top of page
Writer's pictureAutonomija Dalmacija

Svjedočanstvo Dalmatine koja je postala Hrvatica

piše: prof. Aurora Macchiedo

Rođena sam 22. ožujka 1935. godine u Skradinu. Dobila sam ime Aurora. Kad sam posvojena, u Zagrebu, promijenili su mi ime u Zorica.

Od trauma zadobivenih u ustaškom dječjem logoru u Jastrebarskom nisam znala datum rođenja, a na papirima mi je pisalo kako sam rođena 10. travnja, dan i mjesec osnivanja zločinačke NDH. Zanimljivo je i kako su mi mijenjali nacionalnost, mijenjali su mi i religiju. Rođenjem sam kao Dalmatina, ateistkinja. Posvajanjem posta­jem Hrvatica i katolkinja. Udajom, pišu mi kako sam Jugoslavenka, pravoslavka. Zadnji rodni list koji sam dobila u Osijeku, rubrike vjera i nacija ostale su pra­zne.


Nakon osnivanja NDH, moj djeda Antonio je hapšen i zatvoren u podrum osnovne škole u Skradinu, gdje je mučen i ubijen od strane ustaša. Ubijen je i njegov sin, moj stric Dario i kćerka Olivia. Drugi njegov sin, Micho, bio je grafičar u Šibeniku i 1942. godine ubili su ga Talijanci. Kad je moja majka napunila šesnaest godi­na, udala se za mog oca SIlvia. Njih dvo­je su izrodili petoro djece.

Godine 1941. Neviana je imala jedanaest go­dina, Denise devet, Mario osam, Aurora sedam i Zuáne šest mjeseci. U zajedničkom domaćinstvu živjeli su očev brat Dario, njegova žena Violeta i njihovih četvoro djece. Rođak Daniel je 1941. godine imao četrnaest godina, Rodica Sylvana devet, Petar jedanaest i Raven tri godine. Violeta je umrla prije rata i moja majka je brinula o deve­toro djece.

Početkom lipnja 1941. godine iz kuće je na prevaru odveden i moj otac Darian i stric Dario.


S obzirom na to kako se više nisu vratili kući, majka je posumnjala kako se nalaze u zatoče­ništvu u magacinu za žito. U drugoj polovini srpnja, ustaše idu po selima u okolici Skradina, plja­čkaju i pale dalmatske kuće. Došli su i u sam Skradin. Naša kuća se nalazila malo na uzvisini i majka je mogla vidjeti na vrijeme kako ustaše pale kuće. Među njima je prepoznala Ivana Anića. Nije vjerovala kako bi on mogao učiniti neko zlo, ali za svaki slučaj nas devetoro djece sakrila je u kukuruze, odmah iza kuće. Još nije uspjela ni izići iz kukuruza, Anić je već za­palio našu kuću, a zatim i štalu s blagom. Crni bik, kojeg je otac hranio samo za ko­ride i rasplod, rikao je tako bolno da ga majka nije mogla slušati. Izašla je iz kukuruza i pustila šest krava, bika i dva konja kako se ne bi ugušili u dimu i ne bi izgorili u štali, koja je već bila u plamenu. Samo što je to uradila, pred njom se pojavio Ivan Zagorac. Kad ga je ugledala, rekla mu je: „Ivane, zlotvore jedan, vrati mi muža ili djevera! Kako ću sama othraniti devetoro dje­ce?”


Kao odgovor na to, uzeo je pušku i ubio moju majku. Anić je ulazio u kukuruze, pso­vao nam četničku majku, zato što nas nije mogao naći i sve nas poubijati. Dok je razgrtao kukuruze u potrazi za nama, najmlađi brat Zuáne, vjerovatno od gladi, počeo je pla­kati i dozivati majku. U strahu kako nas ne bi otkrio, moja sestra Denise, kojoj je bilo devet godina, a koja je nosila Zuánea, koji je tada imao samo šest mjeseci, stavila mu je u usta neku krpu, kako bi prestao plakati. Kad mu je izvadila tu krpu iz usta, Zuáne više nije bio živ.


