Techno feudalizam i Dalmacija

piše: Yanis Varoufakis / Marko Kostanić

Kako je kapitalizam dočekao svoj kraj: ne u vihoru revolucije, već na deponiju evolucije. Kao što je u svoje vrijeme neprimjetno istiskivao feudalizam, dok jednog dana većina ljudskih odnosa nije dobila tržišni fundamentalizam - neoliberalizam, tako se kapitalizam danas postupno povlači pred novim modusom ekonomske organizacije: techno feudalizmom.

Poslije brojnih sličnih i preuranjenih najava o propasti kapitalizma, naročito s ljevice, ovo je ambiciozna tvrdnja. Ali ovog puta prognoza bi se mogla ostvariti.

Simptomi su vidljivi. Cijene državnih obveznica i cijene dionica privatnih kompanija, koje bi se uvijek trebale kretati u suprotnim smjerovima, danas rastu zajedno. Taj rast se povremeno usporava i zastaje, ali njihove cijene prate istu putanju. Također, cijena kapitala, koja bi s rastom neizvjesnosti trebala padati, nastavlja rasti iako su budući prinosi krajnje neizvjesni.

Možda smo najjasniji signal da se događa nešto neobično dobili 12. kolovoza prošle godine, kada je objavljeno kako je u prvih 7 mjeseci 2020. nacionalni dohodak Velike Britanije pao za više od 20%, što je premašilo i najpesimističnija predviđanja. Samo nekoliko minuta kasnije, vrijednost dionica javnih tvrtki na Londonskoj burzi skočila je za prosječnih 2%. Nikada se nije dogodilo ništa slično. To potvrđuje kako se financijski sektor konačno oprostio od realne ekonomije.

Znače li ti neobični događaji kako zbilja više ne živimo u kapitalizmu? Jer znamo kako je kapitalizam već prolazio kroz duboke transformacije. Zar ne bi trebalo samo sačekati i pripremiti se za njegovu sljedeću inkarnaciju? Ne mislimo tako. Događaji kojima upravo prisustvujemo nisu samo još jedna od metamorfoza kapitalizma. Događa se nešto dalekosežnije i zlokobnije.

Istina je da je kapitalizam od kraja XIX. stoljeća najmanje dva puta prolazio kroz ekstremne transformacije. Prva velika promjena odigrala se s drugom industrijskom revolucijom i prelaskom sa slobodne konkurencije na oligopolski sustav, kada je električna energija omogućila nastajanje divovskih umreženih korporacija i mega banaka potrebnih kako bi se takve korporacije financirale. Pekare, pivavare i mesarnice o kojima je govorio Adam Smith zamijenili su Ford, Edison i Krupp kao primarni pokretači povijesnih procesa. Ciklus mega-prinosa i mega-zaduživanja koji je uslijedio doveo je do sloma 1929. godine i New deal-a, a poslije Drugog svjetskog rata i do uspostavljanja novog sustava u Bretton Woodsu koji je regulacijom financijskog sektora osigurao jedan od rijetkih perioda stabilnosti.

Kraj sporazuma iz Bretton Woodsa 1971. donio je drugu veliku transformaciju. Posebno nakon potpisivanja Bijele knjige između Ronalda Reagana i Margaret Thatcher 1979. čime je uveden neo-neoliberalizam, ekonomsko socijalni model u kojem danas živimo. Rastući trgovinski deficit Sjedinjenih Država i Velike Britanije bio je glavni generator agregatne potražnje za robama iz Njemačke, Japana, a kasnije i Kine, čime su Sjedinjene Države i Velika Britanija uveli kapitalizam u novu fazu globalizacije. Profiti iz Njemačke, Japana i Kine prelijevali su se na Wall Street, odakle je čitav proces financiran.

Kako bi obavili svoj dio posla lideri s Wall Streeta tražili su oslobađanje od kontrola uvedenih u vijene New deal-a i Bretton Woodsa. Zahvaljujući deregulaciji financijskog sektora oligopolski kapitalizam –neo-neoliberalizam- se monetizirao. Kao što su Ford, Edison i Krupp zamijenili Smithovog pekara, pivara i mesara, novi protagonisti kapitalizma postali su Goldman Sachs, JP Morgan i Lehman Brothers.

Prethodne transformacije kapitalizma proizvodile su dalekosežne posljedice (Velika depresija, Drugi svjetski rat, Velika recesija i stagnacija nakon 2007.), ali nisu utjecale na ključne odlike kapitalizma kao sustava kojeg pokreću privatna dobit i tržišna renta.

Da, prelaskom sa Smithovog kapitalizma na oligopolski kapitalizam dobit je nevjerojatno uvećana i konglomerati su dobili priliku tržišnu moć iskoristiti za izvlačenje velikih renti od potrošača (pošto su se riješili konkurencije). Da, Wall Street je ekstrahirao rentu iz čitavog društva tržišno uređenim oblicima pljačke u po bijela dana. Ipak, i oligopolski i monetizirani kapitalizam – neo-neoliberalizam – pokretale su privatna dobit i renta ostvarena uspješnom kontrolom tržišta, na primer, tržišta kojim dominira General Electric ili Coca Cola, ili tržišta koje je izgradio Goldman Sachs.

