaciji je nametnuto, jer se njeni stanovnici nisu ni za trunku približili standardnom hrvatskom identitetu, kojeg guslaju hercegovački okupato…, ovaj… domoljubi. Nacionalsocijalist koji je ’90. stigao iz Ljubuškog i socijaldemokrat koji generacijama živi u Splitu, Šibeniku, Zadru ili Dubrovniku nemaju ništa zajedničko. Dalmatini/Dalmatinci koji sanjaju o narodnim prosvjedima i okupatori Dalmacije koji su nahrupili u Dalmaciju ’90. žive u paralelnim svjetovima, na različitim planetima. Problemi jednih i drugih nisu bliski ni po kojim kategorijama: prvi je okupiran, drugi je okupator; prvi je obrazovan, kulturan, uredan, drugi je zasjeo na poziciju lažnom diplomom ili putem političke/rodbinske veze; prvi je prisiljen otići, drugi ga je otjerao iz njegovog doma; prvi je demokrat, a drugi potpuno ravnodušan prema demokraciji, slobodi govora, ljudskim pravima i slobodama; prvi je agnostik/ateist, drugi liže oltare; prvi je žrtva, drugi je agresor. Naravno, ima onih koji pokušavaju pronaći ključ do srca nezadovoljnog građanina, ali zasad ti pokušaji izgledaju bespomoćno i neuvjerljivo. Pokušavaju osvojiti publiku istinom, edukacijom i realnim pogledom na svijet – nečim što je danas potpuno beskorisno. DDF bi se više treebao baciti na populizam i laži. Nije ni čudo što dalmatinski demokrati ne uspijevaju predvoditi građane. Već godinama se bore sijući istinu, ali ne shvaćaju kako istina ne dopire do ušiju zatucanog naroda. Trebali bi malo više biti uz ljude, podržavati sve akcije – ne samo Splitski pride. Jesu li se poduzetnici pobunili? Treba dati snažnu podršku poduzetnicima. Jesu li se radnici pobunili? Treba dati snažnu podršku radnicima. Jesu li se pobunili neki treći? Treba dati punu podršku njima.
Kristalni san je dalmatinski nacionalni revolt sposoban uništiti sadašnju vlast. S nestrpljenjem se očekivala 2022., a dočekat će se i 2032. i ništa se dogodit neće. Ono što se događa u Dalmaciji podsjeća na revizionistički bestseler Viktora Suvorova. Prema autoru, Staljin je Hitlera nazvao "ledolomcem" i nadao se kako će iskoristiti Fuhrera u interesu svjetske revolucije. Svjesni Dalmatini/Dalmatinci nezadovoljnom plebsu daju sličnu ulogu - ledolomca koji će slomiti antidalmatinsku vlast i očistiti put progresivnim snagama. Koliko su te nade utemeljene? Pikantnost situacije je kako je moderni dalmatski prosvjed apsolutno nerevolucionaran. Današnja Dalmacija nije ni Tunis, ni Egipat, ni Sirija, ni Libija, pa čak ni Rusija, gdje su prosvjednici željni promjena. Našim pobunjenicima nisu potrebne nikakve promjene. Dapače, žele da sve ostane po starom, da se ne smanjuju socijalna davanja i ne povećava porezni pritisak. Oni ne žele ni razvoj ljudskih prava i sloboda, ne žele zdravu ekonomiju. Oni ne znaju što žele. Narodni konzervativci pokazali su se najaktivnijim prosvjednicima. A prosvjeduju kako bi natjerala vladu da dodatno smanji, i ovako najnižu, razinu ljudskih prava i sloboda, te da postanemo mala Rusija.
Konzervativna, antirevolucionarna priroda aktualnih negativističkih prosvjeda izigrava gadnu šalu oporbenoj javnosti. Rušenje vladajućeg režima nije prioritet za pobunjenike. Po prirodi su konformisti i lako idu u svijet s moći. Neprosvjedovanje često vodi ka nevidljivosti, a nevidljivost ka uništenju Upravo se to dogodilo i dalje se događa u Dalmaciji, gdje su građani, zbog neprosvjedovanja i nevidljivosti zadovoljni s 3.500 kuna plaće, dok njihov kolega u Sloveniji za isti posao imao 7x veću plaću. Građanin Dalmacije zadovoljan je jer je netko skinuo i zapalio Frarijevu bicoláuru umjesto da je i on istakne na svome prozoru. Sretan je jer je netko pretukao gay osobu, umjesto da sudjeluje na prideu.