Pojavom Talijana, u sirotištvu počeli su sakupljati ratnu siro­čad, trpati ih u vagone za stoku u kojima smo se našli i nas petoro. Kompo­zicija natovarena dalmatskom djecom krenula je pre­ma Jasenovcu. U Jasenovac se moglo stići za pola dana, a mi smo putovali tri dana, bez hrane i vo­de, a gotovo i bez zraka. Kad smo stigli u Jasenovac, u vagonima je bilo dosta mrtve djece, koja su zaudarala na mokraću i izmet. Mi koji smo uspjeli ostati živi, bili smo strašno žedni i gladni. Smješteni smo u Dom za gluhonijemu djecu, gdje su nas neke časne sestre prskale nekim dezinfekcionim sredstvom i obukle u či­stu odjeću i obuću. S nestrpljenjem smo očeki­vali ručak. Onako gladni, svi smo pojurili kako bi što prije došli do hrane. Međutim, hrane je bilo tako malo, a nas gladnih mnogo. Do hrane su došli samo najjači i najstariji dječaci. Djeca su pa­dala i preko njih su drugi gazili kako bi došli do hrane. Mario je uspio uzeti jedan tanjur s nekom kašom i podijelio taj obrok sa nas če­tvoro. Sve su to sa strane posmatrale časne se­stre.


Iz Doma za gluhonijemu djecu ubrzo smo nas petoro upućeni u Jastrebarsko. Prostor u koji su nas smjestili bio je omeđen bodljikavom ži­com. U drvene barake smještana su muška djeca. U barakama nije bilo ni WC-a ni kupatila, što je bio standard koda nas u Skradinu i dječaci su nuždu vršili van baraka u jednoj jami preko koje su bile postavljene daske, na kojima bi sta­jali prilikom obavljanja nužde.

Ženska djeca do pet godina starosti, smje­štana su u stari, napušteni, vlažni i vlažan po­drum dvorca grofa Erdedyja, gdje smo bile sestra i ja. Kroz male rešetkaste prozorčiće do­piralo je eoma malo svjetlosti. Ležali smo gotovo na goloj zemlji, jer je bilo jako malo slame. Bu­dući kako ni mi cure nismo imali WC, nuždu smo vršili tamo gdje smo i ležali. Svakim danom podrum se punio novom djecom, najviše s Bukovice i Ravnih Kotara. Bilo nas je na stotine.


Na prvom katu starog dvorca bili su željezni kreveti gdje su spavale starije djevojčice, po dvije u jednom krevetu. Tu je bila smještena moja sestra Denise. Čim su nas smjestili, morali smo ići na šišanje. Šišale su nas časne sestre "na nulu", kako ne bi dobili uši. Nakon šišanja dobili smo brojeve. Ja sam dobila broj 97, a sestre 98 i 47. Broj je bio napisan na tvrdom kartonu, koji smo morale nositi oko vrata. Više nismo bili djeca, već brojevi. Rečeno nam je kako se od tada odazivamo samo brojevima.

Jastrebarsko je bio logor NDH, namijenjen ratnoj siročadi. Logor su držale katoličke časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski iz Za­greba. Glavna upravnica logora bila je časna sestra Ana Barta Pulherija, koja je za sve nas govorila kako smo banditska djeca i kako nas sve treba pobiti. Biti Dalmatin za vrijeme NDH bilo je užasno, a biti Dalmatin i dijete još užasnije. Ništa bolje nisu bile časne sestre Berna­deta i Gracioza. Dječiji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je do­lazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.

Svako jutro u cik zore dolazio bi grobar Fra­njo Ilovar s kolima i konjskom zapregom. Iz podruma su velikom lopatom izbacivali mrtvu djecu, a on ih je tovario u kola i odvozio van groblja gdje ih je sahranjivao. Upravnici logora, časnoj sestri Pulheriji, žurilo se isprazniti podrum u starom dvorcu što prije, kako svijet ne bi doznao istinu o našem stradanju i umiranju.