Poslije 2008. sve se promijenilo. Kada su u travnju 2008. centralne banke zemalja G7 odlučile tiskati monete kako bi pokrenule globalni financijski sustav, dogodio se veliki lom. Današnju globalnu ekonomiju ne pokreće dobit privatnih prouzetnika, već konstantna emisija novca iz centralnih banaka. U isto vrijeme, lokus ekstrakcije vrijednosti pomijerio se s tržišta na digitalne platforme kao što su Facebook i Amazon koje ne funkcioniraju kao oligopoli, već kao neka vrsta privatnih feuda.

Skok burze 12. kolovoza 2020. može se objasniti činjenicom kako našu ekonomiju ne pokreću ostvareni profiti poduzetnika, već uvećane bilance centralnih banaka. Kada su čuli loše vijesti, financijeri su pomislili: „Odlično! Centralna banka je u panici. Tiskat će i podijeliti nam još love. Vrijeme je za kupovinu dionica!“ Na čitavom zapadu centralne banke dodatno tiskaju sve više moneta koje financijeri pozajmljuju korporacijama koje onda kupuju vlastite dionice (čija cijena više nema dodirnih točaka s profitabilnošću njihovog poslovanja). S druge strane, digitalne platforme zamjenjuju tržišta kao mjesto ekstrakcije privatnog bogatstva. Prvi put u povijesti praktično svi besplatno proizvodimo akcijski kapital velikih korporacija. To radite svaki put kada postavite objavu na Facebook ili koristite Google navigaciju.

Tradicionalni kapitalistički sektori, naravno, nisu nestali. Mnogi feudalni odnosi su opstali još početkom XIX. stoljeća, ali kapitalizam ih je potisnuo. I kapitalistički odnosi danas opstaju, ali techno feudalizam ih polako istiskuje.

Ako smo u pravu, svaki novi program stimulacije bit će u isto vrijeme i preglomazan i nedovoljan. Kamate više neće moći pratiti stopu zaposlenosti, a da ne izazovu serije bankrota. Klasno utemeljena politika u kojoj se stranke koje zastupaju interese krupnog kapitala (HDZ, SDP, Most, Domovinski Pokret, Centar, HNS, HSLS, HDS, HDSSB, GLAS, IDS, HSU, SNAGA, PGS, HKS, HRAST, BzH, ZL, SU, Možemo, ORaH, Nova Ljevica, Focus, BM365, HGS, NHR, HSP, …) ne nadmeću sa strankama koje zastupaju interese rada, jer su potpuno nestale kao, uostalom, i radnici.

Kapitalizam, čitaj neo-neoliberalizam, će se ugasiti gotovo u tišini, ali moguće je da će potom usljediti oluja. Ako svi oni koji su se našli na udaru techno feudalističke eksploatacije i nezapamćenog rasta nejednakosti uspiju pronaći zajednički glas, biće to veliki prasak.

Kakve to veze ima s Dalmacijom?

Dalmacija je, prije dolaska Tuđmanovih fašista na vlast, bila najidustrijalizirana regija u Republici Hrvatskoj. Najveća otimačina društvenih, kasnije državnih, dobara dogodila se upravo u Dalmaciji. Novi kapitalistički sustav nije se razvijao sukladno modelima Zapadne Europe ili mediteranskih država, kojima Dalmacija prirodno i povijesno pripada, već je izvršena nasilno pod deprivacijom stanovništva za vrijeme rata.

Tisuće ljudi ostalo je bez posla i bez krova nad glavom, mnogi su izbačeni iz svojih stanova pod prijetnjom smrću i nije im preostalo ništa drugo do li otiči iz Dalmacije u treće zemlje kako bi pronašli sreću. Ovo malo što je ostalo na rodnoj grudi, bori se s beskrupuloznim i agresivnim državnim kapitalizmom gdje je klasna razlika svakim danom sve veća.

Nesposobni, a podobni dobivaju dobro plaćene poslove u javnim ustanovama i javnim poduzećima, Slavoncima, Purgerima i Hercegovcima bliskima političkim strankama dodijeljena je, po stranačkoj liniji, dalmatinska zemlja za gradnju poslovno-stambenih zgrada i turističkih resorta, a svi ostali tuku se za koricu kruha.

Prelazak na techno feudalizam građane Dalmacije neće nešto posebno pogoditi – oni su i onako navikli na šikaniranje i batinanje svake vrste. Njihovi geni navikli su na sve najgore što se jednoj (nepriznatoj) naciji može dogoditi. No, nejasno je zašto nitko u Zlatnoj regiji ne želi organizirano dignuti glas protiv organizirane otimačine i graditi jedan kvalitetniji život u njoj. Dalmacija bi mogla, kad bi htjela, učiniti bolje i sama biti techno feudalac, a sredstvima dobivenih od IT sektora podizati životni standard svim svojim stanovnicima, kao što to danas čini Estonija.

Ukopavanje u velikohrvatski nacionalizam te lažno očuvanje svoje tradicije i baštine nametnute iz Zagreba, kao i floskule tipa: “Ko ovo more platit?” i “Brale, uboja san šemu...” dok se očekuje da ti na rivi netko drugi plati kavu, uništit će ovu regiju do korijena.

Vrijeme je da se Dalmacija trgne i shvati svoje greške, ustane se, obriše prašinu s odjeće i krupnim koracima počne gaziti naprijed – rame uz rame s razvijenim zemljama zapada i sjevera Europe. Samo tako će se, uz zajedništvo svih pod istim krovom, povećati životni standard i očuvati kulturna i svekolika druga baština ove Zlatne regije.