Nije činjenica da će društveni ledolomac ispuniti zadatak koji su mu dodijelili Demokrati i domoljubi. Ali čak i ako završi ovu misiju, neće stati. Vjerojatnost pune društvene eksplozije u Dalmaciji raste. Teoretski, on je u stanju srušiti antidalmatinsku vlast, izazvati puč na Markovom trgu, okončati monopol PR-a i dovesti na vlast neke nove, progresivne, demokratske prodalmatinske snage, koji nisu sateliti nekih većih stranaka. No, bez obzira na to što će se dogoditi, ogorčena gomila koja traži bolji život, lakše zapošljavanje, veće plaće, manje poreze, ljudska prava… neće nestati.
Ovaj revolucionar se iskreno raduje rušenju antidalmatinskog režima, bijegu odvratnih dužnosnika kojih se nakotilo kao Kineza, slobodnim, nenamještenim izborima i dolasku nove prodalmatinske vlasti. Životvorni vjetar promjene zamjenjuje njegov konformizam, polako, ali sigurno. Želi vjerovati i nadati se, biti pun entuzijazma, spreman je čekati, hraneći se opojnim revolucionarnim tekućinama.
A konzervativnog građanina nećete zadovoljiti nikakvim deklaracijama, ustavima, izborima i reizborima. Njemu trebaju zabrane, krv i beneficije, sada i odmah.
Ako je političke posljedice narodnog ustanka teško predvidjeti, ekonomske su jednostavnije. Je li iskra zaiskrila u cijeloj regiji i neće popustiti policijskim palicama? Tada će biti preplavljena novcem koji je na brzinu napravljen u kovnici HNB. Da, hiperinflacija je beskrajni horor. Ali kada likovi poput Puljka pokušava odgoditi kraj, svako sredstvo je dobro. I nije važno tko će posegnuti za radikalnom odlukom o izdavanju - sam Puljkov šef - Plenković, njegovi bivši i asdašnji saveznici ili privremeni vladari u nastajanju. Ekonomski učinak bit će isti. Nažalost, goli socijalni prosvjed, je u Dalmaciji a priori destruktivan, kao i prosvjed u kojem se zahtjeva autonomija regije. Treba ići na vidljivost. Napraviti prosvjednu šetnju po gradu: pa će jedne godine biti 10 ljudi, iduće 50, treće 200, četvrte 2000… Vidljivošću će i drugi shvatiti kako pripadaju toj skupini i kako se trebaju boriti za svoja prava. Međutim, prava svakog Dalmatina/Dalmatinca temelje se na njegovom osjećaju prema sebi, svome identitetu i svojoj vidljivosti.
Ako netko za sebe kaže kako je Dalmatin/ac i Hrvat taj sigurno neće doći na prvi prosvjed jer ne zna što je. Takva osoba ima podvojeni identitet i nalazi se u shizofrenom položaju prema samome sebi. Ali, ga ne treba odbacivati jer je u zabludi. U zabludi je zato što misli da je biti Hrvat i biti Dalmatinac isto; u zabludi je jer misli kako navijanje za Hajduk znači biti Dalmatinac, u zabludi je jer pije pivo umjesto vino… u zabludi je po puno toga. S vremenom će shvatiti kako može biti ili samo Hrvat ili samo Dalmatin/ac, te ako je Dalmatin/ac odbacit će pivo; kako Hajduk više nije dalmatinski, već pronacistički klub; kako se treba boriti za prava nacionalnih, vjerskih, seksualnih i drugih manjima; kako će podržavati abortus; kako neće defilirati Vukovarskom na 18.11… Ali do tada je za jedinu prodalmatinsku opciju – DDF dug put.
Comments