Jednom je časna sestra Gracioza skupila nas oko dvadesetoro djece iz podruma. Petar Lovrin, iz Ljubije kod Prijedora (što sam puno kasnije saznala), išao je od jednog do drugog djeteta, uhvativši dijete za glavu. Brzim potezom ruke, u kojoj je držao neki čudan nož, dug, a uzak, sa oštricom na vrhu, zario bi djetetu oko­mito u grkljan. Zatim bi im, mrtvima, vadio oči i stavljao u neku pletenu košaru i tako se hvalio koliko je zaklao dalmatske djece.

Kad je došao do mene kako bi me zaklao, ubo me nožem u vrat u predjelu grkljana. Ja sam ga gledala umiljato pravo u oči i samo što nisam re­kla: ”Pa, šta sam ti ja kriva?” Moj pogled ga je razoružao. Izvadio je nož koji nije zario dovoljno duboko u grkljan. Moj pogled slomio je nešto u njemu. Sve je to gledala časna sestra Pulherija, prišla mi je i rekla kako za njom pona­vljam molitvu: ”Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, Sveti Petre.”


Bilo mi je sedam godina, još nisam čisto izgovarala hrvatske riječi, jer sam govorila dalmatskim i morala sam se moliti za svoj "preveliki grijeh" onima čije su ruke bile krvave. Sretna sam što sam živa, a nesretna što ću na vratu cijelog života nositi ožiljak koji mi neće dati zaboraviti kla­nje nevine dalmatske djece. Strah od ustaša i ča­snih sestara u meni je bio prisutan mnogo go­dina. Strah kako ne bi bila zaklana i rana na vra­tu koja me je boljela, nije mi dala mirno spavati mnoge noći.


Prva noć bila mi je naj­teža. Sljedećeg jutra u zoru, došao je ponovo Franjo Ilovar i svojom velikom lopatom počeo izbacivati iz podruma mrtvu djecu. Kraj njega je tog jutra bila prisutna i časna sestra Pulherija i rekla mu neka u kola utovari najprije nekoliko ži­ve djece, pa zatim neka na njih natovari mrtvu djecu. Prstom je pokazivala na koju živu djecu misli. Ubrzo sam se i ja našla na podu zapre­žnih kola zajedno s mrtvom djecom.


Raka je bila iskopana i pripremljena za nas, naravno, van jastrebarskog groblja. Pošto smo pobacani u raku, grobar Franjo Ilovar je na nas bacao zemlju. Sretna okolnost je bila to što sam se našla na vrhu zato što sam u kolima bila na dnu. Razgrtala sam živu zemlju kako bih izišla živa iz rake, ali ne prije nego li sam shvatila kako više nema nikoga, kako su svi i Franjo i pripadnici ustaške vojske otišli. Kada su otišli izišla sam iz groba.

Kad sam izišla iz groba, odlučila sam se više nikada ne vratiti u logor, već sam se krila po šumama, gdje će mi biti bolje nego u logoru s časnim sestrama. U tom lunjanju, stigla sam do velike žićane ograde koju ranije nisam vidjela. Bio je to logor u Jastrebarskom. Čuvar logora me je primijetio i palcem pokazao psu na mene. Pas se okomio na mene i srušio me. Tako sam vraćena u logor.

Gotovo svu djecu iz podruma koja su umirala od tifusa, sahranjivao je Franjo Ilovar. Mnogo djece završilo je u kazanu, kuhano u vre­loj vodi i od njih je pravljen sapun. Zato, pre­živjele djece nema puno. Jednom su časne sestre Gracioza i Pulherija pričale i rekle su kako Stepinac i poglavnik Ante Pavelić najviše voli sapun od živo rastopljene dalmatske djece.

Jedna od najtežih kazni je bila kada se prisili mali logoraš neka gleda u Sunce dok ne oslijepi. Svjedok te kazne još je živ. To je Antudia Stephani (danas Antonija Stipanović), slijepa starica, koja živi sama u jednom selu nedaleko od Sinja. Ona je u Jastrebarskom logoru za kaznu, jer nije htjela spavati s ustaškim vojnikom, morala gledati u Sunce i nakon toga je osli­jepila.


Moja sestra tvrdi kako su je ustaše stavili u kazan sa vrelom vodom, a našeg brata bacili svinjama kao hranu za svinje. To su ustaše radili i s djecom koju su oslijepili. Prethodno su ih časne se­stre tjerale neka gledaju u Sunce, sve dok ne osli­jepe.

Tko zna koliko bi nas uskoro umrlo od gla­di, bolesti, batina i kazni, da za naša stra­danja nije obaviješten Međunarodni Crveni križ. Zahvaljujući njima, sva djeca iz vlažnog podruma prebačena su na prvi kat napuštenog dvorca grofa Erdedyja. Tu smo spa­vali po dvoje u krevetima. Sestre u bijelim manti­lima davale su nam lijekove i brinule se o našem zadravlju. Redovito smo dobivali hranu, a bili su i nužnici gdje smo obavljali nuždu, tako da nismo više zaudarali na mokraću i izmet.

O djeci na prvom katu brinula je časna se­stra Gracioza. Bila je mlada i lijepa, ali jako zla. Pričalo se kako je iz Hercegovine, iz istog mjesta odakle je i Andrija Artuković. On je dolazio često u logor zbog Gracioze.


Kad se smrači, Gracioza nas otjera u kre­vet. Znali smo šta nam je činiti. Zatvarali smo oči i pravili se kako spavamo. Ja sam bila u kre­vetu sa sestrom Denise. Gracioza bi ugasila svjetlo u našem dijelu prostorije, a upalila u svom dijelu gdje je ona spavala. Njen dio sobe bio je odvojen paravanom od bijelog platna koje je bilo providno. Otvarali smo oči i po sje­nama koje su se pojavljivale zaključili kako je kod nje dolazio neki muškarac. Pitala sam Denise što oni rade. Denise mi je rekla neka šu­tim, jer ako me Gracioza čuje dobit ću batina. Ona mi je, takođe, šapatom rekla kako oni rade u krevetu ono što rade tata i mama.

Jednog jutra, u ljeto 1942. godine, sve ča­sne sestre su se jako uznemirile. Govorile su kako su neki divljaci iz šume došli i odveli nekoliko dječaka. Ti "divljaci" odveli su i Marija. U stra­hu kako ne bi odveli njega i ostale dječake, prebačeni smo ubrzo u logor u Zemunu, i tako su sve barake ostale pra­zne. U Zemun je odveden i moj brat Mario. U pratnji su bile sestre Gracioza i Bernardeta.

U jesen 1943. godine, u logor u Zemunu pojavila se neka žena iz Zagreba koja se predstavila kao Diana Budisavljević. Diana Budisavljević je rekla estri Graciozi kako je šalje poglavnik, djeca se prebacuju u Zagreb, dobit će hrvatska imena i bit će kršteni kao katolici.


Stigli smo u Zagreb i smješteni u sirotište. Svako jutro u pet sati u jutro morale smo biti u katoličkoj crkvi, gdje su nas učili kako se krstiti, kako moliti krunicu, kako pjevati kato­ličke crkvene pjesme. Jednom, smo zaspali u crkvi. Bernadeta nas je probudila i s ostalom djecom koja su takođe zaspala, odvela u neku tamnu prostoriju starog dvorca i za nama za­klju­čala vrata. Odjednom, osjetili smo udarce nekog lanca kojim su nas tukli. Kad nam je Bernadeta otključala vrata, svi smo plakali, ne samo zato što smo se prepali, već i zato što nas je tijelo boljelo od udaraca lancem. Poslije te i takve kazne nije nam više padalo na pamet zaspati u crkvi.


U zimu 1943. godine posvojeni smo od strane čovjeka koji je kasnije stradao na Bleiburgu. On je bio rođak jednog od ustaških vojnika u logoru Jastrebarsko i bio je u jako dobrim odnosima s Alojzijem Stepincem. Otkako su nas posvojili, promijenili smo ime. Više nismo smjeli nositi dalmatska, romanska imena, već isključivo hrvatska. Svima nam je promijenio datume rođenja, tako smo svi rođeni 10. travnja. Nisu nas tukli, štoviše lijepo su se ophodili prema nama. Uvijek smo bili sve­čano obučeni, hrane je bilo u obilju. Brat Mario koji je postao Marko išao je u školu, poslali su ga u zagrebačku gimnaziju, dok smo ni tri cure Denise, Nevianna i ja Aurora koje smo postale Danica, Snježana i Zorica išle u školu za cure. Tamo smo učile pjevati, plesati, kuhati, prati, šiti...

Jednom je naš novi otac rekao kako je uvijek želio imati mnogo djece, ali on i njegova supruga nisu te sreće, ali čim je vidio naše fotografije zaljubio se u nas i poželio nas za svoju djecu. Čudno, ali kao da sam tog čovjeka negdje već vidjela. Obu­zeo me strah. Te sam večeri razgovarala sa sestrom koja mi je rekla kako je dolazio u logor. Jednom sam njega pitala, je li on dolazio u logor u Jastrebarsko, što je on potvrdio.


Naš poočin je radio u ustaškom regrutnom centru i zdušno je podržavao NDH i Antu Pavelića, no o tome doma nikada nije pričao. Njegova supruga Slavica uvijek je govorila kako ne želi slušati o politici i Paveliću. Bila je hladna i bešćutna zlobna kučka i nikada nas djecu nije prihvatila kao svoju. Jednu večer je rekla poočinu zašto nas je posvojio. Rekla mu je, ako već ne mogu imati svoju djecu ne trebaju joj ni tuđa.

Dok smo se vozili u džipu, poočin nam je pričao kako je jako pobožan čovjek i kako nikada ne propušta priliku biti na misi u katedrali, koju služi, kako kaže, "velecijenjeni i presvijetli" nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac. Da nije slušao jedan njegov govor, kad je rekao vjerni­cima neka idu u Jastrebarsko, Zemun i druga mjesta te tko god nema svo­je djece, neka uzme bar po jedno dijete, jer su to ratna siročad ostala bez oba roditelja, ne bi nas uzeo. Dalje je govorio kako tu djecu treba podizati u katoličkom i hrvatskom duhu, duhu ustaškog pokreta kako bi kad odrastu bili pravi Hrvati. Do sada, kako je tada rekao, iz Jastrebarskog je u Zagreb dovedeno preko 500 dalmatske djece.


Kada su partizani napokon došli u Zagreb, odveli su moga poočina. Tada sav već imala 14 godina te sam smogla snage pitati ih gdje ga vode i zašto. Jedan momak mi je rekao kako ga vode na ispitivanje. Kasnije mi je došao i rekao kako su ga neki drugi skupili i odveli u nepoznatom smijetu. Odveli su i njegovu suprugu, no nje mi nije bilo žao. Na ispitivanju je bio i brat Mario i starije sestre. Oni su se sretno vratili kući.


Tek sam godinama kasnije doznala kako je moj poočin ubijen na Bleiburgu. Razlog tome je bio što je bio član ustaške stranke i što je služio Alojziju Stepincu i Anti Paveliću. Iz raznih kontakata s onima koji su preživjeli Bleiburg, rečeno mi je kako su odvoženi i ubijeni samo oni koji su činili zločine nad nevinim ljudima u službi NDH.


Ako je moj poočim, kojeg pamtim kao dobrog čovjeka, dolazio u dječji logor Jastrebarsko, možfa je dolazuo i u Jasenovac. Možda je i ubijao nedužne ljude i nedužnu djecu.

38 views

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page